DRŽAVA KOJA TO (NE) MOŽE BITI: Različito-identične “vizije” državnog uređenja

Dok Igor Crnadak govori o „realnom pristupu“ i potrebi da se prihvati stanje u kojem su svi nezadovoljni, a Dragan Čović o okvirima i kompromisima Dejtonskog sporazuma, jasno se pokazuje da je Bosna i Hercegovina zarobljena između suprotstavljenih, a zapravo komplementarnih vizija nemoći – države koja ne može biti ono što bi trebala biti.

U istom danu, iz dva različita politička centra – Banje Luke i Mostara – čule su se poruke koje naizgled dolaze iz suprotnih polova, ali se u suštini dodiruju na istom mjestu: u prihvatanju Bosne i Hercegovine kao konstrukta, ali bez stvarnog državnog suvereniteta.

S jedne strane, Igor Crnadak, visoki funkcioner PDP-a, pokušao je artikulisati „umjeren“ i „racionalan“ pogled na zemlju u kojoj, kako kaže, „nijedan narod nije zadovoljan“. Njegov pristup je, međutim, tipično dodvornički – insistira na „realnosti“, a ta realnost je zapravo trajna nemoć institucija i odsustvo zajedničkog identiteta.

„Moramo priznati da su svi nezadovoljni, ali da u toj nezadovoljnosti možda leži i formula opstanka“, rekao je Crnadak u intervjuu danom Slobodnoj Bosni, izgovarajući rečenicu koja zvuči kao ironija vlastite politike.

Iza te prividne umjerenosti krije se decenijska agonija građana Bosne i Hercegovine, iscrpljenih neprekidnim političkim sukobima i besmislenim bitkama koje se vode oko onoga što bi svakoj normalnoj državi bilo samorazumljivo – njenog postojanja. Upravo u tom kontekstu, Crnatkovo dodvorničko pozivanje na „realnost“ postaje simptom šireg političkog defetizma.

Jer ako je Dodik svojim otvorenim prijetnjama, negiranjem i secesionističkom retorikom unazadio i one najskromnije naznake izgradnje države, onda je jednako pogubno kada političari poput Crnatka govore o „realizmu“ kao da je to nužnost, a ne posljedica namjernog sistemskog urušavanja. Dodik je, svjestan da mu međunarodni poredak – posebno Sjedinjene Američke Države – nikada neće dozvoliti ostvarenje ideje o „spajanju sa Srbijom“, vlastitu politiku pretvorio u dugoročno antidjelovanje. Sam govori o radu, stvaranju i znanju, a sve što je dotakao doslovno je pretvoreno u pepeo.

Takvo djelovanje, koje BiH neprestano drži u stanju političke i institucionalne obamrlosti, najviše koristi upravo onima koji se naizgled “ne miješaju” – Srbiji i Hrvatskoj. Dok Beograd koristi svaku priliku da dokaže da je „stabilniji partner“ Zapadu, Zagreb, istovremeno kroz perfidnu, gotovo “neprimjetnu” igru, učvršćuje ono što u praksi postaje „hrvatski prostor“. Grade se bolnice, domovi zdravlja i škole koje već u svom nazivu nose obilježja isključivosti i segregacije, čime se BiH, i bez formalne podjele, vraća u stanje tihe teritorijalne fragmentacije. A da stvar bude perfidnija, te i takve šovinističke zgrade i ustanove su naslonjene na budžet Federacije Bosne i Hercegovine.

S druge strane, Dragan Čović, lider HDZ-a BiH, pred studentima, naravno “hrvatskim”, ponovo se pozvao na Dejtonski mirovni sporazum, koji naziva „okvirnim“ dokumentom. U njegovom tumačenju, taj okvir je gotovo dogma – politička i teritorijalna svetinja koja se ne smije dirati, a u samom imenu Sporazuma je upravo navedeno to – da je OKVIR. Taj Sporazum je na prvom mjestu definisao Bosnu i Hercegovinu kao pravnu sljednicu Republike BiH, a ne kao neku novu zajednicu entiteta i konstitutivnih naroda. Dakle državu s međunarodnim i pravnim kontinuitetom.

„Dejton je okvir u kojem se moramo dogovarati, a sve drugo vodi u nestabilnost“, poručio je Čović, kao da zaboravlja da se država ne može graditi unutar okvira koji stvarno, na terenu i u praksi sprječava njeno postojanje.

Ono što povezuje ova dva pristupa jeste njihova dubinska sličnost: i jedan i drugi govore o Bosni i Hercegovini kao o zemlji koja ne može biti država. Crnadak to čini „umiveno“, kroz retoriku pragmatizma i „ravnoteže nezadovoljstva“, dok Čović to čini otvoreno, insistirajući na trajnom etničkom ključu i političkom aranžmanu koji ne vodi ka suverenitetu Bosne i Hercegovine.

U takvom poretku, Bosna i Hercegovina ne može biti uključena u evropske tokove onako kako to traži Evropska unija. Jer EU, koliko god bila birokratska i kompromisna, ipak počiva na ideji suverenih, funkcionalnih država. Država čiji politički predstavnici već tri decenije ponavljaju da „nije država“, ne može postati članica zajednice u kojoj se od država očekuje minimalna sposobnost samoupravljanja i političke kohezije.

Zato je gotovo cinično kada Čović govori o „europskom putu BiH“ kroz Dejtonski okvir, dok Crnadak zaziva „realnost“ u kojoj je svako pomalo nezadovoljan. Ta „realnost“ i taj „okvir“ zapravo su dva lica iste nemoći – politike koja odustaje od države, ali se zaklinje u njen opstanak.

Na kraju, ostaje pitanje: može li država u glavama onih koji su u njoj rođeni biti zamišljena i na neki način ostvarena tako da ne bude država i baš kao takva postati dio evropske porodice suverenih država? Ako se nastavi govoriti i djelovati u okvirima kakve zagovaraju Crnadak i Čović, a što niti malo ne odudara od Dodikove vizije odgovor je – ne može. I to ne zato što to ne bi bilo poželjno, nego zato što je Bosna i Hercegovina, po njihovim mjerilima, osuđena da ostane okvir bez sadržaja – teritorijalna forma bez stvarnog suvereniteta.

Pitanje je li došlo vrijeme za potpunu promjenu — ne samo političke, već i cjelokupne paradigme pogleda svakog građanina ove zemlje na stvarno oživljavanje države Bosne i Hercegovine — odavno je izgubilo smisao. Vrijeme za to nije došlo, ono traje. Ono što je danas nužno jeste da svi Bosanci i Hercegovci prepoznaju potrebu stvaranja što se, s punim pravom, može nazvati bosanskohercegovačkom nacijom. Nacijom koja nikoga ne isključuje, niti vrijeđa, jer počiva na istinitoj i plemenitoj državotvornoj ideji — ideji koja nikome ne oduzima ništa od njegovog identiteta, bio on stvaran ili nametnut, već samo dodaje ono što svaka zajednica treba imati: dostojanstvo, ljudsku vrijednost i svijest o zajedničkoj sudbini i odgovornost. Odgovornost da napokon shvatimo da je Bosna i Hercegovina jedinstvena država s unutrašnjim organizmom tako kompatibilnim s organizmom Evropske unije! Nikakva vještačka Jugoslavija u malom, već daleko širi pojam – organske Evrope u malom.

Objavio: Osman Delić

Društvo i politika