KECMANOVIĆEV KOMENTAR U POLITICI: Između teorije zavjere i besramne političke apologije

Kecmanović ne piše analizu, on svjesno i s namjerom gradi politički mit

Najnoviji komentar Nenada Kecmanovića, “besplatnog” savjetnika Milorada Dodika, objavljen u beogradskoj „Politici“, uklapa se u već prepoznatljiv obrazac njegovih tekstova: narativ u kojem je Republika Srpska prikazana kao posljednja brana pred „zapadnom zavjerom“ za njeno ukidanje, a međunarodna zajednica kao nasljednik austro-njemačke imperijalne politike.

U najnovijem tekstu, Kecmanović tvrdi da je visoki predstavnik Christian Schmidt „lažni i lažov“, da je „došao u BiH s bavarskim obezbjeđenjem kao turist“, te da su njegovi postupci dio plana za „likvidaciju Republike Srpske i stvaranje bošnjačke Bosne“. Autor ide dalje, sugerirajući da je do „preokreta“ došlo dogovorom između „Trampa i Dodika“, nakon čega „Šmit odlazi, a Dodik ostaje“.

„Šmit nije samo lažni, nego i lažov, i postao je sramota i za OHR, i za SB UN, i za Njemačku.“
— Nenad Kecmanović, Politika

Takva retorika, međutim, zahtijeva ozbiljnu analitičku provjeru – ne samo zbog teških kvalifikacija, nego i zbog širih političkih implikacija.

---

Retorika straha i teorija spasa

Kecmanovićev tekst nije običan politički komentar. On je pažljivo konstruisana narrativna matrica koja kombinuje tri elementa:

1. Strah – Republika Srpska je navodno pod neposrednom prijetnjom ukidanja.
2. Zavjera – Schmidt i „kolektivni Zapad“ djeluju koordinirano protiv Srba.
3. Spasitelj – Dodik je jedini koji se suprotstavlja i koji, uz pomoć Donalda Trumpa, „pobjeđuje“.

Takav model nije nov. U političkoj komunikaciji koristi se za mobilizaciju biračkog tijela kroz osjećaj ugroženosti, a istovremeno legitimizira autoritarne poteze domaće vlasti. Kada se narod uvjeri da je „ugrožen“, svaki pritisak na institucije ili opoziciju može se opravdati kao „odbrana“.

„Sistematskom stigmatizacijom stvorena je atmosfera u kojoj je Dodik uzrok svih problema, a njegova eliminacija rješenje za sve.“
— Nenad Kecmanović, Politika

Ova rečenica zvuči kao odbrana lidera, ali ne nudi nijedan dokaz da su međunarodni mehanizmi doista usmjereni na „eliminaciju“ RS.

---

Logičke greške i politička svrha

Kecmanović u svom komentaru gradi niz logičkih skokova. On pretpostavlja da svaka kritika Dodika ili svaka odluka OHR-a automatski znači pokušaj „ukidanja entiteta“. Međutim, takav zaključak nema uporište ni u ustavnom poretku BiH, ni u međunarodnim dokumentima.

Njegova teza o „lažnom visokom predstavniku“ također je selektivna. Schmidtova legitimnost jeste osporavana u RS, ali priznaju ga većina zemalja članica Vijeća za implementaciju mira (PIK), Evropska unija i NATO – dakle, realni međunarodni akteri u BiH.

Osim toga, Kecmanović u tekstu koristi istorijske analogije – od austrougarske okupacije do NDH – kako bi pojačao emocionalni naboj. Time se savremena politička situacija predstavlja kao nastavak istorijskog progona Srba, iako su današnji međunarodni odnosi, institucije i akteri potpuno drugačiji.

Takvo spajanje istorije i aktuelne politike nije analiza, nego retoričko oružje: ono zamagljuje razliku između realnih političkih neslaganja i imaginarnog „civilizacijskog sukoba“.

---

Politička funkcija narativa

Kada se pročita pažljivo, Kecmanovićev tekst manje govori o Christianu Schmidtu, a više o potrebi da se održi osjećaj permanentne krize. Jer, ako krize nema, gubi se opravdanje za vaninstitucionalne poteze, populističku retoriku i političko jedinstvo oko vođe.

Time ovaj komentar ne djeluje kao nezavisno mišljenje akademika, već kao megafon u službi Dodikove parali-politike – nastavak političkog marketinga izvan institucija RS.

„Autor ne piše analizu – on gradi politički mit.“

---

Između propagande i paranoje

Tvrdnje o „ukidanju Republike Srpske“ i „zavjeri Zapada“ ne podupiru se dokazima, već emocijama i aluzijama. Takav diskurs ne vodi ka dijalogu ni ka rješenju krize, već ka daljoj polarizaciji i zatvaranju.

Ako se u BiH želi istinska rasprava o ulozi OHR-a i budućnosti entiteta, ona mora počivati na činjenicama, ne na teorijama. Kritika međunarodne zajednice jeste legitimna – ali tek kad je argumentovana, a ne ideološki motivisana.

---

U tekstu Nenada Kecmanovića ne prepoznaje se novinarska analiza nego politički manifest – pokušaj da se kroz narativ o „spasitelju i zavjeri“ produži legitimitet domaće moći pod krinkom borbe za entitet.