Islamski ummet danas prolazi kroz jednu od najtežih faza svoje historije. To je činjenica koja je jasna i vidljiva svakom: i prijatelju i neprijatelju. Nažalost, život dinamično teče, odvija se i napreduje, ali bez muslimana. Oni kao da i ne postoje, jer im je statika, indolentnost i netrpeljivost,očito najjača strana. Sve sudbonosne odluke koje se tiču njih, njihove sadašnjosti a Boga mi u budućnosti, predlažu, kroje i usvajaju nemuslimani. Kako i zbog čega su došli u takvo nezavidno stanje je bez sumnjenajteže pitanje na koje mnogi daju nažalost paušalne odgovore a posebno sveznalci.Očito je da dijagnoza za takvo stanje muslimana još nikada nije pronađena, a to implicira da se ni adekvatan lijek ne može propisati a niti pronaći.
S druge strane, džamije i haremi u Mekki i Medini sve puniji. Nikada se više nije išlo na hadždž i umru, nikada nije bilo više velelepnih džamija, medresa, fakulteta, islamskih centara itd. Nikada više postača i iftara u ramazanu, ali nikada ni većeg poniženja muslimani nisu doživjeli,a niti je ikada muslimanska krv bila jeftinija,a niti se toliko prolijevala i tekla kao danas.Dnevni prosjek ubijenih muslimana,a najviše djece i žena samo u Gazi je oko 100.
Nažalost, većina muslimana to samo gleda i zbunjeno se čudi, ali konkretno ništa ne poduzimaju.
Vjera je postala folklor, običaj, parada, forma i tradicija. Neznanje i nepoznavanje suštine, biti i intencija islama i prioriteta vjere je potisnuto na račun populizma šou daija i dave, ispravnogaslijeđenja sunneta i ne znam čeg sve još, te na račun tumačenja i najkomplikovanijih i najtežih pitanja od strane polupismenih ljudi kako u svjetskom tako i u vjerskom smislu.
Na kraju kada se sve te vjerske aktivnosti muslimana realno sagledaju, jasno je da se većinom indirektno namjerava lični biznis, materijalna korist i populizam pod plaštom vjere i fetve.
Teško je onda nakon takvih šturih, siromašnih i oskudnih aktivnosti očekivati boljitak i napredak ummeta kako na globalnom tako i na lokalnom nivou.Bez pravilnog, iskrenog i kompetentnog podučavanja i primjene vjere ne može se očekivati ni reforma a niti Božija pomoć.
Npr. odlazak na dobrovoljni hadždž ili umru. Nikada više muslimani općenito pa i iz naše države nije išlo na hadždž, a posebno na umru. Mjesečno se kod nas organizuje po tri a možda više umri iz naše zemlje od strane raznih organizacija. Da se bilo ko od tih koji su krenuli na umru ili dobrovoljni hadždžupita zbog čega ide i žrtvuje toliki novac i trud rekao bi odmah da ide radi Božijeg zadovoljstva, nagrade i sevapa. Ispravan nijet i želja. Ali, da bi bilo koje djelo bilo primljeno u islamu mora ispuniti i drugi uvjet, da bude u skladu sa intencijama i duhom učenja islama.
Vršenje nafila tj. dobrovoljnih ibadeta je nešto što Allah voli i sa čime se musliman može najbolje približiti Allahu i zadobiti Njegovo zadovoljstvo poslije farzova. Nafila ibadeti su mnogobrojni i raznovrsni. Preferiranje obreda je najpreciznije znanje u islamu, jer tretira djela koja Allah voli i kojima se postižu stepeni kod Njega, a koji su neophodni čovjeku. S toga, kod vršenja dobrovoljnih ibadeta se mora gledati i uzeti u obzir ono što Allaha voli a ne što čovjek želi.
Činjenje dobrovoljnih ibadeta – nafila s ciljem stjecanja Allahove blizine i zadovoljstva ima svoje utemeljenje u hadisu kudsiju u kojem stoji da su najbolja i Allahu najdraža djela, putem kojih se musliman može približiti Allahu, farz a zatim dobrovoljniibadeti sve dok ga On ne zavoli…(Buharija)
Danas kada stanovnici Palestine općenito, a Gaze posebno prolaze kroz neviđena zvjerstva, genocid, protjerivanje, izgladnjivanje, opsadu, ubijanje, ponižavanje, izgon i egzekuciju od strane cionističke tvorevine i okupatora, pomoć i podrška našoj braći u Palestini – Gazi u svakom smislu, a posebno materijalnom, je prioritet svih prioriteta, stroga vjerska obaveza ovog vremena i ovog trenutka i najbolji i najodabraniji ibadet s kojim se današnji muslimani mogu približiti Allahu i steći Njegovo zadovoljstvo.
