Objavljeno: 21/09/2022. 09:49
Nakon što smo pogledali film i sumirali utiske, razgovarali smo sa režiserom i scenaristom za “Slobodnu Bosnu”.
Iza nas je još jedno izdanje Festivala dokumentarnog filma Al Jazeere Balkans (AJB DOC), na kojem je najviše pažnje privukao film slovenskog režisera i scenariste Mirana Zupaniča, čiji je film pod imenom “Sarajevo Safari” intrigantnom temom zainteresirao javnost još prije nego što je i prikazan.
Iako se mislilo da nikakve nove informacije o četverogodišnjoj opsadi Sarajeva ne mogu iznenaditi, nakon najave filma u kojem se govori kako su bogati stranci plaćali pozamašne sume novca kako bi došli na linije opkoljenog krada, te sa srpskih položaja “lovili ljudi”. Taj fenomen zvani “safari” sam po sebi dovoljno je šokantan, no još je teže saznati da su bogataši plaćali i kako bi lovili – djecu.
Ovaj fenomen nije bio nepoznat ni prije ovog filma. O njemu smo saznali kroz film Pawela Pawlikovskog i izjave Johna Jordana, no Zupaničev film, koji je na AJB DOC zbog velikog interesa javnosti prikazan dvije noći zaredom, bio je potresan i otrežnjavajući.
Nakon što smo pogledali film i sumirali utiske, razgovarali smo sa režiserom i scenaristom za “Slobodnu Bosnu”.
Kako ste saznali za ovaj fenomen i kako ste se odlučili snimiti film o tome?
“Za taj fenomen sam saznao od svog producenta Francija Zajca u februaru 2019. godine. Njegova priča mi je zvučala apsolutno nevjerovatna, a on mi je rekao da ima čovjeka koje je o tome spreman pričati pred kamerom. Normalno da sam tog čovjeka želio upoznati, prije svega zbog toga da sebe i Francija uvjerim da se tu prepričava nekakva urbana legenda. No, ispostavilo se da taj čovjek koji je u toku rata bio akreditiran kao novinar i u BiH skupljao informacije za jednu veliku američku agenciju zapravo toliko uvjerljiv svjedok da možemo početi sa ozbiljnim istraživanjem ove nevjerovatne priče.”
Kojim smjerom Vas je vodilo istraživanje za film i šta ste na tom putu sve saznali? Postoji li nešto što nije moglo “ući” u film iz nekog razloga?
“Svjedoke je tražio Franci Zajc u čitavom regionu, to je bio dugotrajan i mukotrpan posao, a ja jednostavno nisam imao vremena da se time bavim. Franci je došao do nekadašnjeg obavještajnog oficira Edina Subašića i onda do još nekih ljudi koji su bili spremni svjedočiti pred kamerom ali su se onda predomislili. U toj fazi je bilo glavno saznanje da više svjedoka nećemo dobiti jer je bio njihov strah prevelika prepreka. Sa druge strane je Franci tražio i žrtve snajperista, tu naravno ne možemo znati kakvog profila su oni bili, ali kroz priče žrtava smo otvorili komplementaran ugao priče. Imali smo još više snimljenog materijala a u suštini je u filmu sve što formira priču.”
Ukoliko bi se otvorila istraga o ovom slučaju, za kojeg je znala i Armija RBiH, da li biste i Vi i ovaj svjedok iz filma svjedočili o vašim saznanjima?
“Normalno da bih se odazvao pozivu istražnih organa ako bi se otvorila istraga. Ali moram da podvučem: u film sam stavio sav materijal koji sadrži bitne informacije, nisam imao namjeru da bilo šta krijem od publike. Ali nije ni bilo potrebe jer mi svjedoci ni pred kamerom ni iza nje nisu rekli nikakvih konretnih imena ili nekih drugih identifikacijskih informacija.”
Da li ste Vi bili ti koji ste saopćili drugim protagonistima filma, žrtvama opsade Sarajeva, da su možda bili potencijalna meta bogataša – da su ih možda oni ranili, ubili dijete…? Kakve su bile reakcije?
“Snimili smo više žrtava snajperista i svima smo rekli o čemu snimamo film. Nekih posebnih reakcija nisam primjetio osim čuđenja da je i nešto takvo moguće.”
Kako ste se osjećali kada ste sve ovo saznali?
“Grozno! Otvorila mi se jedna potpuno nova perspektiva na zlo koje je u čovjeku. I na kraju krajeva i na društvo u kojem mogu takvi ljudi opstati i čak prosperirati.”
Vi ste ratne 1993. godine snimili i dokumentarni film “Oči Bosne” o ljudima koji su preživjeli etničko čišćenje od Mostara do Zenice. Kako je bilo snimati film u tim uslovima i čega se sjećate danas od tog iskustva boravka u BiH tih ratnih godina?
“Morate znati, da sam ja prvih trideset godina svog života preživio u Jugoslaviji i da sam je iskreno doživljavao kao svoju širu domovinu. Te ratove u Hrvatskoj i BiH sam dakle doživljavao kao tragediju svoje šire domovine i ne kao rat u nekoj udaljenoj zemlji sa kojom nemam nikakve veze. Mada se svaki rat dotiče svih nas jer smo svi ljudi. Ja sam dakle zbog jedne velike emocionalne angažiranosti i osjećaja dužnosti snimio film ‘Oči Bosne’. Koliko mi je poznato smo Franci Zajc, Božo Zadravec i ja bili jedini Slovenci koji smo u toku rata na tlu BiH snimili dokumentarni film o ratnim zbivanjima, naročito o posljedicama za civilno stanovništvo. Sjećam se ogromno stvari: žene koje usred Zagreba iznad Trga bana Jelačića svjedočila kako je bilo u logoru za silovanje, granata koje su padale na razrušeni Mostar, gelera od granata po ulicama, crkvama i džamijama, srušenih mostova, izbjeglica, ljudi koji su od nas – nepušača – tražili duhan, jednog sveopšteg smaka svjeta koji je do jučer izgledao vječan i neslomljiv!”
S obzirom na to da ste bili svjedoci, a i bili onaj kojem su svjedočili, o najvećim zvjerstvima, kako danas gledate na negiranje zločina, na tvrdnje da su u Sarajevu pucali jedni na druge i slično?
“Gledajte, iz moje perspektive je to neshvatljivo. Nisam ja taj koji bih mogao bilo koga suditi ili bilo koga zagovarati, ali prvi preduslov za kvalitetan život je mir. Faruk Šabanović u filmu kaže: ‘Mir je taj koji kažnjava, mir je taj koji rađa, mir je taj u kojem sve nastaje.’ Dakle, mi svi se moramo u svakom trenutku i u svim odnosima zalagati za mir!”
Hoćete li film promovirati i nakon AJB Doc, da li očekujete da bi moglo biti opstrukcija za njegovo prikazivanje negdje?
“Poslije AJB Doca je film već bio prikazan na Međunarodnom festivalu dokumentarnog filma u Mariboru i dobio nagradu za najbolji dugometražni film DOKUDOC 2022. U oktobru će biti prikazan na Festivalu slovenskog filma u Portorožu, u novembru u slovenskim kinima, za mjesec ili dva na Al Jazeera Balkans… Stvarno ne znam da li će doći do opstrukcija, ja u tome ne vidim nikakvog smisla.”
Objavio: usn krajina
