OD UNE DO NEW YORKA: Kada bihaćki klavir zasvira pred svijetom

Donijeli smo iskustvo koje će Ian i Hana pamtiti cijeli život, ali i potvrdu da se iz jednog malog grada može stići daleko

Razgovarala: N. Džanić

Sve počinje mnogo ranije nego što ljudi vide. Počinje prvim časovima, prvim notama, prvim pokušajima i, najvažnije, ljubavlju prema muzici. Poslije toga dolaze rad, disciplina i upornost. New York je samo jedna od stanica na tom putu.

Neka putovanja mjere se kilometrima, i to je dobro. Na neka podsjećaju šarene razglednice, suveniri i magneti na frižiderima. Na neka podsjećaju boje, šarenilo, mirisi mora ili okeana, rijeke, jezera. A postoje ona koja se mjere godinama rada, hiljadama odsviranih tonova, „promašenih“ nota, ponovljenih taktova i onim tihim, upornim vježbanjem kada nema aplauza i kada niko ne vidi koliko se san plaća.

Put od Bihaća do New Yorka za Iana Bulića i Hanu Omerdić počeo je mnogo prije nego što su zakoračili na američko tlo. Počeo je za klavirom, u učionici Umjetničke škole „Nusret Keskin – Braco“, uz talent, disciplinu i profesoricu Silviju Ćatić, koja je njihove prve muzičke korake pretvarala u ozbiljan umjetnički put.

A onda je stigla Atlanta. Prve nagrade na International Youth Music Competition otvorile su vrata Winners’ Recitala u New Yorku. Dvoje mladih muzičara iz Bihaća našlo se tako na međunarodnoj pozornici, noseći sa sobom mnogo više od nota i nagrada. Nosili su ime svoje škole, svoga grada, svoje zemlje i priču o Uni, gradu u kojem su odrasli i kraju iz kojeg su krenuli.

Jer kada dijete iz Bihaća zasvira u New Yorku, na toj pozornici nije nikad samo. Tu su i njegovi roditelji. Njegovi profesori. Njegova škola. Njegov cijeli grad. I svi oni sati rada koje publika ne vidi. Zato je priča o Ianu i Hani istovremeno i priča o Silviji Ćatić. O profesorici koja zna da se talenat ne podrazumijeva, nego njeguje. Da se nagrada ne osvaja samo na takmičenju, nego svakog dana iznova, sjedanjem za klavir i ponovnim pokušajem.

O muzici, radu, talentu, tremi, roditeljima, Bihaću, Uni i osjećaju kada svoje učenike gledate na pozornici jednog od najvećih svjetskih gradova, za KRAJINU govori Silvija Ćatić.

KRAJINA: Od učionice u Bihaću do New Yorka. Kada danas pogledate taj put, gdje zapravo vidite njegov početak?

Ćatić: Sve počinje mnogo ranije nego što ljudi vide. Počinje prvim časovima, prvim notama, prvim pokušajima i, najvažnije, ljubavlju prema muzici. Poslije toga dolaze rad, disciplina i upornost. New York je samo jedna od stanica na tom putu.

KRAJINA: Kada ste prvi put pomislili da Ian i Hana mogu napraviti ovakav međunarodni iskorak?

Ćatić: Kod njih sam vrlo rano prepoznala potencijal, ali potencijal sam po sebi nije dovoljan. Važno je kako dijete reaguje na rad, koliko želi učiti i koliko je spremno napredovati. Kod njih sam vidjela tu želju i ozbiljnost.

KRAJINA: U Atlanti su osvojili prve nagrade, a zatim dobili priliku nastupiti u New Yorku. Koliko je teško odbraniti povjerenje koje donese jedna nagrada?

Ćatić: Svaka nagrada je lijepa, ali nakon nje ne smijete stati. Ona vam daje dodatnu motivaciju, ali i obavezu da nastavite raditi. Učenik mora shvatiti da jedna nagrada nije kraj puta, nego potvrda da vrijedi nastaviti.

KRAJINA: Šta ste im rekli prije izlaska na pozornicu u New Yorku?

Ćatić: Da budu ono što jesu i da uživaju u muzici. Trema je normalna, posebno kada nastupate pred novom publikom i na velikoj sceni. Najvažnije je da vjeruju onome što su pripremili.

KRAJINA: A šta ste Vi osjećali dok ste ih slušali?

