ZBOG ČEGA JE LIBERALNI POREDAK IZGUBIO DAH: Od tihe erozije, preko izazova današnjice, do novog uzdizanja

Vjerovatno se danas gotovo svaki pojedinac, svjestan ili ne, pita isto pitanje: kako smo uopće došli u situaciju da se svijet pred našim očima počinje raslojavati, zatvarati, lomiti i rušiti? Kako je moguće da su ljudi, gotovo bez otpora, pohrlili za brzim i jednostavnim rješenjima koja su na pladnju populizma nudili političari duga i pogana jezika, a kratke pameti, odustajući od dotadašnje – kakve-takve, ali u poređenju s današnjicom, stvarne slobode u političkom, ekonomskom i društvenom smislu?

Odgovor nije ni jednostavan ni ugodan. Dijelom leži u našoj sklonosti da zaboravljamo, da potiskujemo ono što se dešava na margini i izvan glavnog toka društvenog života. Upravo tu, na tim rubovima, najčešće nastaju procesi koji se kasnije vrate poput bumeranga – kao posljedica kolektivne nepažnje i političke neodgovornosti svakog pojedinca u demokratskim sistemima. Ono što se godinama činilo perifernim, nevažnim ili prolaznim, danas je izbilo u samo središte globalnih tokova.

Ako danas postoji osjećaj da se svijet ubrzano udaljava od liberalnog i multilateralnog modela, važno je razumjeti da taj proces nije počeo jučer. Nije riječ o jednoj krizi, jednom lideru ili jednom ratu. Radi se o dugotrajnom, složenom raspadanju sistema koji je nakon završetka Hladnog rata djelovao gotovo neupitno.

Devedesete i rane dvijehiljadite često se opisuju kao “zlatno doba” liberalne demokracije. Dominacija Zapada činila se trajnom. Međunarodne institucije predstavljale su stubove poretka zasnovanog na pravilima, suradnji i otvorenom tržištu.

No već tada su postojale pukotine – samo nisu bile vidljive. Globalizacija je, istina, donijela rast i tehnološki napredak, ali je istovremeno produbila nejednakosti unutar društava. Industrijska radna mjesta u razvijenim zemljama nestajala su i selila se u zemlje niske vrijednosti rada, dok su političke elite sve više djelovale udaljeno i zatvoreno u vlastite krugove. Nezadovoljstvo je tinjalo, ali još nije imalo jasan politički izraz.

Prelom dolazi s financijskom krizom 2008. To nije bila samo ekonomska kriza – to je bio udar na samu ideju liberalnog kapitalizma. Države su spašavale banke, ali ne i obične građane. Povjerenje u sistem počelo je ozbiljno da se kruni, a srednja klasa, koja je bila njegova kičma, počela je osjećati stagnaciju ili pad. Upravo u toj pukotini populizam pronalazi najjači argument: tvrdnju da su “elite izdale narod”.

U isto vrijeme mijenja se i globalna ravnoteža moći. Kina se profilira kao ekonomski gigant s modelom koji ne prati liberalne političke norme, dok Rusija sve otvorenije osporava zapadni poredak, i vraća se svojoj historijskoj ulozi – agresiji i osvajanju tuđeg. Kulminacija tog procesa vidi se u krimskoj krizi 2014. godine, koja pokazuje da međunarodna pravila više nisu nedodirljiva.

Naredni udar dolazi iznutra, kroz društvene i identitetske tenzije. Migrantska kriza, uslovljena neodgovornom politikom pojedinih evropskih moćnika, 2015. dodatno polarizira evropska društva. Ekonomska nesigurnost počinje se preplitati s kulturološkim i “probuđenim” vjerskim strahovima, a populistički pokreti uspijevaju te dvije dimenzije spojiti u snažan politički narativ.

Godina 2016. označava trenutak kada pukotine postaju očigledne. Brexit i politički preokreti u ključnim zapadnim državama jasno pokazuju da anti-globalističke ideje više nisu na margini, već u samom centru političke moći. Ono što je do tada bilo upozorenje, postaje realnost.

Dodatni sloj ove transformacije donosi digitalna revolucija. Društvene mreže razbijaju jedinstveni informacijski prostor i omogućavaju rapidno širenje dezinformacija. U takvom okruženju kompleksni problemi gube bitku protiv jednostavnih, ali stalnih radikalnih poruka.

Pandemija COVID-19 dodatno produbljuje nepovjerenje. Institucije uvode vanredne mjere, društva se zatvaraju, a teorije zavjere i nepovjerenje u autoritete postaju dio svakodnevice.

Konačno, rat u Ukrajini razbija posljednje iluzije o stabilnom međunarodnom poretku. Povratak otvorenog sukoba u Evropi potvrđuje da je era u kojoj su pravila imala prednost nad silom – završena ili barem ozbiljno dovedena u pitanje.

Sve to vodi ka jednoj važnoj, ali često pogrešno shvaćenoj istini: populizam nije uzrok krize liberalnog poretka, već njen simptom. On je politički odgovor koji u velikoj većini prihvaćaju lakovjerni i niskim strastima skloni pojedinci na duboko ukorijenjene ekonomske, društvene i institucionalne slabosti sistema. Populisti ne nude rješenja, već samo dodatno kompliciraju život i to globalno.

U tom smislu, ključno je razdvojiti stvarne probleme od nametnutih strahova. Migranti nisu prijetnja po sebi, kao što ni strani radnici ne dolaze da oduzmu egzistenciju, već često da popune praznine koje domaća tržišta rada više ne mogu zatvoriti. Politike koje se hrane strahom i podjelama dugoročno proizvode više nestabilnosti nego sigurnosti. Vidljivo je da se države zatvaraju u neke odavno sažvakane ideje tradicionalizma i suverenizma koje u ovako isprepletenom svijetu ne mogu donijeti ništa dobrog, ako su to ikada i mogle, danas definitivno ne mogu, naprotiv. Baš takve države, što je najjasnije vidljivo na primjeru Mađarske, nakon svih strahova, lažnih prijetnji migrantima, sukobima i lažnim obećanjima, na izbore izvedu rekordnu, gotovo plebiscitarnu izlaznost. Posljedica je otrježnjavajuća i trebala bi biti opomena i primjer svima.

Historija pokazuje da društva često prepoznaju vlastite zablude tek kada posljedice postanu dovoljno vidljive – ali i da tada mogu korigirati kurs. Upravo u tome leži i oprez i nada: u sposobnosti građana da shvate kako prečice i “brza rješenja” gotovo uvijek dolaze uz visoku cijenu.

Zato budućnost ne zavisi samo od odnosa velikih sila, nego i od sposobnosti društava da odbiju pojednostavljene narative i vrate fokus na racionalne, održive odgovore. Ako se ta svijest počne širiti na vrijeme, pukotine koje danas vidimo ne moraju nužno značiti konačan slom – mogu biti početak nužne transformacije oslabljenog, ali i dalje jedinog funkcionalnog globalnog poretka zasnovanog na slobodi pojedinca i otvorenoj ekonomiji.

O.Delić