Raspisan poziv za kandidiranje najboljih studenata u Federaciji BiH: Akreditacija kao mjera izvrsnosti?

Ako je cilj prepoznati akademsku izvrsnost, onda bi kriteriji morali biti mnogo ozbiljniji.

Federalno ministarstvo traži najbolje studente među svim akreditiranim ustanovama, ali slučajevi Kallosa, Američkog univerziteta i afere „Klaster“ otvaraju pitanje je li akreditacija dovoljna mjera akademske izvrsnosti.

Ministarstvo traži najbolje studente, ali ista vrata otvara svim akreditiranim ustanovama – od velikih javnih univerziteta do onih čiji su rad pratili skandali, istrage i sudski postupci

Federalno ministarstvo obrazovanja i nauke raspisalo je poziv za kandidiranje najboljih studenata, državljana Bosne i Hercegovine, koji studiraju na akreditiranim visokoškolskim ustanovama u Federaciji BiH.

Pravo kandidiranja imaju studenti završne godine prvog ciklusa ili integriranog studija koji su do kraja akademske 2025/2026. godine ostvarili izuzetne rezultate. Visokoškolske ustanove trebaju kandidirati po jednog najboljeg studenta sa svake organizacijske jedinice, odnosno po jednog studenta svake visoke škole, a prijedloge dostaviti do 23. oktobra.

Na prvi pogled, sve je jasno i teško je pronaći nešto sporno u ideji da se nagrade najbolji studenti.

Problem nastaje tek kada se postavi jedno mnogo jednostavnije pitanje:

Šta uopće znači „najbolji student“ ako je jedini institucionalni filter – akreditacija?

Akreditacija nije rang-lista

Ovdje treba biti precizan. Nije problem u tome što se studentu privatnog univerziteta daje mogućnost da bude kandidiran. Student ne bi smio biti kažnjen zbog toga što studira na privatnoj ustanovi, baš kao što se kvalitet ne može automatski pretpostaviti samo zato što neko studira na javnom univerzitetu.

Ali akreditacija sama po sebi nije potvrda da dvije visokoškolske ustanove imaju jednak akademski kvalitet.

Agencija za razvoj visokog obrazovanja i osiguranje kvaliteta BiH navodi da su kriteriji akreditacije zajednički za javne i privatne ustanove i da se odnose, između ostalog, na osiguranje kvaliteta, nastavne programe, nastavno osoblje, resurse, podršku studentima, upravljanje informacijama i vanjsko osiguranje kvaliteta.

Drugim riječima, akreditacija je ulazni standard, a ne akademska olimpijada.

I tu se otvara pitanje za Federalno ministarstvo: je li dovoljno da student ima visok prosjek ocjena na ustanovi koja je formalno akreditirana pa da se njegov rezultat automatski stavlja u istu kategoriju sa rezultatom studenta neke druge ustanove?

Jer prosjek 9,8 nije nužno ista akademska veličina na svakoj ustanovi.

Kada „akreditiran“ postane preširok pojam

Ovo pitanje nije teorijsko.

Bosna i Hercegovina već godinama ima ozbiljan problem sa sistemom visokog obrazovanja, posebno sa slučajevima u kojima su se pojedine privatne visokoškolske ustanove našle u središtu istraga i krivičnih postupaka zbog nezakonitog izdavanja ili trgovine diplomama.

Najpoznatiji je predmet „Klaster“.

Tužilaštvo BiH je 2024. godine podiglo optužnicu protiv 15 fizičkih i šest pravnih osoba, odnosno privatnih visokoškolskih ustanova. Prema navodima Tužilaštva, radilo se o udruživanju radi činjenja krivičnih djela, koruptivnim krivičnim djelima, nedopuštenoj trgovini i krivotvorenju isprava. Tužilaštvo je tada saopćilo da je prikupljeno dovoljno dokaza o najmanje 49 diploma za koje će biti traženo poništenje.

Među optuženim ustanovama bili su Nezavisni univerzitet Banja Luka, Visoka škola „Prometej“, Univerzitet za poslovni inženjering i menadžment „PIM“, Victoria International University Mostar, Visoka škola „Union“ Mostar i Internacionalni univerzitet Brčko distrikt.

Naravno, optužnica nije presuda i o krivici optuženih odlučuje sud.

Ali već sama činjenica da su čitave visokoškolske ustanove obuhvaćene tako ozbiljnim krivičnim postupkom trebala bi biti dovoljna da se zapitamo je li „akreditiran“ sasvim dovoljan kriterij kada se govori o akademskoj izvrsnosti.

