14/07/2024

EKIPA POMOZI.BA.USK NAKON POVRATKA IZ TURSKE: Razmjeri katastrofe su ogromni, ali je ogromno i srce ljudi koji su nas unatoč svemu, dočekali raširenih ruku

Objavljeno: 24/02/2023. 09:01

EKIPA POMOZI.BA.USK NAKON POVRATKA IZ TURSKE: Razmjeri katastrofe su ogromni, ali je ogromno i srce ljudi koji su nas unatoč svemu, dočekali raširenih ruku

– Bosna i Hercegovina je svoje timove uputila u Tursku među prvim zemljama – Svjedočenja tih ljudi o onom što su tamo doživjeli su teška. Ali, svi naglašavaju da su svoju misiju ispunili do kraja

Ekipa humanitaraca iz organizacije Pomozi.ba, sa sjedištem u Bihaću, vratila se iz Turske, gdje su nakon stravičnog potresa boravili oko desetak dana, i u tom vremenu, ugroženom stanovništu pored hrane, odjeće, dali su i ogromnu ljudsku podršku, koja im je itekako trebala. Njihove priče o onome što su vidjeli, doživjeli na područjima razrušenim snažnim potresima, diraju doboko u srce, ali i čine nas ujedno ponosnim na hrabre ljude koji su dostojanstveno i čestito predstavljali Grad Bihać, Unsko-sanski kanton, ali prije svega državu Bosnu i Hercegovinu, koja je u Tursku među prvima uputila spasilačke, ali i humanitarne organizacije.

Reagirali smo brzo i još brže krenuli ka Turskoj

– Nismo mnogo razmišljali,odmah smo se organizirali nakon što su nas iz centrale Pomozi.ba obavijestili da se sprema ekipa humanitaraca koji će krenuti put Turske i tamo u suradnji sa tamošnjim organizacijama, učiniti sve da koliko mogu, pruže humanitarnu pomoć ljudima koji su pretrpjeli strahovita razaranja. Godinama sam uključen u razne humanitarne akcije, organizirao sam i akcije solidarnosti i pružanja pomoći Srebrenici, ili bilo gdje drugo, tako da sam psihički, bio spreman da odlazak u potresom razoreni dio Turske, neće biti jednostavan. Trebalo nam je samo nekoliko sati da se dogovorimo, skupimo osnovne humanitarne namirnice i da se pridružimo ekipi u Sarajevu, odakle smo u koloni vozila činili konvoj koji je krenuo ka Turskoj, kazao je Elvir Muslić, aktivista u humanitarnoj organizaciji Pomozi.ba.usk, nakon što su se vratili iz Turske.

Put od Bihaća do Istanbula protekao je u razgovoru o tome šta će cijela ekipa raditi kada dođe na svoje odredište, kako kažu, svi su otprilike imali plan kako da se organiziraju i djeluju u kritičnim situacijama, ali po dolasku i Istanbul i susret sa predstavnicima humanitarne organizacije koja je koordinirala rad sa ostalim organizacijama, ipak je sve djelovalo šokantno.

– Od Bihaća do Istanbula, je tek pola puta do potresom ugroženog Hataya u kojem smo najviše boravili. U Istanbulu nas je dočekao humanitarni radnik, sjedio je u jednoj velikoj sobi u kojoj je bio ogroman televizijski ekran. Gledali smo snimke i zanijemili, iako smo znali da su razmjeri katastrofe ogromni, ono što smo čuli po dolasku u Istanbul nas je doslovce “zaledilo”. To su bili momenti kada bi neko možda i odustao od daljnjeg puta, međutim, nije bilo dvojbe kod nas, znali smo da kao ljudi moramo doći do svog cilja i dati sve od sebe da pomognemo svima kojima možemo, kaže Muslić.

Ljudi su plakali i grlili nas, znali su da nisu sami

Kada su nakon nekoliko sati naporne vožnje, sniježne mećave koja im je otežavala put, konačno stigli u Adane, mjesto nadomak Hataya, bila je tamna noć. Zlosutna tišina i neopisivi osjećaj ljudske patnje. Muslić kaže da su tek u svitanje zapravo postali svjesni užasa koji je pogodio Tursku i Siriju.