Ćatić: Ponos, naravno. Ali i veliku emociju. Profesor pamti dijete od njegovih prvih koraka i zato je poseban osjećaj vidjeti ga na velikoj pozornici. U tom trenutku vam kroz glavu prođu svi prethodni časovi i sav trud.

KRAJINA: Iza nekoliko minuta muzike stoje godine rada. Koliko je današnjim roditeljima teško objasniti da se ozbiljan muzičar ne postaje preko noći?

Ćatić: Muzičko obrazovanje zahtijeva vrijeme i strpljenje. Potrebna je podrška roditelja, ali i razumijevanje da dijete mora imati svoj ritam razvoja. Nekada rezultati dođu brzo, nekada je potrebno mnogo više vremena. Najvažnije je ne odustati.

KRAJINA: U New York ste ponijeli i priču o Bihaću i Uni. Zašto Vam je to bilo važno?

Ćatić: Zato što mi dolazimo iz Bihaća i želimo da ljudi upoznaju naš grad i naš kraj. Muzika je univerzalna, ali uvijek sa sobom nosimo mjesto iz kojeg smo krenuli. Una je dio našeg identiteta i lijepo je kada je možemo predstaviti i kroz ovakve događaje.

KRAJINA: Koliko ovakvi uspjesi mogu značiti djeci koja danas u nekoj bihaćkoj učionici tek počinju učiti klavir?

Ćatić: Mogu im pokazati da put postoji. Da ne moraju misliti da su velike pozornice rezervisane samo za djecu iz velikih gradova. Ako imaju talenat, podršku i spremnost na rad, mogu dobiti priliku da pokažu šta znaju.

KRAJINA: Kada biste morali jednom rečenicom opisati šta ste iz New Yorka donijeli kući, šta bi to bilo?

Ćatić: Donijeli smo iskustvo koje će Ian i Hana pamtiti cijeli život, ali i potvrdu da se iz jednog malog grada može stići daleko kada se talentu dodaju rad, upornost i podrška.

KRAJINA: I na kraju, Silvija, kada se svjetla pozornice ugase, nagrade stave u vitrinu, a djeca ponovo sjednu za klavir, šta ostaje?

Ćatić: Ostaje ljubav prema muzici. Sve drugo je prolazno. Ako dijete nakon svih takmičenja i nagrada i dalje želi sjesti za klavir i svirati, onda znate da ste uradili pravi posao.

KRAJINA: Nakon svega što su Ian i Hana pokazali, nameće se i jedno vrlo konkretno pitanje. Da bi ovakvi mladi umjetnici nastavili napredovati, njima nisu dovoljne samo nagrade i talent. Potrebni su im kvalitetni uslovi za rad, odgovarajuća sala za vježbanje i nastupe, ali i kvalitetan koncertni klavir. Koliko bi takva ulaganja značila za njih dvoje, ali i za buduće generacije učenika?

Ćatić: Mislim da je to pitanje od ogromnog značaja. Kada imamo učenike koji su već napravili ovakav rezultat i koji su imali priliku nastupati na međunarodnoj sceni, onda je sasvim prirodno da razmišljamo o tome šta im dalje možemo ponuditi. Talent treba njegovati, a za to su potrebni uslovi. Djeci koja se ozbiljno bave klavirom potreban je instrument na kojem mogu razvijati svoju tehniku, muzikalnost i osjećaj za zvuk. Elektronski klavir može biti pomoćno sredstvo i može imati svoju svrhu, ali ne može u potpunosti zamijeniti kvalitetan akustični, odnosno koncertni klavir. Kod mladog pijaniste veoma je važno da osjeti dodir tipke, težinu mehanizma, reakciju instrumenta, dinamiku i boju tona. To su stvari koje se uče i kroz neposredan kontakt s pravim instrumentom.

Zato bih voljela da naši učenici imaju jednu kvalitetnu salu u kojoj bi mogli redovno vježbati i pripremati se za nastupe, ali i prostor u kojem bi mogli održavati koncerte, interne časove, javne nastupe i pripreme za takmičenja. Kada dijete zna da će nastupiti pred publikom, ono drugačije doživljava svoj rad. Uči kako da izađe na scenu, kako da kontroliše tremu, kako da sluša prostor i kako da svoj instrument i muziku predstavi drugima.

