Kad dernek utihne…

PIŠE: Niha Džanić

Postoje dani kad stvarnost sama napiše kolumnu, a novinar samo zapiše temperaturu apsurda i izmjeri dubinu moralnog ponora. Jedan od tih dana bio je onaj kad je Donald Trump ponovo prizivao vatru nad iranskom civilizacijom, dok je paralelno, u prizemlju balkanske trivijalnosti, njegov sin u Banjaluci  pravio privatni dernek sa sinom laktaškog klebuta, kao da je svijet kulisa za zabavu isprdaka mahnitih očeva, koji da apsurd baš dobije smisao, imaju moć za druge birati tamu ili svjetlost. Zvuči jezivo, zar ne? To je svijet ovaj u kojem živimo, sad da smo ga  baš svi ovakvog stvorili, nismo ni to, pa da ne nabrajam, ostaje nada da će jednog dana svaka  dvonoga zmija biti pojedena od nekog zmaja.  Nije to više ni kontrast. To je gotovo savršena slika svijeta koji je izgubio osjećaj za razmjere. Gore, retorika uništenja. Dolje, banalnost bez ikakve svijesti o tome šta riječi znače kad se izgovore s pozicije moći. Između ostaje tišina koja ne smiruje, nego optužuje. I mi, koliko – toliko normalni u svijetu koji se i prednjim i zadnjim nogama upire takvu normalnost sahraniti. Skupa sa ostacima starih civilizacija, za koje tvrde da su samo produkt naše mašte. Isto je  sa normalnošću kakvu pamtimo, sada kažu da nikada nije ni ona postojala.  Kad Iran postane samo riječ u ustima političara koji ne razumije ni historiju ni težinu izgovorenog, onda ni Balkan ne zaostaje, ovdje se odavno ne razumije ni sram. Jer treba imati poseban talent da u istom danu svjedočiš prizivanju smrti miliona i organizuješ slavlje koje ne zna ni za mjeru ni za kontekst. Osim da će dernečenje platiti narodne mase.  Trumpova neduhovitost nije problem zato što nije smiješna. Problem je što je opasna. Njegove rečenice nemaju težinu šale, nego težinu projektila. I kad takve riječi padnu, negdje stvarno neko strada. Ali u svijetu u kojem se politička patologija pretvara u spektakl, a spektakl u svakodnevicu, ni tragedija više nema dostojanstvo tragedije, samo loš PR. I dok on gore crta mete po kartama, ovdje se crtaju selfiji po stolovima. Dok se zaziva kraj jedne civilizacije, ovdje se nazdravlja početku još jedne večeri bez smisla. Sve to stane u isti dan, istu vijest, isti svijet i u ovu našu malu, tvrdoglavu naviku da se pravimo da ne vidimo vezu između onoga što se govori i onoga što postajemo. Nekad se činilo da će ljudskost, koliko god ranjena, uvijek naći način da se vrati. Danas izgleda kao da je pobjegla dalje od Mjeseca, ne zato što nije mogla ostati, nego zato što joj više nismo znali napraviti mjesto. Primirje je startalo, sve strane slave pobjedu. Već viđeno, zar ne?