– Nalazili smo se na putu, zakrčenom vozilima, nije bilo interneta, struje, doslovce nismo znali ni lokaciju gdje se nalazimo, ali uspjeli smo se “probiti” do Hataya i skladišta odakle smo uglavnom radili ono zbog čega smo došli, dijelili smo humanitarnu pomoć onima do kojih smo mogli doći. Iako sam u životu prošao mnogo teških životnih priča, situacija, dane provedene u Turskoj nikada neću zaboraviti. Niti ljude koje smo tamo upoznali. Mi smo došli da njima pomognemo, a oni su nama izražavali ogromno poštovanje samo kada bi čuli da dolazimo iz Bosne i Hercegovine. Spoznao sam dubinu njihove vjere u Boga, skromnost i predanost, vidjeli smo porodice koje su izgubile svoje najmilije, ali su mirno i dostojanstveno, doslovce pored srušenog stambenog objekta, učili Kur'an i molili se. Turci su izuzetno ponosni i srčani ljudi, iako su ostali doslovce bez ičega, širili su ruke prema svakom spasiocu ili humanitarnom radniku, izražavajući im najdublje poštovanje. Naša vozila su imala zastave države BiH, dok smo se vozili kroz razrušena područja i tražili novu lokaciju za podjelu humanitarne pomoći, kroz prozor smo vidjeli da nas ljudi pozdravljaju, zahvaljuju se. Naročito me se dojmila gesta tapkanja po glavi, kada bi vidjeli zastavu BiH. Nisam razumio šta to znači, ali su nam naši suradnici iz Turske objasnili da ta gesta, zamjenjuje riječi: „Toliko te poštujem, da bih te i na svojoj glavi nosio”. Emocije su bile snažne, vidjeli smo teške prizore stradanja, ali mi smo bili svjesni gdje idemo. Iako, nismo u potpunosti bili svjesni težine tragedije našeg bratskog naroda iz Turske, dok tamo nismo stigli, kaže Elvir.

Najviše što možemo jedni drugima dati je ruka prijateljstva

Tih dana, BiH, odnosno Humanitarna organizacija Pomozi.ba sakupila je dovoljno humanitarne pomoći za 54 ogromna kamiona. Akcija prikupljanja pomoći za ugroženo stanovništvo potresom razorenih gradova Turske i Sirije, se nastavlja.
Sirija je pogranični dio sa Turskom, ti zastrašujući potresi su nažalost zahvatili i njih. Dok smo mi boravili u Hatayu, jedan član naše ekipe uspio je stići do Sirije i predati jedan dio humanitarne pomoći. Naravno, sve dok bude potrebno, mi ćemo nastaviti sa prikupljanjem humanitarne pomoći za ugroženo stanovništvo, a ako bude potrebno, ne bih se dvoumio da opet odem tamo, jer znam koliko ljudima u tim područjima znači da osjete da nisu sami u nesreći koja ih je zadesila. Trenutno, organizacija Pomozi.ba, pa i naša podružnica u Bihaću, prikuplja igračke za djecu koja su stradala u potresima. Učinit ćemo što god možemo da im ublažimo bol i patnju, da im osiguramo minimum onoga što je čovjeku potrebno, posebno djeci. Bosna i Hercegovina je prošla kroz težak ratni period, mi smo ovdje bili u potpunoj okupaciji i izolaciji 1.201 dan, znamo šta znači nemati, biti u strahu za svoj ili život bližnjeg, znamo šta znači i izgubiti najmilije osobe. Bosanska Krupa je nakon rata slovila za treći najrazrušeniji grad u BiH, ali kada smo stigli u potresom pogođena područja u Turskoj, preplavile su nas sve emocije koje smo od rata nosili u sebi, spoznali smo još jednom da je u takvim trenucima, čovjeku zaista najpotrebnija ruka prijateljstva koja će mu biti ispružena, kao znak da u toj nesreći nisu sami. Iako smo se vratili iz Turske, emocije se još uvijek “preslaguju”, još kao da nismo svjesni kako smo uspjeli u veoma kratkom vremenskom periodu tako se dobro organizirati i uputiti se u tada, najtužnije, najnesigurnije mjesto na svijetu. Ipak, uz Božju pomoć, uspjeli smo u svojoj humanitarnoj akciji, tamo smo surađivali sa drugim organizacijama, radili smo sve planski i bez ikakve panike, sve se to na neki način, samo po sebi organiziralo, ali od velikog značaja bilo je i naše iskustvo u sličnim humanitarnim akcijama od prije, govori Muslić.

Bilo je to natužnije mjesto na svijetu

Idriz Ziggy Mujagić, snimatelj iz RTV USK-a, još jedan je član ekipe Pomozi.ba.usk koji je među prvima u BiH, krenuo u Tursku. Kaže, dosadašnja stečena iskustva u humanitarnom radu, volontiranje i pomaganje drugima, bili su mu od koristi, međutim, suočavanje sa tragedijom naroda u Turskoj, niakda neće zaboraviti.