Prije svega taj vadžib je apsolutno u skladu sa intencijama i ciljevima šerijata kao i sa generalno –pravnim pravilima od kojih su:
Prvo pravilo: Najbolji ibadeti su oni koji su vremenski najpotrebniji i najprioritetniji
Dakle, ukoliko u datom vremenu ljudi budu potrebni pomoći i sadaki, sadaka je tada najbolji ibadet. S toga je davanje sadake u tom vremenu bolje od nafile – dobrovoljnog hadždža i umre. Općepoznato i i općeprihvaćeno je od strane islamskih pravnika da kada zavlada glad i siromaštvo da je tada sadaka bolje djelo od nafile hadždža i umre. Imam Malik je bio upitan koje djelo mu je draže: hadždž ili sadaka? Rekao je da je hadždž ukoliko ne vlada glad i oskudica među muslimanima.
Te njegove riječi su pojašnjene u djelu Mavehibul-dželilod Hattaba na sljedeći način: „Hadždž – ferz je bio draži imamu Maliku od sadake ukoliko ne vlada glad i siromaštvo među muslimanima zbog toga što u vrijeme gladi i siromaštva sadaka postaje vjerska obaveza – vadžib, pa ukoliko čovjek sukladno svojim mogućnostima ne izdvoji sadaku i ne pomogne gladnima i onima koji su u nevolji biće griješan. Stoga je čuvanje od grijeha putem izdvajanja sadake shodno mogućnostima u vrijeme gladi i opće potrebe bolje od nafile hadždža čije zanemarivanje nije grijeh.“
U djelu El-Furu'u od Ibn Mufliha stoji: „Imam Ahmed je bio upitan: da li je bolje obaviti nafilu hadždž ili pomoći svoje bližnje? Rekao je: „Ako je rodbina u potrebi draže mi je da ih pomogneš nego da obaviš doboroljno – nafilu hadždž.“
Ibn Tejmijje u djelu El-Ihtijarat je rekao: „Ko bude imao siromašnu rodbinu davanje sadake njoj je bolje od nafile hadždža. Isto pravilo važi i zaostale siromašne i potrebne koji nisu rodbina.“
Drugo pravilo: Djelo čije posljedice se reflektuju na druge je bolje od onoga čije posljedice se ograničavaju samo na njegova počinioca
Sukladno tom pravilu dobrovoljni ibadeti čija primjena ima pozitivne refleksije na ostale ljude i okolinu su bolji od onih čija se korist ograničava samo na njihove počinioce.
U tom smislu imam Menavi je rekao: „Najbolji interesi i koristi su oni koji se tiču ljudi, jer dobro djela čija korist se transferira je bolja od onoga čija korist se ograničava samo na njegova izvršioca.“ Navedeno pravilo potvrđuju mnogobrojni dokazi od kojih su: „Najdraže Allahu su oni koji su najkorisniji ljudima. A najdraže djelo Allahu je obradovati muslimana, ukloniti od njega neku poteškoću, otplatiti mu dug ili odagnati od njega glad.“ (Taberani, M'udžemul-kebiru)
„Musliman je muslimanu brat, ne čini mu nepravdu a niti ga ostavlja na cjedilu. Ko bude u potrebi svom bratu Allah će biti u njegovoj. Ko ukloni od muslimana neku poteškoću, Allah će od njega ukloniti poteškoću na Sudnjem danu.“ (Buharija i Muslim)“.
„Ko olakša onome ko je u poteškoći Allah će njemu olakšati i na ovom i na onom svijetu. Ko prekrije neku sramotu muslimanu, Allah će prekriti njegovu i na ovom i na onom svijetu. Allah je u pomoći robu sve dok je on na pomoći svom bratu.“ (Muslim)
Na osnovu navedenog pravila i dokaza koji ga potvrđuje sadaka, pomoć i spašavanje onih koji su u nuždi, potrebi i gladi je preča i bolja od nafile hadždž i umre zbog toga što se korist obavljenog hadždža i umre ograničava samo na onoga ko ih obavi, dok koristi sadake date potrebnima transferira na njih i cijelu zajednicu i društvo. Pravilo je generalno i odnosi se na sve i muslimane i nemuslimane. Prenosi se da je Abdullah b. Mubarek krenuo na hadždž i sreo jednu djevojku koja mu je rekla: „Ja i moj brat živimo ovdje i nemamo ništa osim ovog ogrtača. Hranimo se sa ove deponije smeća i odavno nam je postala dozvoljena strvina.“ Kada je Ibn Mubarekto čuo, daojoj je imovinu koju je bio pripremio za obavljanje hadždža rekavši: „Ovo nam je bolje od našeg hadždža ove godine.“ Nakon toga se je vratio kući.
