GDJE PRESTAJE JAVNO, A POČINJE POSEBNO: Imaju li vjerske obrazovne ustanove drukčija pravila – i gdje su njihove granice?

Može li javna ustanova internim pravilima uvjetovati organiziranje sindikata prethodnim odobrenjem osnivača? Može li osnivač imati konačnu riječ u svim ključnim upravljačkim pitanjima ustanove koja je istovremeno članica javnog univerziteta? Šta pravno znači „minimalno 60% prolaznosti na svakom ciklusu“ i odnosi li se to na pojedinačne studente, studijske programe ili ukupnu uspješnost? I, konačno, kako se sve to uklapa u propise koji uređuju javno visoko obrazovanje?

Neke odredbe internih akata obrazovnih ustanova možda nisu nezakonite. Ali kada se javni status, javno finansiranje i posebna prava osnivača nađu u istom dokumentu, sasvim je legitimno pitati gdje su granice autonomije.

Rasprava o položaju i načinu upravljanja obrazovnim ustanovama ne bi trebala počivati na pretpostavkama, političkim simpatijama ili vjerskoj pripadnosti njihovih osnivača. Mnogo je zanimljivije pogledati šta o sebi same ustanove pišu u vlastitim statutima, pravilnicima i drugim aktima.

U slučaju Islamskog pedagoškog fakulteta Univerziteta u Bihaću, pažnju privlače Pravila Fakulteta, odobrena od Rijaseta Islamske zajednice u BiH 16. jula 2026. godine. Iz tog dokumenta proizlazi da je IPF javna ustanova Islamske zajednice, članica Univerziteta u Bihaću, dok se njegov rad finansira kroz javne izvore. Istovremeno, Rijaset kao osnivač zadržava značajna upravljačka prava. Prema članu 38. Pravila, Osnivač konačno imenuje svih pet članova Upravnog odbora, a za pojedine odluke predviđene su njegove saglasnosti, uključujući i pitanje izbora dekana.

Samo po sebi, postojanje osnivačkih prava nije neobično. Ono što je zanimljivo jesu pojedine granice koje isti dokument postavlja.

Tako se u članu 17. navodi zahtjev za „minimalno 60% prolaznosti na svakom ciklusu“. U članu 19. stoji da zaposlenicima nije dozvoljeno osnivanje sindikata ili drugih organizacija „bez prethodnog odobrenja Osnivača“. Član 16. govori i o prostoru Fakulteta kao „nepovredivom“, uz odredbu prema kojoj policija ne može ući bez odobrenja dekana, osim u slučaju krivičnog djela.

Istovremeno, ista Pravila predviđaju javnost rada, godišnje izvještaje i revizorske izvještaje. Dakle, nije riječ o dokumentu koji zanemaruje javnu odgovornost, nego upravo o ustanovi u kojoj se javni karakter i snažna osnivačka autonomija pojavljuju jedan pored drugog.

Važno je pritom biti precizan: iz samog postojanja ovakvih odredbi ne može se automatski zaključiti da su one nezakonite. Za takav zaključak trebalo bi ih usporediti s Ugovorom između IPF-a i Univerziteta u Bihaću, Statutom Univerziteta te relevantnim zakonima o visokom obrazovanju, radu i sindikalnom organiziranju.

Ali upravo tu počinje zanimljivo pitanje.

Jer javne obrazovne ustanove, u pravilu, ne mogu vlastitim internim aktima jednostavno prepisivati ili mijenjati prava koja zaposlenicima i studentima pripadaju po zakonu. Što je ustanova više vezana za javni sistem – kroz status, akreditaciju, članstvo u javnom univerzitetu ili javno finansiranje – to je važnije znati koji dio njene autonomije proizlazi iz zakona, a koji iz posebnog statusa osnivača.

Smiju li i je li fer da vjerske ustanove mogu imati posebna pravila.

Primjer Katoličkog školskog centra „Ivan Pavao II“ u Bihaću pokazuje upravo suprotno – ali i potvrđuje da postoji razlika između osnivačke autonomije i obaveze postupanja po javnim propisima. Sama ustanova u svojim aktima navodi Zakon o osnovnom odgoju i obrazovanju USK, kantonalne propise, kolektivni ugovor i druge javne propise. U konkursu za zapošljavanje iz 2025. godine, primjerice, poziva se na kantonalni zakon, kolektivni ugovor i pravilnik za prijem u radni odnos u osnovnim i srednjim školama USK-a.

Još je zanimljiviji podatak da se u službenom dokumentu Ministarstva obrazovanja USK KŠC „Ivan Pavao II“ tretira u okviru pitanja javnog interesa za rad obrazovne ustanove, dok se u ranijem dokumentu sam KŠC poziva na rješenje Ministarstva kojim je potvrđeno da Srednja medicinska škola ispunjava zakonom propisane uvjete za izvođenje nastavnog procesa.

Drugim riječima, činjenica da iza škole stoji Katolička crkva ne znači da ona može izaći iz kantonalnog obrazovnog sistema.

Sličan, ali pravno drukčiji primjer predstavlja Katolički bogoslovni fakultet Univerziteta u Sarajevu. KBF je članica Univerziteta u Sarajevu, dok se istovremeno u njegovim službenim materijalima jasno vidi veza s Vrhbosanskom nadbiskupijom. Na stranici Fakulteta objavljeni su vlastiti pravilnici, uključujući Pravilnik o radu, ali i dokumenti koji potvrđuju njegov položaj unutar UNSA.

