PETO GODIŠNJE DOBA:
Jedno zlo otišlo, drugo zajahalo

Pandemija je došla je tiho, nezvana sama, napravila razdor među nama, otišla je iznenada, a mjesto ustupila goroj pošasti od sebe, ratu. E, on je stvaran i vidljiv. Dvije godine smo se borili planetarno sa nevidljivim neprijateljm, a ovoga vidimo. Naoružan je, ubija sve živo ispred sebe, ruši što stigne. I ima opasne pretenzije da se širi k’o pandemija, ili još gore. Opasne su vijesti da negdje bukti rat, panika od virusa se zapravo nije ni slegla, navalila je nova, užasnija i jezivija. Rat još nismo zaboravili, a straše nas novim. Ne znam dal’ nas straše, ili upozoravaju, ali je svejedno jezivo i misliti o tome. Uporedo sa strašnim porukama, baš onako kako to biva, matrica je uvijek ista, lešinari su podigli cijene svega i svačega, a narod k’o narod, u strahu od gladi ili još krvoločnijih poskupljenja, krenuo se snabdjeti, za nedaj Bože. Ne bih željela da se dogodi nedaj Bože, sretnija bih bila da im se sve kupljeno pokvari i da bace, sretnija nego da nekom preprodaju još skuplje, sretnija nego da im zatreba preprodati dok granate zveče. I ubijaju. Rat je ubijanje i preživljavanje. Od nastanka civilizacije, ratovi su uvijek bili njezina najgora posljedica. Uvijek su bili divljački i krvoločni, s kakvim god oružjem da su se vodili. Uvijek je neko plakao, neko se veselio otetom plijenu. U suštini, promijenile su se samo metode, ciljevi su isti, bogaćenje i otimanje, teritorija ili prirodnih bogatstava. Ljude niko ne želi. Oni su oduvijek bili marionete u rukama onih koji povlače poteze o našim sudbinama. Pogubno je to što ni protok od nekoliko miliona godina nije bio dovoljan da ljudi nauče lekciju: u rat ide bijeda, bogati se još više bogate. Ili, kažu da znaju, ali da tu ništa ne mogu. Časno je braniti svoj dom i porodicu, kada ti neko uparkira tenk u avliju ili zaspe prozore rafalom. Mogli bi o časnim i nečasnim momentima rata unedogled, na kraju ipak ostaje gorak okus na sve. Uvijek su nastradali oni koji su časno branili domove, oni su sada obespravljeni i zasluge im se ne broje jednako kao onima koji su u ratu brojali novac, a oni vidali rane. Zato što je rat najgora civilizacijska karakteristika, mrzim ga. I mrzi ga svako ko se “ne snađe” u njemu. Trenutno, na nešto manje od 1.000 kilometara zveče borbena oruđa, padaju nečiji sinovi i kćeri. I ne samo tamo, ne budimo licemjeri, dok ovo čitate, u tišini i bez medijske pompe zveče granate i po drugim glavama, padaju pokošena djeca zbog bolesnih ideala, ali o njima se malo zna, jer kako reče šiozofreni Orban: oni su iz drugih zemalja, nisu toliko bitni. Rat je najstrašniji civilizacijski nagon i ne znam da li će ikada, dok je ove civilizacije svugdje na svijetu, prestati. I blizu i daleko

Objavio: usn krajina