Slamka spasa

Prema nedavno objavljenim procjenama naših stručnjaka Bosnu i Hercegovinu ove bi godine moglo napustiti rekordnih 350.000 naših stanovnika. Ni manje ni više nego deset posto od ukupnog broja stanovnika. Razlog tome nije samo nemogućnost njihovog zapošljavanja. Masovnim odlascima zapravo pogoduje cjelokupni društveni ambijent. Ne može se reći da zapošljavanje nije problem. Svakako jeste, ali nije glavni. Veći je fizička i pravna nesigurnost, te sve izraženije nezadovoljstvo stanjem u oblasti privrede, zdravstva i obrazovanja. U cjelini gledano brojni su činioci koji pogoduju sve većoj želji za odlazak u razvijenije i demokratski uređenije zemlje u našem bližem i daljem okruženju. Dodatni motivirajući faktor unazad tri godine bila je kriza izazvana nelegalnim migracijama. Pandemija korona virusa odlaske naših ljudi u zapadne zemlje nije u potpunosti zaustavila. Samo ih je usporila. Neposredna posljedica je činjenica da nas je u prošloj godini napustilo “svega” 170. 000 naših građana iz oba entiteta. Prije suočavanja s problemima što su izazvani smrtonosnim virusom Covid-19 ažurirani podaci su pokazivali da je u vremenu od početka 2013. do pandemijske 2020. godine našu zemlju napustilo više od 200.000 građana. Iz Unije za održivi povratak i integracije u BiH tvrde da je pandemija velikim dijelom onemogućila masovni odlazak mladih u inostranstvo. U minulih par godina njihovi odlasci su usporeni i smanjeni. Legalnih migracija našeg radno sposobnog stanovništva i pored svega bilo je i u sjeverozapadnom dijelu Bosanske krajine. Najviše ih je bilo u Bihaću, Cazinu, Bosanskom Petrovcu i Sanskom Mostu. Posljedice su strašne. Primjera radi Mirhunisa Zukić iz Unije za održivi povratak kaže da je Sanski Most donedavno bio najnaseljenija ovdašnja općina. Danas je pust. Posla i radnih mjesta ima, ali nema ko da radi. Isto je u Livnu, Glamoču i Bosanskom Grahovu. U nastojanjima da suzbiju uočene migracijske trendove ovdašnja kantonalna zakonodavna vlast se u više navrata bavila ovim problemima. Do u detalje su analizirani uzroci i posljedice masovnih odlazaka naših ljudi vani. Ekonomski problemi nisu bili, a ni sada nisu presudni za odlazak cijelih porodica. Na prvom mjestu je nepravda prisutna u svim segmentima ovdašnjeg društva. Tu je korupcija, izbjegavanje provedbe zakona, sve izraženija diskriminacija, novčana oskudica, pravna nesigurnost, nepovjerenje u vlast i nakaradan sistem društvenih vrijednosti. Neodgovornost političara svih razina je posebna i priča za sebe. Pogotovo onih koji najmanje brinu što bi zbog masovnih odlazaka mladih iz BiH uskoro mogli postati zemlja staraca. To je loša strana medalje. Ona bolja je činjenica da je (do)sadašnjom dinamikom odlazaka naših građana u inostranstvo u zadnjih nekoliko godina značajno ojačan kapacitet naše dijaspore razasute po čitavoj kugli zemaljskoj. Statistika kaže da naših građana u inostranstvu živi 1,65 miliona od čega ih je najviše u Europi. Procjene kažu da nas u BiH danas nema više od tri miliona. U tako brojnoj dijaspori “naši” političari u zadnje vrijeme vide najveću slamku svog i spasa svojih političkih stranaka. U sve moćnijoj i sve brojnijoj našoj dijaspori primarno vide potencijalne glasače i pošiljatelje novčanih doznaka svojoj bližoj i daljoj rodbini u oba entiteta u Bosni i Hercegovini. Prema podacima Centralne banke BiH u prošloj 2021. godini naši ljudi u inostranstvu legalnim kanalima na račune u Bosni i Hercegovini doznačili su 1,5 milijardi eura, što je 10 posto BDP-a Bosne i Hercegodine. To je u odnosu na 2020. godinu više za oko 250 miliona eura. Samo po osnovu penzija koje su u inostranstvu zaradili naši ljudi godišnje ovdje završi 500 miliona eura. Sve ovo su činjenice zbog kojih se “naši” političari posve ne sekiraju što nas je u Bosni i Hercegovini sve manje i manje. Gubitak na mostu namirit će na ćupriji. Dok je god tako teško je vjerovati da će bilo ko od trenutno vodećih bh. političara uraditi išta u cilju potpunog zaustavljanja odlazaka naših građana izvan granica BiH. Sada su u žiži njihovi glasovi, a kad izbori prođu bit će njihove doznake i borba za pozicije s kojih će se odlučivati gdje će i kako biti potrošene. Eto, što se ne zna šta je gore. Bezbožni komunizam ili bezdušni kapitalizam.