Još neugodniji primjer: Kallos

Još je ilustrativniji slučaj Evropskog univerziteta „Kallos“ iz Tuzle.

Ova privatna visokoškolska ustanova dobila je rješenje o akreditaciji 16. augusta 2022. godine. Agencija za razvoj visokog obrazovanja vodila ju je u svom državnom registru akreditiranih visokoškolskih ustanova.

Četiri godine kasnije slika je potpuno drugačija.

Kantonalni sud u Tuzli je u julu 2026. godine pravosnažno odbio tužbu Kallosa protiv odluke o trajnoj zabrani obavljanja djelatnosti. Sud je izričito saopćio da protiv te presude nije dozvoljena žalba.

I sama Agencija danas u svojoj listi akreditiranih ustanova navodi da je Evropski univerzitet „Kallos“ prestao sa radom, na osnovu pravosnažnog rješenja nadležne obrazovne vlasti.

Dakle, imamo ustanovu koja je bila akreditirana, a koja je nekoliko godina kasnije pravosnažno prestala s radom.

To ne znači da su svi njeni studenti bili loši studenti. Naprotiv.

Ali znači da akreditacija očigledno nije isto što i garancija dugoročne akademske izvrsnosti ustanove.

A gdje je tu javni univerzitet?

Da stvar bude jasna, problem se ne može svesti na privatne ustanove.

Ni javni univerziteti nisu izvan sistema kontrole, niti bi njihov status „javnog“ trebao automatski značiti da su svi njihovi programi, fakulteti i nastavnici iznad svake sumnje.

Uostalom, i protiv pojedinaca povezanih s javnim univerzitetima vode se ozbiljni postupci. U predmetu „Koverta“, naprimjer, 2026. godine potvrđena je optužnica protiv 14 osoba zbog više krivičnih djela, a među optuženima je i tadašnji dekan Stomatološkog fakulteta Univerziteta u Sarajevu. Tužilaštvo ga tereti, između ostalog, da je izmjenama datuma početka drugog mandata pokušao omogućiti ostanak na funkciji suprotno propisima.

Ne treba kažnjavati studenta zbog fakulteta koji je izabrao

Ako je neko student, ostvaruje izvanredne rezultate, objavljuje naučne radove, učestvuje u projektima, takmičenjima ili volonterskom radu i ima visok prosjek, njegovo postignuće treba vrednovati bez obzira na to studira li na javnom ili privatnom univerzitetu.

Ali ako Ministarstvo zaista želi prepoznati akademsku izvrsnost, onda bi trebalo napraviti sistem u kojem se ne poredi samo brojka iz indeksa.

Jer prosjek ocjena nije jedina mjera znanja.

Zašto se, recimo, ne bi vrednovali objavljeni naučni radovi, međunarodna takmičenja, istraživački projekti, nagrade, kvalitet završnog rada, međunarodne mobilnosti, stručne prakse i drugi mjerljivi rezultati?

Zašto se ne bi razlikovao student koji je uz prosjek 9,8 objavio rad u relevantnom naučnom časopisu od onoga čiji se uspjeh završava na zbiru ocjena u indeksu?

I zašto bi institucija koja je samo zadovoljila minimalne standarde akreditacije imala istu težinu u ovom procesu kao ustanova s dugom istraživačkom tradicijom, velikim brojem nastavnika, razvijenom infrastrukturom i međunarodnom akademskom saradnjom?

Upravo bi tu Federalno ministarstvo moglo napraviti razliku.

Ako je cilj samo podijeliti priznanja studentima s najvećim prosjekom, onda je sadašnji model razumljiv.

Ako je cilj, međutim, prepoznati akademsku izvrsnost, onda bi kriteriji morali biti mnogo ozbiljniji.

Jer Bosna i Hercegovina već ima dovoljno iskustva da zna kako formalna diploma sama po sebi ne garantira znanje.

Isto tako, ni riječ „akreditiran“ ne bi trebala biti čarobna riječ koja briše razlike između ustanova.

U protivnom dolazimo do pomalo apsurdne situacije: država kaže da traži najbolje studente, ali kao početni kriterij uzima sistem u kojem se veoma različite akademske sredine stavljaju u istu početnu poziciju.

A onda se od komisije očekuje da iz toga izvuče – izvrsnost.

Možda bi zato prije izbora najboljih studenata trebalo postaviti jedno mnogo važnije pitanje:

Jesmo li uopće napravili dovoljno dobar sistem da bismo mogli vjerodostojno reći ko je najbolji?

akreditacija visokoškolskih ustanova studenti