ĐURĐEVDANAK – HAJDUČKI SASTANAK: Dan kada su rušene džamije

PIŠE: Osman DELIĆ

Danas se u Bosni i Hercegovini obilježava Dan džamija. Sjećanje je to na 7. maj 1993. godine kada je u Banja Luci do temelja srušena Ferhat-pašina džamija, poznatija kao Ferhadija, izgrađena 1579. godine.

Vjerujem da se niko, osim uže porodice, koju danas sačinjavaju otac, majka i dva brata, poginulog Berzada, ne sjeća da je upravo 7. maja 1993. godine s Lohovskih brda artiljerijskim projektilima pokušana biti srušena i naša Fethija. Džamija, kao što znamo, nije pogođena, ali je od tog projektila poginuo moj brat Berzad, dok su pored njega ranjena dva momka, Amir Imširović i sin poznatog Abulje staklara, kojem se ne mogu sjetiti imena.

Često sam razmišljao o ova dva događaja, jer su mi na prvu izgledala povezano. Pa, iako je taj dio grada gađan i prethodnih dana u nepravilnim razmacima, gdje su, u neposrednoj blizini, poginuli i teško ranjeni policajci SJB Bihać, ipak je tog 7. maja atriljerijski projektil, vjerovatno iz ZiS-a, bio podešen na minaret Fethije. Na našu žalost, džamija nije pogođena. Kažem na žalost, jer obnovljena i rekonstruirana Ferhat-pašina džamija dokaz je da se džamije mogu vratiti u život, dok ljudi, ne mogu.

Berzad je bio jedna sveobuhvatna pojava. Njegova sklonost posebnoj vrsti humora kojom je uspio nasmijati okupljene s nekim sasvim običnim pojavama kod ljudi, davala mu je tu posebnost. Zbog poznanstva i ostvarenog prijateljstva s Amirom Imiširovićem iz nove mahale u koju smo silom doselili, dobrovljno se priključio Odredu za specijalna dejstva. Fizički je bio prilično spreman. Širokih ramena i vitkog stasa, ako se smije usporediti, onda je pojavom ličio na jedan fin i usklađen minaret.

Da stvar ne bude obilježena sugestivnim i krajnje ličnim stavom, što ovaj put priznajem da jeste,  probaću dati neke argumente koji se mogu razmatrati na drukčiji način, dakle objektivan i nepristran. Moja slika na događaj koji se dogodio tačno prije 30 godina i dalje je jasna. I ta slika neće biti zamućena osvetničkim ili bilo kojim drugim nagonom. Mada, kada ukupno stanje u našoj državi sagledam upravo s ove vremenske distance, razumnom i čovjeku koji želi graditi život kao takav, ne preostaje baš puno nade da je takav život i moguć. Ali, o tom, potom.

Dakle, moja pretpostavka polazi od činjenice da je samo dan prije u RS-u slavljen Đurđevdan. Praznik je to još iz tzv. paganskih vremena, kada se slavilo proljeće, odvajanje zime od početka godine, kada se po vjerovanju, moglo zanoćiti na otvorenome. Svetkovina obilježena i onkrajnim vjerovanjima dobro i kratko opisana je u romanu Derviš i smrt.

Pored ovog „narodnog veselja“ koji se obilježava vatrom i kojekakvim vragolijama, manje je poznata činjenica da su turski osvajači na ovim prostorima prikupljanje poreza (harača) obavljali dva puta godišnje, na Đurđevdan i Mitrovdan.

Upravo je ova činjenica, po mom skromnom mišljenju, koja do sada nije na ovaj način, koliko mi je poznato razrađena, mogla biti baš onaj okidač da je neko na vrhu RS-a, bilo vojnom, ili vjerskom, a vjerujem da je odluka donesena usklađeno, na njihovo zadovoljstvo, da se baš 7. maja sinhronizirano „vrati porez balijama“. Jedini logičan oblik tog i takvog „poreza“ kojeg su mogli vratiti na širem prostoru države, vidjeli su u džamijama.

Dakle, Ferhadija je postavljenim eksplozivom srušena u ranim jutarnjim satima. Istu sudbinu, isti dan, doživjela je još jedna banjalučka ljepotica, srušena je i Arnaudija.  Upravo iz ovog obrasca slutim da je cilj toga dana bio porušiti što više džamija. Moj brat je ubijen projektilom ispaljenim s Lohovskih brda. Projektilom, po mom sudu, namijenjenog Fethiji, koji je, gledajući iz pravca ubica, samo za par centimetara promašio minaret džamije, ali je zato srušio jedan drugi minaret. Naš minaret, našeg Berzada.

„Ideja“ ili naredba, manje je važno, proširila se tadašnjim borbenim linijama. Ostatak je prepušten lokalnim komandantima da svojim „kreativnim“ načinom probaju srušiti još koju džamiju. Da nama naplate neke tuđe poreze iz samo njima znane bolesne osvete za nešto što ovaj narod nije skrivio.

Često mi se upravo ovaj mitomanski narativ kod naših komšija čini kao dominantan, koji traje i dan-danas. Jer nije Majkićka jedina kada javno kaže da ćemo se „poćerati“, četnički je to izraz, koji uz onaj „Pred glavom ti je“ jasno ukazuje da će onome kome je upućen ubrzo otići i glava.

Ovo bi bilo moje, ponavljam još jednom, lično viđenje događaja od prije 30 godina, kojeg je obilježila kolektivna i pojedinačna žalost. Kolektivno su Bošnjaci – muslimani bili ožalošćeni rušenjem Ferhat-pašine džamije, dok je moja porodica ostala usamljena u toj „maloj“  tuzi, unutar jedne velike i sveobuhvatne tuge koju su nosile sve te prethodne i naredne godine