KOMENTAR: Gotovani

PIŠE: Fahrudin Vojić

U društvu koje se godinama bori s tranzicijskim po­sljedicama, slabim insti­tu­cija­ma i stalnim odla­skom stanovništva, po­se­bno zabrinjava činje­nica da sistem sve češće nose ili bolje reći sputa­vaju oni koje narod jednostavno naziva „gotovanima“. Ne radi samo o kolokvijalnom izrazu, već u duboko ukorijenje­nom obrascu ponašanja koji proizvodi osrednjost, neodgovornost i izosta­nak stvarnih rezultata. Gotovani su u suštini proizvod okruženja u kojem se uspjeh ne gradi radom, već nasljeđem, vezama ili pogodnostima koje dolaze bez ličnog odricanja. Njihovi životni putevi rijetko su bili teški i neizvjesni, pa samim tim izostaje i sposobnost da razumiju kompleksnost problema s kojima se suočava šira zajednica. Kada takvi kadrovi zauzmu pozicije odlučivanja, rezultat je sistem koji funkcioniše po inerciji – osam sati formalnog rada, minimum angažovanja i maksimum izbjegavanja odgovornosti. Nasuprot njima stoje ljudi koji su kroz život prošli težim putem, bez privilegija i unaprijed pripremljenih rješenja. Upravo takvi pojedinci najčešće poka­zuju veću otpornost, kre­a­tivnost i spremnost da preuzmu odgovornost. Razlika između ove dvije skupine nije samo u radnim navikama, već u sušti­nskom razumijevanju šta znači postići rezultat. Dok jedni granice vide kao prepreku koju ne treba dirati, drugi ih pomjeraju, često bez velike po­mpe, ali s konkretnim učinkom.Problem nastaje kada kriteriji uspjeha budu zamijenjeni po­vršnim mjerilima – po­rijeklom, titulama, materijalnim statusom ili simbolima prestiža. U takvom ambijentu, umje­sto rezultata, vrednuje se privid. Međutim, stva­rnost je neumoljiva – sistem ne može napredovati na osnovu utisaka, već isključivo na osnovu učinka. Tamo gdje su re­zultati izostali, izo­staje i stvarna vrijednost kadra, bez obzira na sve prateće ukrase. Uporedimo li to s razvijenijim društvi­ma, razlika postaje još očitija. U mnogim zapa­dnim ze­mljama javne funkcije ne nose sa sobom pretjeranu dozu privilegija i demonstracije statusa. Napro­tiv, naglasak je na efikasnosti, odgo­vo­rno­sti i doprinosu zaje­dnici. Funkcija nije cilj sama po sebi, već sredstvo za po­stizanje općeg dobra. Zato se nameće pitanje – šta ostaje iza nas? Ako su rezultati mje­rljivi, ko­risni i dug­ročno održi­vi, onda postoji i vrijednost. Ako nisu, onda sve ostaje na praznoj priči i kratkotrajnom utisku. Dru­štvo koje ne prepoznaje tu razliku, osuđeno je na stagnaciju.Na kraju, možda je vrijeme da umjesto priča o porije­klu, statusu i privilegijama, fokus vratimo na ono što jedino ima trajnu vrijednost – rad, odgo­vornost i ko­nkre­tne rezultate. Sve ostalo je prolazno, a u društvu koje se ubrzano prazni, prostora za iluzije je sve manje.