A takva sala i dobar klavir ne bi bili samo za Iana i Hanu. Oni bi ostali generacijama koje dolaze. Danas govorimo o njih dvoje jer su napravili veliki rezultat, ali sutra možemo govoriti o nekom novom dječaku ili djevojčici iz Bihaća koji će imati isti san. Ako napravimo dobre uslove, ne ulažemo samo u njih nego u cijelu budućnost muzičkog obrazovanja u našem gradu.

Mislim da je važno da nakon ovakvih rezultata ne ostanemo samo na čestitkama. Lijepo je kada kažemo da smo ponosni na svoju djecu, ali još je ljepše kada im taj ponos pokažemo konkretnom podrškom. Ako želimo da naši učenici ponovo odlaze u New York, Beč, Pariz ili na neka druga velika međunarodna takmičenja, moramo im omogućiti da se ovdje pripremaju pod što boljim uslovima.

I to bi bilo ulaganje u cijeli Bihać. Jer kada naši mladi umjetnici odu negdje u svijet, oni ne predstavljaju samo sebe. Predstavljaju svoju školu, svoje profesore, svoje porodice, svoj grad i svoju zemlju. To smo vidjeli i sada, kada su Ian i Hana u New Yorku predstavljali Bihać i Bosnu i Hercegovinu, a sa sobom ponijeli i priču o Uni.

Zato mislim da bi kvalitetan koncertni klavir i odgovarajući prostor bili mnogo više od investicije u jedan instrument ili jednu salu. To bi bila investicija u djecu, u umjetnost i u ime Bihaća koje se, zahvaljujući njima, već čulo i daleko izvan granica Bosne i Hercegovine.

KRAJINA: Kada danas gledamo Iana i Hanu na velikim scenama, teško je ne zapitati se gdje je zapravo počela Vaša ljubav prema klaviru. Kako je izgledao Vaš prvi susret s tim instrumentom i jeste li tada mogli zamisliti da će vas upravo klavir jednog dana odvesti u profesiju, a potom i do toga da druge generacije učite da sanjaju svoje velike scene?

Ćatić: Moja ljubav prema klaviru počela je još dok sam bila djevojčica. Klavir me jednostavno privukao i zavoljela sam ga prije nego što sam uopće mogla razumjeti šta znači baviti se muzikom. Ali onda je došao rat i u tim okolnostima klavira nije bilo. Ipak, moja želja da sviram nije nestala. Moji roditelji su na papiru nacrtali klavir, nacrtali su i tipke, a ja sam svojim prstima prelazila preko njih kao da zaista sviram.

Možda to danas zvuči kao jedna mala dječija igra, ali meni je to tada bilo mnogo više od igre. To je bio moj način da ostanem uz ono što sam voljela, čak i kada stvarnog instrumenta nije bilo. Kada nešto zaista zavolite, okolnosti vas mogu usporiti, ali ne mogu nužno ugasiti tu želju.

Kasnije sam završila Muzičku akademiju u Sarajevu, a nakon toga sam nekoliko godina radila kao profesorica u Sarajevu. Međutim, u jednom trenutku osjetila sam potrebu da se vratim u svoj Bihać. Vratila sam se i nastavila ono što je, zapravo, počelo mnogo ranije, samo što sam sada, umjesto da sama sjedim za klavirom, dobila priliku da djecu učim da kroz taj instrument pronađu svoj vlastiti put.

I možda je upravo zbog mog vlastitog iskustva meni posebno važno da nijedno dijete koje ima talenat i ljubav prema muzici ne bude ograničeno time gdje je rođeno ili kakve uslove ima. Ja znam kako izgleda kada dijete želi svirati, a nema klavir. Zato danas posebno razumijem koliko su važni i instrument, i prostor, i podrška, ali prije svega vjera da ono što dijete nosi u sebi vrijedi njegovati.

Kada danas vidim Iana i Hanu na sceni, u Bihaću ili negdje daleko od njega, osjećam da se na neki način zatvara jedan krug. Od nacrtanog klavira na papiru do pravih koncertnih dvorana i međunarodnih pozornica. I zato mi njihov uspjeh nije samo profesionalna satisfakcija. To je dokaz da se snovi mogu roditi i u najtežim vremenima i da, ako im se kasnije pruže znanje, rad i pravi uslovi, mogu zaista daleko stići.