PROŠLOST KROZ KRITIČKI OSVRT: Garavice nikako da se smire!

Ljeta 1941. godine Bihać je, van svake sumnje, bio najveće stratište nevinih lju­di na području Bo­sne i Hercegovine. I Srba i Bošnjaka. U dva mjeseca, od polovine jula pa do polovine septembra te godine Bihaći njegova okolina su doslovno kupani u krvi nedužnih ljudi.

Na početku NDH-zije ustaše, vjerovatno bihaćke, su ubile tri viđenija građanina srpske narodnosti (Branko Bokan). Grad to očigledno nije dobro primio, pa su se ustaše umirile. Polovine jula mjeseca 1941. godine u Bihać dola­ze najglasovitiji Pavelićevi zločinci iz Hrvatske, Banja Luke i Hercego­vine, koji pokreću mašineriju zla na Garavicama u Bihaću. Zašto baš u Bihaću – i dalje je otvoreno pitanje. Zločinačke orgije su završile u avgustu mjesecu. Pobili su hiljade nevinih ljudi sa područja Krajine, Like, Korduna itd. Bihaćke Srbe su ranije istjerali iz grada. Nema tačno utvrđenog broja ubijenih i oni se kreću od oko dvije hiljade, koliko je pred agresiju na RBiH poimenično pomenula i u našoj „Krajini“ objavila Srebrenka Budimir, preko dva­naest hiljada, što je naveo Dedijer u knjizi svojih ratnih sjećanja, pa do preko dvadeset hiljada, koliko navode kojekakvi ljubitelji velikih brojeva.
Garavice nije stvorio Bihać, kako se uporno i bezobrazno hoće dati do znanja. Ali ih, na žalost, ima i ne može to promijeniti. Zbog toga je građanski forum „Bihaćka gra­đa­nska inicijativa“ predlagala i gradskim i kantonalnim vlastima da to mjesto teškog zločina stave u svoje godišnje programe, što do sada nije urađeno. To onda čini Milorad Dodik, lažni socijalde­mokrata, čovjek koji sve žešće miriše mirisima onih koji su taj zločin počinili.

Već prvih dana septembra te godine, dakle svega nekoliko dana nakon Garavica, tzv. srpski ustanici sa ovog i gravitirajućih područja Hrvatske, napadaju muslimansku enklavu Ćukovi – Kulen-Vakuf i “za dva dana i jednu noć” (Max Be­rgholz) ubijaju svakog drugog sta­no­vnika tog kraja. Oko 2.500 nevinih duša. Ne zbog tamošnjih ustaša, jer ih nije ni bilo. Po načinu izvršenja ti zločini se ne razlikuju od zločina na Garavicama. Ako nisu i monstruozniji. O tom zločinu se ranije oprezno govorilo. Ja sam pod stare dane dijelom odgonetnuo – zašto. Za vrijeme kulenvaku­fskih zločina komandant mjesta, dakle Kulen Vakufa, je bio poznati narodni heroj i partizanski general \oko Jovanić. I ne on sam.

BGI je tražila da se i ovaj zločin nađe u programima naših vlasti, što također nije učinjeno. Te žrtve niko ne spominje.
Ovdje treba jasno istaći da su brojni izvršioci zločina na Garavi­cama uhvaćeni i podnijeli račun za svoja nedjela za vrijeme čuvene Bihaćke republike (novembar 1942. – januar 1943.godine). Zločinci koji su ubijali u Kulen-Vakufu i okolini, te na putu Kulen -Vakuf – Bihać nisu snosili odgovornost.

Srbovanje, koje vrši Dodik i njegovi puleni, uznemiruje građane Bihaća, jer znaju šta o njima misli i šta im želi. Oni uporno posipaju otrov po ranama ovog grada. Država BiH ne može gajiti praksu i kulturu obilježavanja „svako svojih“ žrtava. To moraju imati na umu svi akteri političkog i općedru­štve­nog života u Bihaću, ali i Srebre­nici, Banjoj Luci, Prijedoru i drugim stratištima nevinih ljudi. Nevine žrtve moraju imati pažnju i poštovanje na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine, bez obzira ko ih je počinio i kojem etnosu ili religiji pripadaju. Jasno je da je to sada neizvodivo. Ali pred tom prepre­kom se ne smije stati.

Halid Dedić

Garavice ustaše