Kod KBF-a je posebno važno što njegova vlastita akademska i pravna dokumentacija otvoreno prepoznaje paralelno postojanje građanskog i kanonskog pravnog okvira. To, međutim, ne znači da kanonsko pravo automatski potiskuje civilne propise. Naprotiv, u jednom od stručnih radova objavljenih u okviru KBF-a izričito se navodi da se prava i obaveze laika zaposlenih u crkvenim ustanovama uređuju kanonskim pravom, statutima i ugovorima, ali da se moraju uvažavati i civilni propisi, uključujući propise o plaći, penzijskom i zdravstvenom osiguranju.

Tu se, zapravo, nalazi cijela suština priče.

Problem nije u tome što određena obrazovna ustanova ima vjerskog osnivača. Problem nije ni u tome što osnivač ima određena prava. Problem za javnost nastaje onda kada nije dovoljno jasno gdje završavaju ta osnivačka prava, a počinju obaveze koje proizlaze iz javnog karaktera ustanove.

U slučaju IPF-a zato nije potrebno unaprijed tvrditi da je neka od spornih odredbi nezakonita. Dovoljno je postaviti pitanja.

Može li javna ustanova internim pravilima uvjetovati organiziranje sindikata prethodnim odobrenjem osnivača? Može li osnivač imati konačnu riječ u svim ključnim upravljačkim pitanjima ustanove koja je istovremeno članica javnog univerziteta? Šta pravno znači „minimalno 60% prolaznosti na svakom ciklusu“ i odnosi li se to na pojedinačne studente, studijske programe ili ukupnu uspješnost? I, konačno, kako se sve to uklapa u propise koji uređuju javno visoko obrazovanje?

To nisu pitanja protiv islama, Katoličke crkve, Islamske zajednice ili bilo kojeg drugog osnivača. To su pitanja javnosti rada, pravne hijerarhije i odgovornosti ustanova koje djeluju unutar javnog obrazovnog sistema.

Uostalom, upravo činjenica da KŠC u Bihaću u svojim aktima uredno navodi kantonalne zakone, kolektivne ugovore i saglasnosti Ministarstva, a da KBF Sarajevo javno objavljuje svoje pravilnike i istovremeno djeluje kao članica UNSA, pokazuje da odnos između javnog sistema i posebnog identiteta osnivača može biti uređen različitim modelima.

U većinskom, sekularnom dijelu javnog obrazovnog sistema takvih nedoumica uglavnom nema. Javne škole i fakulteti djeluju u jasno propisanom okviru: zakoni određuju prava i obaveze zaposlenih i studenata, kolektivni ugovori uređuju radni status, ministarstva vrše nadzor, univerzitetski statuti određuju nadležnosti, a interni pravilnici ne bi smjeli biti iznad propisa na osnovu kojih je sama ustanova osnovana i finansirana.

Drugim riječima, za većinu javnih obrazovnih ustanova pravila igre su unaprijed poznata. Osnivač ne može proizvoljno mijenjati prava zaposlenih, interni akt ne može suspendirati zakon, a javno finansiranje sa sobom nosi i vrlo konkretan stepen javne odgovornosti.

Kod obrazovnih ustanova čiji je osnivač vjerska zajednica slika je, barem na prvi pogled, složenija. One istovremeno mogu biti dio javnog obrazovnog sistema, koristiti javna sredstva i imati javne ovlasti, dok njihove osnivačke strukture zadržavaju prava koja proizlaze iz posebnog statusa ustanove. Upravo na tom spoju nastaje prostor koji bi se najblaže mogao nazvati pravnom ambivalentnošću.

Ne znači to automatski da je bilo koja odredba nezakonita. Ali znači da ono što je za jednu javnu ustanovu vrlo jasno propisano zakonom, kod druge ustanove može biti dodatno uređeno pravilima osnivača, internim aktima ili posebnim aranžmanima čiji međusobni odnos s javnim propisima nije običnom građaninu ni približno tako očigledan.

A to već otvara pitanje jednakosti.

Ako se iz javnog budžeta finansiraju obrazovanje, plaće ili drugi troškovi neke ustanove, onda bi javnost morala moći jednako jasno znati koja pravila za tu ustanovu vrijede, ko donosi konačnu odluku i kome se može obratiti zaposlenik ili student kada smatra da mu je neko pravo povrijeđeno.

Nije problem što vjerska zajednica ima svoj identitet, vrijednosti ili pravo da bude osnivač obrazovne ustanove. Problem bi nastao ako se zbog tog posebnog statusa stvara prostor u kojem ista pravila ne vrijede jednako jasno za sve koji se nalaze unutar javno finansiranog obrazovnog sistema.

Jer ako za jedne postoje precizno određene granice, a za druge se te granice mogu tražiti između zakona, statuta, kolektivnih ugovora i pravila osnivača, onda najmanje što možemo reći jeste da sistem nije dovoljno jasan.

A ako nije dovoljno jasan, onda nije riječ samo o pravnom pitanju.

Riječ je i o pitanju pravednosti.

Jer javni sistem bi, bez obzira na vjerski ili ideološki identitet osnivača, prema svima koji u njemu rade i studiraju morao ponuditi približno isti odgovor na jednostavno pitanje:

Koja su moja prava i ko ih štiti?

Krajnja mjera i granica trebao bi biti odnos između javnog novca, javnog statusa, javne odgovornosti i prava osnivača.

O. Delić

obrazovanje studenti