BHRT NA RUBU OPSTANKA: Kada država ostane bez vlastitog javnog servisa

Kriza BHRT-a više nije samo finansijski problem javnog emitera. Blokirani računi i smanjenje programa otvaraju pitanje opstanka državnog javnog servisa BiH i budućnosti cijelog sistema javnog emitiranja.

Višemjesečna, odnosno višegodišnja finansijska i institucionalna kriza BHRT-a ušla je u fazu u kojoj više nije riječ samo o problemu jedne medijske kuće. Blokirani računi, smanjen program i nemogućnost slanja novinarskih ekipa na teren otvorili su mnogo ozbiljnije pitanje – može li Bosna i Hercegovina ostati bez institucije koja je zakonom određena kao njen javni radio-televizijski servis.

Upravni odbor Udruženja BH Novinari ocijenio je da je situacija dostigla najkritičniju tačku. Nakon blokade svih računa BHRT-a, koja traje od 21. augusta, javni servis već je počeo smanjivati programske sadržaje. Obustavljene su pojedine emisije, a rad novinarskih ekipa na terenu ozbiljno je ograničen.

Za javni servis čija je jedna od osnovnih misija informiranje građana iz svih dijelova Bosne i Hercegovine, to nije tek pitanje programske šeme. Ako novinarske ekipe ne mogu putovati, proizvoditi sadržaj i izvještavati iz različitih krajeva zemlje, tada se postepeno gubi i sama funkcija javnog servisa.

Problem BHRT-a zato više nije samo pitanje plata, dugovanja i poslovanja jedne medijske kuće. Riječ je o pitanju može li država finansijski i institucionalno održati vlastiti javni servis.

BHRT nije obična televizija

BHRT se često posmatra kroz prizmu televizijskog programa, ali njegova funkcija je znatno šira. Zakon o javnom RTV sistemu BiH određuje BHRT kao javni servis koji proizvodi i emituje radijske, televizijske i multimedijalne sadržaje, dok sistem javnog emitiranja čine BHRT, RTV Federacije BiH i RTRS.

Upravo je u tome i njegova posebnost.

Entitetski javni emiteri imaju svoju teritorijalnu i institucionalnu logiku. BHRT bi, po samoj prirodi svog mandata, trebao predstavljati zajednički javni komunikacijski prostor Bosne i Hercegovine.

Njegov nestanak zato ne bi značio samo gašenje televizijskog i radijskog programa. Značio bi nestanak jedne od rijetkih medijskih infrastruktura koja je organizirana na državnom nivou i čiji je mandat vezan za cijelu BiH.

A to je posebno važno u zemlji u kojoj se mnoge zajedničke institucije već godinama nalaze pod pritiskom različitih političkih i institucionalnih blokada.

Jedan po jedan nestaju atributi zajedničke države

Zbog toga se kriza BHRT-a ne bi trebala posmatrati izolirano.

Državne institucije nisu samo zgrade, zakoni i službeni pečati. One postoje i kroz infrastrukturu koja građanima omogućava da svakodnevno osjećaju postojanje zajedničkog državnog prostora.

Javni servis je dio takve infrastrukture.

Ako nestane, građani BiH ostaju bez jednog od rijetkih medija koji ima obavezu da istovremeno prati događaje u Banjoj Luci, Mostaru, Sarajevu, Bihaću, Brčkom i drugim dijelovima zemlje – ne kao odvojene entitetske ili lokalne priče, nego kao dijelove iste države.

Zato bi eventualni nestanak BHRT-a imao posljedice koje nadilaze medijsku industriju i sudbinu njegovih više od 700 zaposlenih.

Nestao bi dio institucionalne memorije, produkcijskih kapaciteta, arhive, tehničke infrastrukture i profesionalnog novinarskog potencijala koji se desetljećima gradio na državnom nivou.

I upravo zato pitanje BHRT-a nije pitanje sviđa li se nekome njegov program.

Pitanje je treba li Bosna i Hercegovina imati vlastiti javni servis.