– Vjerujem da nema nikog ko može reći da je u stanju takve prizore promatrati bez emocija. Iako su tamo zaista dolazili vrhunski profesionalci okupljeni u spasilačkim ekipama i iz drugih država, niko nije bio u potpunosti spreman na ono što ga je tamo dočekalo. Da, znali smo da idemo na područja unesrećena potresom. Probijali smo se od Istanbula do Hataya praćeni snježnom mećavom, došli smo u područje gdje je temperatura bila ispod 15 stupnjeva. Bili smo u automobilu, u velikoj koloni koja se “gmižući” kretala prema razorenim područjima. Bio je mrak, ništa nismo vidjeli, sve do svitanja…a kada su prve zrake sunca “otkrile” nam horizont, duboko u sebi sam osjećao, želio sam samo da me ne izda fizička snaga. Tada sam vidio da su razne ekipe počev od spasilačkih, humanitarnih pa do nekih koje su trebale rasčišćavati teren, doslovce bile zakrčene. Nismo znali ni ima li ili nema ispred nas ceste, nije bilo interneta da tražimo lokaciju, ali nismo odustajali, nismo čak osjećali ni umor, ma kako to zvučalo. Tada sam prvi put u životu vidio ogromne mašine, bagere, doslovce sve što je trebalo ugroženim područjima, nalazilo se na putu do njih. I svi smo stigli. Radili smo na podjeli humanitarne pomoći od pola šest ujutro, pa skoro do ponoći. Elvir i ja smo mnogo razgovarali o svemu tih dana, ali najviše o tome kako da se najbrže organiziramo i dođemo do ljudi koji čekaju našu pomoć. Navečer bismo odlazili u kamp u kojem su bile smještene i ostale ekipe, odspavali bismo nekoliko sati i i bez ikakvog umora s prvim svitanjem, odlazili obaviti našu humanitarnu misiju. Ono što se prikazivalo na vijestima, je tek mali dio razmjera nesreće koja je zadesila narod Turske i Sirije. Kada ste tamo, drukčiji je doživljaj. A on nije nimalo lak, bolan je, ali tada samo razmišljate kako da onima kojima možete dostavite pomoć. Doslovce, vidio sam sebe da stojim na jednom mjestu, a oko mene su bile same ruševine. Iz tih ruševina spasioci su izvlačili preživjele, ali nažalost i mrtve. Vjerujem da smo svoju misiju obavili najbolje što smo mogli i da smo kao što je Elvir rekao, Grad Bihać i državu Bosnu i Hercegovinu predstavili u najboljem svjetlu, a to su zaista ljudi koje smo tamo zatekli, prepoznali. Suze, zagrljaji, hrana, odjeća, grijalice, sve smo dijelili s njima. Ta poniznost, zahvalnost koju su izražavali i za najmanji paket pomoći, je nevjerojatna. Turska i Sirija će zasigurno dugo vremena trebati pomoć, ako budem u prilici da ponovno idem, otići ću i biti dio ekipe koja je pokazala da osim humanitarne pomoći za ugrožene ljude, sa sobom im donosi i ogromno srce, razumijevanje i podršku. Iako je to bila teška misija, na neki način osjećam da sam i zadovoljan ako smo bar jedan dio ugroženih ljudi, nahranili, obukli ili im dali ono što im je najpotrebnije, kazao je Mujagić.

Bosna i Hercegovina je svoje timove uputila u Tursku među prvim zemljama. Svjedočenja tih ljudi o onom što su tamo doživjeli su teška. Ali, svi naglašavaju da su svoju misiju ispunili do kraja. Neki će zbog doživljenih trauma, možda potražiti i stručnu pomoć, ali kako su rekli, važnije od toga je da su uspjeli u onome zbog čega su se u razorena područja uputili.

Ukaže li se potreba, spremni smo ponovno krenuti pomagati ljudima

– Unatoč svemu što je zadesilo potresom razorena područja, ljudima do kojih smo stigli, ostavili smo uvjerenje da nisu sami i da ćemo im ukoliko im zatrebamo, uvijek biti dostupni. Vratili smo se svojim kućama, svako do nas je na svoj način doživio ono što nas je tamo zateklo, ali u mom srcu je plamen koji mi daje snagu da nikada ne odustanem od pružanja pomoći drugima, jer na kraju, ipak smo samo ljudi. Sve materijalno u trenutku može nestati, ali biti čovjek koji je spreman pomoći drugome u nevolji, je ljudska obaveza, zbog toga i postojimo, kazao je na kraju svoga svjedočenja iz Turske, Elvir Muslić uspješni bihaćki poduzetnik i humanitarni radnik dugi niz godina.

– Želimo se zahvaliti i ostalim članovima našeg tima koji su se odmah odazvali i pridružili se bez razmišljanja u ovo ljudsku humanitarnu akciju. S nama su još bili i Semiz Gradinović, Mirzeta Čeliković, Ibrahim Čeliković, Jasmin Muslić, Semir Šabanović, Mirsad Šabić i Ajla Cvrljo, djevojka koja nam je u Turskoj bila prevoditelj. Cijeli tim je ispunio svoju misiju, u Bosnu i Hercegovinu smo se vratili živi i zdravi, dali smo od sebe koliko smo mogli, a zauzvrat smo dobili veliko poštovanje, ali i lekciju o životu, kazali su Idriz i Muslić, nakon povratka iz potresom razrušenih gradova Turske.

Niha Džanić Ninski

Objavio: usn krajina