Treće pravilo: Nužna intencija zaštite života muslimana se preferira nad potrebnom intencijom zaštite vjere
Isto tako se potrebne intencije zaštite života preferiraju nad poželjnim intencijama zaštite vjere sukladno riječima Poslanika, a.s.: „Draže mi je omrknuti rješavajući neku potrebu muslimana, nego da provedem mjesec dana itikjafa u ovoj džamiji tj. Poslanikovoj džamiji u Medini. „(Taberani, El.M'udžmul-kebir)
Navedeno pravilo i intencije su razumjeli i neizostavno primjenjivali veliki islamski pravnici. Poznati pravnik tabiin, Džabir b. Zejd, je rekao: „Draže mi je potrošiti jedan dirhem na jetima ili siromaha, nego obaviti nafilu – dobrovoljni hadždž.“ Imam Hasan Basri je rekao: „Mnogi muslimani govore: da mi je otići i obaviti hadždž, da mi je otići i obaviti hadždž, a već su ga prije obavili i izvršili obavezu. Bolje im je pomoći siromašnu rodbinu, ili one koji su u nevolji, ili komšije siromahe od obavljanja te vrste hadždža.“Imam Ahmed je rekao: „Svojim novcem da nahranim gladne draže mi je nego da obavim nafilu hadždž.“
Iz svega navedenog se može zaključiti da je svaka vrsta pomoći, a posebno materijalna braći u Palestini – Gazi najveći vadžib ovog vremena svih muslimana. To je najveća obaveza – vadžib muslimana u ovom vremenu i on se mora preferirati nad svim ibadetima – nafilama imovinske prirode.
Katastrofalno stanje muslimana u Gazi je očito i vidljivo svima: i muslimanima i nemuslimanima. Ljudi su tamo u očaju i bezizlaznojsituaciji. Svjetska unija islamskih učenjaka čiji su članovi učenjaci iz cijelog svijeta je izdala fetvu u kojoj se dozvoljava davanje zekjata stanovnicima Gaze za unaprijed dvije godine, kao i to da u ovakvom stanju u kojem se nalaze braća u Gazi nema nafile hadždžova i umri, nego bi se sav taj novac trebao usmjeriti ka Gazi da se spase njeni stanovnici od agresije i genocida.
Prema tome, usmjeriti zekjat, sadaku, troškove kojima se plaćaju nafile hadždžovi i umre je bez sumnje vjerska obaveza svih muslimana danas ako uistinu razumiju poruku islama i shvataju njegove intencije i prioritete, jer općepoznato je da Allah nafile ibadete ne prima ako se farzovi i vadžibi ibadeti ne izvrše.
Stoga, navedene postulate islama, duh njegovog učenja, kao i njegove intencije i pravila bi trebali znati i postupati po njima svi: i oni koji plaćaju svoj novac za nafile hadžove i umre kao i oni koji ih organizuju.
Svi oni morali bi znati i postupati po tome da vadžibi općenito, a posebno vadžibi trenutka i vremena imaju prednost nad nafilama, te je veliko pitanje da li će nafile biti primljene ako se prije njih vadžibi ne urade. Isto tako bi trebali imati na umu da ako se od obavljanja nafile hadždž i umre traži Allahovo zadovoljstvo i nagrada da je Njegovo zadovoljstvo i nagrada veća za obavljeni farz i vadžib od obavljene nafile. Po konsenzusu islamskih učenjaka davanje sadake i zekjata gladnima, ranjenima, bolesnima, obespravljenima, onima koji su ostali bez igdje ičega u Palestini i Gazi je sevapnije, bolje i preče nego ulaganje novca i njegovo trošenje za umre i nafile hadždžove.
Bojimo se da oni muslimani i muslimanke koji troše svoju imovinu na nafile ibadete,a u isto vrijeme zanemaruju svoje najveće vjerske obaveze, tj. vadžibovog vremena u kojem žive,to su obveze prema svojoj braći muslimanima u svijetu, a posebno u Gazi koji su u nezapamćenoj nevolji da ne budu griješni, te daumjesto nagrade i Allahovog zadovoljstva ne zarade Allahovu srdžbu i grijeh.
Prof. dr. Sulejman Topoljak
Objavio: usn krajina
Kronike Prvi