Sistem finansiranja koji proizvodi blokade

Jedan od ključnih problema nalazi se u načinu finansiranja i raspodjele RTV takse.

Zakon propisuje da se prihod od RTV takse koristi za finansiranje osnovne djelatnosti javnih RTV servisa, a sistem predviđa i raspodjelu prihoda među javnim emiterima.

Međutim, višegodišnji sporovi i neizvršavanje finansijskih obaveza doveli su sistem do tačke u kojoj se sudski postupci i međusobna potraživanja javnih emitera pretvaraju u egzistencijalni problem.

Situacija je posljednjih dana dodatno apsurdna: dok BHRT pokušava naplatiti svoja potraživanja, računi RTRS-a ponovo su blokirani na osnovu sudskog postupka u kojem BHRT potražuje više miliona maraka, uz kamate i troškove postupka.

To pokazuje koliko je sadašnji model postao nefunkcionalan.

Javni servis ne može normalno raditi ako njegovo osnovno finansiranje zavisi od toga hoće li druga institucija uplatiti novac, hoće li sud donijeti izvršnu odluku ili hoće li političke strukture odlučiti da se problemom pozabave.

Postoji li rješenje?

Postoji ih nekoliko, ali nijedno nije jednostavno.

Privremeno finansijsko spašavanje BHRT-a iz državnog budžeta kako bi se odblokirali računi, isplatile obaveze prema zaposlenima i osigurao kontinuitet programa, uz istovremeno donošenje novog modela finansiranja.

To bi, međutim, moralo biti samo interventno rješenje. Direktno i trajno budžetsko finansiranje otvorilo bi drugo pitanje – kako osigurati uredničku nezavisnost javnog servisa od političke vlasti koja mu osigurava novac.

Druga, dugoročnija mogućnost bila bi potpuna reforma sistema RTV takse.

Prihod bi se mogao prikupljati kroz jedinstven, transparentan mehanizam, a zatim automatski raspoređivati javnim emiterima prema unaprijed utvrđenoj zakonskoj formuli. Time bi se smanjio prostor za političke blokade i pregovaranje o novcu koji je zakonom već namijenjen javnim servisima.

Treća mogućnost bila bi još radikalnija – potpuna reorganizacija javnog RTV sistema, uz precizno razdvajanje državne i entitetskih funkcija, novi model upravljanja, jasne kriterije javnog interesa i višegodišnje finansiranje koje se ne može zaustaviti političkom odlukom ili institucionalnim neradom.

To je ujedno i najkomplikovanije rješenje, ali možda i jedino koje bi dugoročno moglo ukloniti uzrok, a ne samo posljedicu problema.

Ne spašava se samo BHRT

Upravni odbor BH Novinara zbog toga traži hitno odblokiranje računa BHRT-a, osiguranje naplate i raspodjele RTV takse u skladu sa zakonom i pravosnažnim sudskim odlukama, kao i uspostavljanje stabilnog, transparentnog i nezavisnog modela finansiranja javnih RTV servisa.

Zahtijeva se i utvrđivanje odgovornosti institucija i pojedinaca koji godinama nisu rješavali problem.

Takvi zahtjevi više nisu pitanje medijske solidarnosti. Oni predstavljaju pitanje funkcioniranja institucija države.

Jer država može ostati bez mnogih stvari i još uvijek formalno postojati. Može izgubiti industriju, javna preduzeća, kulturne institucije, medije, stručni kadar ili dio vlastite infrastrukture, a da njeno ime i dalje stoji u Ustavu.

Ali svaki takav gubitak sužava prostor u kojem građani svakodnevno prepoznaju zajedničku državu.

Zato se pitanje BHRT-a ne bi smjelo svesti na pitanje hoće li sutra biti emitirana jedna emisija više ili manje.

Pitanje je hoće li Bosna i Hercegovina imati javni servis koji može informirati njene građane, čuvati vlastitu medijsku memoriju i proizvoditi program za cijelu zemlju – ili će još jedan element državne infrastrukture nestati zato što institucije godinama nisu bile sposobne riješiti problem koji su same zakonski uredile.

BHRT