KOMENTAR: Izborni populizam

PIŠE: Fahrudin Vojić

Ne bi čovjek, da nije izbora i predizbo­rnih igrica, ni znao ka­kvih sve „mozgova“ imamo. Svakih nekoliko godina pojave se stručnjaci za sve: ekonomiju, zdravstvo, obrazovanje, sigurnost, poljopri­vredu, međunarodne odno­se… Sve znaju, sve mogu, sve bi riješili. Samo što, nekim čudom, država već de­ce­nijama nikako da se riješi svojih problema. Kod nas je, izgleda, najveći pro­blem što uvijek imamo dovo­ljno ljudi koji znaju kako treba voditi državu, ali nikako da prona­đemo državu koja bi znala šta će s njima. I tako počinje izborni ritual. Ovi su lopovi, mi nismo. Ovi su sve pokrali, mi ćemo biti pošteni. Oni ništa ne znaju, mi znamo sve. Za ovo je kriv onaj, za ono neko treći. Ako nema drugog krivca, tu je uvijek Sarajevo. Samo sebe nekako rijetko prepoznaju kao dio problema. Pljuvanje po po­liti­čkim protivnicima posta­lo je najje­ftiniji oblik politi­čkog marketinga. Ne treba program, dovoljno je prona­ći krivca. Ne treba ponuditi rješenje, do­voljno je obećati da će „sve biti drugačije“. Ne treba objasniti kako će se nešto uraditi, dovoljno je izgovoriti ne­ko­liko velikih riječi, pogledati u kameru i sačekati lajkove. Društvene mreže postale su tako sa­vršena pozornica za politički populizam. Zašto bi političaru trebao novinar sa iskustvom, neko ko će provjeriti podatak, postaviti neugodno pitanje ili pitati za rokove, novac i odgovornost? Lakše je sve uraditi sam. Telefon u ruku, kamera prema sebi i stručnjak za sve. Problem nastaje kada se kamera uključi. Tada se često pokaže da politička samouvjerenost i politička kompetencija nisu ista stvar. Čovjek nikada nije prestar da se osra­moti. Ni u če­trdesetim, ni u pedesetim. Za politički blam godine nisu prepreka, a ni narod više nije onako naivan kako neki političari misle. Ljudi gledaju, slušaju i pamte. Pogledaju kampanjski video, pa pročitaju vijest. Čuju obećanje, pa pogledaju šta je urađeno. Poslušaju optužbu, pa potraže činjenice. A onda neki odluče da uopće ne glasaju. I to je možda najskuplji račun jefti­nog populizma. Jer kada čovjek zaključi da su „svi isti“, ne pobjeđuje najbolji, nego apatija.A narod je u ka­mpanjama uvijek „dragi prijatelj“, „poštovani građanin“ i „naš čovjek“. Poslije izbora često postane samo broj. Na sijelima mu se smiju, u kampanjama ga mole. Zato se ne treba pitati ko će izgovoriti najglasniju riječ, nego ko će imati nešto ko­nkretno da pokaže kada se ugase reflektori. Jer politika nije takmičenje u tome ko će uvjerljivije izgovoriti riječ „promjena“ to se mora vidjeti u plati, školi, bolnici, fabrici, cesti, javnoj službi i, na kraju, u broju ljudi koji ostaju a ne odlaze.A za dobru krajišku pitu treba japije. Može se svašta zamijesiti, ali bez kvalitetnog materijala nema dobre pite. Isto je i s politikom.Velike riječi, bez sadržaja, samo su prazna tepsija.Na kraju ostane ono što je zaista urađeno. Tada se vidi ko je imao plan, a ko samo mikrofon.

Fahrudin Vojić