Kažu sestro, kako je upravo gradački gad znao izaći na skupove podrške ženama. Hmm, biće ipak da je na takvim skupovima tražio nešto sasma drugo i drukčije, daleko prizemnije.
Piše: Osman Delić
O slučaju ubijene Nizame manje-više sve se zna. Nažalost, godišnje imamo nekoliko, ili barem jedan slučaj brutalnog femicida ili feminicida (ubojstva žene iz čiste mržnje, ubojstva žene zato jer je žena). I odmah na početku da razjasnimo pojmove. Odlučio sam, iz nekih drugih razloga, svim gadovima oduzeti ime i prezime, jer je to naprosto jedna od prvih ljudskih kvalifikacija i osobina. Do ove „odluke“ došao sam nakon niza sabranih laži, petljanija, histerično-šizofrenih snoviđenja i rakijsko-hlapljivih patvorenja jednog drugog tipa čovjekomrsca, ali popriličnog gada. Radi se, naravno, o laktaškom stvoru. Ali da ne skrećemo s teme, vratimo se brutalno ubijenoj Nizami i onome što se dogodilo nakon njenog smaknuća.
Čini mi se da je uslijedila dosad neviđena reakcija građana širom Bosne i Hercegovine, pa i regije, a to je ipak nešto. Taj pritisak, ako s ničim drugim, morao bi uroditi reakcijom prvenstveno policije. Ovdje treba u startu reći to da naši policisjki službenici nisu osvješteni niti educirani, mada mislim da je ovo prvo daleko važnije, oko problema i složenosti sveukupnog fenomena nasilja nad ženama, djevojkama, radnim kolegicama, školskim drugaricama… To je vidljivo u onom običnom i svakodnevnom. Policajac dolazi iz okruženja u kojem se podrugljiv i ponižavjući odnos spram ženskog roda smatra dijelom folklora, rituala uz jutarnju kahvu, gablec ili kroz svakodnevno pisanje izvještaja na kraju smjene, službenih zabilješki koje sastavljaju, kada od radnih kolegica zatrebaju pomoć, pa onda umjesto zahvale upute par seljačkih dosjetki ili „zavodljih“ pogleda.
Hoću reći da se odnos spram ženskog roda uopće, šta god muški rod o tome mislio, gradi od najranije dobi. Većina roditelja u startu pravi diskirminaciju i to među vlastitom djecom, među braćom i sestrama, i uvjeren sam da se tu rađaju nemilosrdni gadovi koji „stasavju“ u ovu spodobu što nalikuje na gradačačkog ženomrsca.
Neću ulaziti dublje u „analizu“ prethodno napisanog, jer svi znamo da je to tako. Čak i danas imamo iste obrasce odgoja. Vrlo rijetki su oni koji će u startu postaviti stvari kakvim trebaju biti – RAVNOPRAVNO i nikako drukčije. Rađamo se takvima – RAVNOPRAVNIMA. Niko nema pravo na bilo šta više, a samim time niko se ne smije postaviti u podređenu i ulogu manje vrijednu od one „muške“.
U naslovu sam dao glavni obris onoga što želim reći i mislim da je to naš glavni problem.
Zatucani i onaj koji u „svetim“ knjigama nađe glavni argument svom ponašanju i odnosu spram ženskog roda, koji više sliči odnosu spram imovine, ne obaziru se i ne haju na sve ovo. Taman, kad bi svaki dan održavali proteste. Iz bliže okoline poznajem barem nekoliko latentnih zlostavljača, ako ne i zlostavljača (ne virim u tuđe domove) koji, da stvar bude gora, „odgajaju“ žensku djecu.
Stvari kreću od najranijeg i najmanjeg. Od vrtića i osnovne škole. Tu se grade temelji. Sada je jasno da našim odgojiteljicama, učiteljima i učiteljicama nedostaje ovakva vrsta „obuke“. Porazna je to činjenica koja se ogleda u posljednjem slučaju iz Gradačca.
Mislim ipak, da je gorući i problem koji se mora hitno početi rješavati u edukaciji policije. Policiju se mora dodatno HUMANIZIRATI, pa i FEMINIZIRATI – jer macho je SELJAČKO, ZAOSTALO i ZLO. Odgovrni moraju probuditi ono što je tako zdravorazumski da niko, ama baš niko, ni otac, ni školski, ni radni kolega, ni muž, nemaju nikakva prava nad odlukama koje donose žene.
Odgovorni moraju oraganizirati tečajeve, kurseve, nazovite to kako želite, na kojima bi se policijskim službenicima do utančine objasnilo o čemu se radi. Policajac ni u kojem slučaju ne smije na osnovu svog promišljanja donositi bilo kakve odluke, osim onih koje MORAJU BITI PROPISANE. Zlostavljača se mora ODMAH ukloniti, a na najmanji signal nasilja – ugrožene i nezaštićene skloniti na sigurno.
Na kraju, ovo što se dešava duboko je kulturološki problem u najširem smislu. Krenuvši od vjere i vjera, preko kućnog i školskog odogoja, pa sve do, nazovi muzike koja skriveno i otvoreno poziva na nasilje i zlo nad ženama.
Nema nam spasa. Slučajeva sličnih Nizaminom će sigurno biti. Društvo i odgovorni, koji trenutno sjede na mjestima ODLUKE I ODLUČIVANJA, umjesto moralnih i drugih lekcija koje dijele širokim narodnim masama, moraju raditi na onome što mogu i MORAJU. Tu se prvenstveno radi na preodogoju naše policije i sudija. Dva su to represivna, za sada manje osjetljiva društvena organa, koji bi mogli stvari mijenjati i promijeniti na bolje. Policija i sudstvo mora biti osjetljivo i na najmanju pojavu zlostavljanja. O fizičkim napadima, da ne govorim o ubojstvu žene, ne bi smjelo biti ni pomisli. Takvom društvu moramo težiti.
Objavio: usn krajina
Kolumna Kronike
