Objavljeno: 08/11/2022. 11:06
A ti dobri čovječe razmisli dok budeš gledao onu Robinu Pseudoacaciu iz familije Fabaceae, pronađenu baš u Tomašici, da li je ovaj bagrem iznikao na tijelima šest sinova Have Tatarević ili su mu snagu za rast dala neka druga ljudska tijela. A njih je 596 ekskuhimarno do sad. Malo li je?
“Jedno od pitanja koje bi mi ljudi postavili je ono ‘sablasno’, naprimjer, raste li flora na mjestu masovne grobnice? Ne znam. Tamo vidite floru, ali to ne znači nužno da su je tijela koja se raspadaju oplođivala”, kaže, između ostalog, Ismar Čirkinagić, vizuelni umjetnik koji sakuplja biljke sa područja masovnih grobnica u Potkozarju grobnica.
Piše: Dragan Bursać
Polja zla za Ismarov herbarium
Ovaj sjajni čovjek, rođeni Prijedorčanin koji živi u Kopenhagenu bavi se neobičnim poslom, koji je ujedno umjetnost, a koji je najviše opomena i ukazivanje na zlo koje se desilo tu pored nas. Njegova izložba Herbarium biće otvorena u nedjelju 13. novembra u 18 časova u Zemaljskom muzeju Bosne i Hercegovine u okrilju VII Akademije.
Ali vratimo se Ismaru Čirkinagiću.
Ismar ima posla preko glave. Velikosrpski agresori su baš u Potkozarju ostavili čitava polja smrti, ostavili su najveću masovnu grobnicu u Evropi nakon Drugog svjetskog rata- Tomašicu, ostavili su posijano zlo, zlo koje tinja sve ove godine i decenije.
Podsjetiću vas, samo u Potkozarju je pronađeno čak 400 lokacija sa ubijenim ljudima, a procjene su da ima još 20 neotkrivenih lokacija sa posmrtnim ostacima žrtava. Opet ću vas podsjetiti, a prema zvaničnim podacima Instituta za nestale osobe BiH, samo u ljeto 1992. godine ubijeno je više od 3000 ljudi u prijedorskoj regiji, a za nekih 500 se traga i danas. Među ubijenim, podsjećam, na koncu, bila su 102 djeteta.
Strašne brojke.
Ali, šta Ismar zapravo radi?
Sakupljanje fragmenata biljaka kao ekshumacija
Ismar istražuje, gleda, hoda, dodiruje zemlju, proučava biljke, uočava segmente biljnog svijeta ponad masovnih grobnica, onda uzme te biljke koje tu rastu, ne nužno cijele biljke, i stavlja ih u svoj herbarium. Ismar pokušava biologijom, pokušava doživljajem, pokušava florom, ali pokušava i mišlju i kroz umjetnost doznati, šta je to u ljudskoj prirodi što tjera čovjeka na ultimativno zlo.
I često ne uspijeva naći taj najmračniji odgovor, ali nam donosi u formi herbara fascinantnu kolekciju biljaka, koje rastu iznad masovnih grobnica.
“Neke odgovore sam našao, smisao nisam”, kaže Ismar za RSE.
Ono što morate znati je da se Ismar ne bavi strogo naučno, botanički poslom sakupljanja biljaka:
“Moj pristup nije baš klasičan. Za klasične herbarije ljudi obično beru cijele biljke iz korijena. Biljke koje biram da sakupljam imaju određenu estetiku, gotovo grafičku. Ovo je umjetnost. To nije nužno čist primjer botaničkog znanja, niti se može koristiti za naučna proučavanja. Simbolično odražava određene ideje, dodajući mu grafički ugodne elemente”, kazuje Ismar Čirkinagić u razgovoru s kustosicom Claudijom Zini.
Iz ovoga se vidi, a to Ismar i sam potvrđuje da je njegov rad zapravo najsličniji ekshumacijama ljudskih tijela. Ponekad su to cijela ljudska tijela, ponekad ostaci, razastrti po sekundarnim, tercijarnim ili čak kvartarnim grobnicama, a ponekad su to sitni, mikroskopski fragmenti.
Posjetioci ove fascinantne izložbe moći će vidjeti bilje u Herbariumu sakupljene na četiri lokacije: Tomašica, Stari Kevljani, Jakarina Kosa i Dizdarev Potok.
Čirkinagić u razgovoru sa kustosicom Claudijom Zini govori o strašnim detaljima u vezi sa Tomašicom:
“…kad su otkrili masovnu grobnicu, ponovo sam je posjetio sa Darkom (Darko Dražić, fotograf) i moja dva psa, negdje u vrijeme zalaska sunca. Bilo je to najčudnije svjetlo, vrlo dramatično. Izgledalo je gotovo nestvarno. Bilo je vrijeme kada su pronašli većinu tijela. Bila je tu nedavno iskopana jama, možda četiri ili pet metara duboka, gomila zemlje sa strane, gumene rukavice i traka i smrad iz masovne grobnice. Sigurno su opet nešto našli, rekao sam Darku. Otišli smo kući, a prva stvar na vijestima bila je da je otkriveno još deset tijela. Sljedećih dana ekshumacije su nastavljene i stotine tijela su se iznenada počela gomilati.”
A Ismar uzima biljke, biljke koje umjesto nadgrobnih spomenika, umjesto nišana, sve ove godine Bogu i svijetu daju znakove kako su dolje mrtvi ljudi. Samo mi jezik biljaka ne razumijemo. Ismar pokušava shvatiti i naučiti sve nas. I sam kaže kako najčešće nema pravila i kako ne znamo da li su baš posebne biljke vezane za masovne grobnice. Pa ipak…
A ti dobri čovječe, kad dođeš na izložbu, sjeti se da je samo majka Hava Tatarević iz Zecova kod Prijedora, izgubila šestero sinova i muža. Ubijeni su u jednom danu! Tijela su im pronađena u Tomašici. Nana Hava je ostala bez Senada, Sejada, Nihada, Zilhada, Zijada, Nishada i muža Muharema.
Pa razmisli dok budeš gledao onu Robinu Pseudoacaciu iz familije Fabaceae pronađene baš u Tomašici, da li je ova biljka iznikla na tijelima Havine djece ili su joj snagu za rast dala druga ljudska tijela. A njih 596 ekskuhimarno do sad. Malo li je?
A razmisli i o ovim riječima Ismara Čirkinagića, čovjeka koji se bavi biljkama iznad masovnih grobnica:
“Neke biljke su počele da se ponavljaju i stalno mi se iznova vraćaju. Naučio sam im imena i porodice….Uzmimo kupinu, naprimjer. Kada sam je prvi put donio u Kopenhagen u Botaničku baštu na ispitivanje, rekli su mi da to nije obična kupina…”
A vi ako želite bolje, dublje, konkretnije i jezgrovitije da saznate priču o velikom čovjeku Ismaru Čirkinagiću, priču o njegovoj umjetnosti, koja je i doslovno iznad života i smrti, posjetite njegovu izložbu od 13. novembra u Zemaljskom muzeju u Sarajevu.
Možda saznate nešto više o sebi. O svima nama.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
(Al Jazeera)
Objavio: usn krajina
