(Ne)pismenost

PIŠE: Fahrudin Vojić

Kažu da je pismen čovjek onaj koji zna čitati i pisati. I da je sreće, tu bismo mogli staviti tačku. Ali, u vremenu u kojem živimo, to je tek početak i to prilično skroman. Danas pismenost oda­vno nije samo slovo na papiru. Ona je sposobnost snalaženja u svijetu koji je sve brži i složeniji – razlikovanje bitnog od nebitnog, istine od buke, znanja od puke informacije. Ona podra­zumijeva kritičko razmi­šljanje, emocionalnu inte­lige­nciju i ono najvažnije – umijeće da sve to pre­tvo­rimo u nešto kori­sno. Zato nije teško povući razliku između „pismenog“ čovjeka i onog koji to „nije“, bez obzira na diplome. Jer, budimo iskreni – ima ljudi sa diplomama koji nikada nisu postali pismeni u pravom smislu te riječi. I obrnuto. Dakle, uzalud škole, titule i vještine ako izostane suština. Pi­smenost danas nije ono što imamo na papiru, nego ono što nosimo u sebi i kako to živimo. Formalno gledano, pi­sme­nost jeste sposobnost čitanja i pisa­nja. To je ono osnovno. Korak dalje je funkcio­nalna pismenost – razumjeti i primijeniti. A onda do­laze savremeni oblici: di­gitalna, medijska, jezi­čka… Ipak, sve to nije do­voljno bez onog unu­trašnjeg kompasa i bez unutrašnjeg razuma ili kako to religija kaže „srca koje razumije“. Dakle, bez određene duhovnosti jer i to je vrsta pisme­nosti. Jer pismen čovjek nije onaj koji zna sve, nego onaj koji zna koliko ne zna. On preispituje, sumnja i spreman je korigovati vlastite sta­vove. Razu­mije da svijet nije crno-bijel i da istina rijetko stanuje na jednoj adresi. Nasuprot njemu stoji onaj koji sa malo znanja misli da zna sve – „Du­nning-Krugerov efe­kat“, ili jednostavno ka­zano: uvjerenost bez po­krića. Takav ne ra­spra­vlja, nego presu­đuje. Ne sluša, nego čeka red da govori. Ra­zlika je vidljiva i u ko­munikaciji. Pame­tan ko­ri­sti argumente, lo­giku i činjenice. Primi­ti­van ga­lami, vrije­đa i na­meće se. Za njega dijalog nije razmjena mi­šlje­nja, nego borba za nadmoć. I tu dolazimo do suštine u kojoj se pismenost defi­niše kao alat. Jedni je koriste da rje­šavaju probleme, stvaraju i povezuju ljude. Drugi, iako formalno pismeni, ostaju na površini – kori­ste znanje za zabavu (ismijavanje) bez mjere, širenje dezinformacija i potvrđivanje vlastitih pre­drasuda. Ako ovaj problem posmatramo kroz pri­zmu islama, stvari postaju još jasnije i još strožije. U islamu, pismenost bez primjene nema vrijednost. Znanje koje ne popravlja čovjeka nije bla­godat, nego teret – poput onoga koji magarac nosi na leđima, a od kojeg nema nikakve ko­risti. Pa­metan – alim, znalac – nije onaj koji samo zna, nego onaj koji svoje znanje koristi da bude pravedan, ponizan i koristan zajednici. Nje­gova pismenost vodi ga ka smirenosti, odgovornosti i argume­ntu, a ne ka nadmetanju i dokazivanju nad drugima. Na­su­prot njemu stoji džahil (neznalica) koji po islamskoj terminologiji nije onaj koji ne zna čitati i pisati – jer i u predislamskom vremenu bilo je ljudi velike rječitosti i talenta. Džahil je onaj koji je karakterno nepismen: sklon nasilju, oholosti i obožavanju lažnih vrijednosti. Drugim riječima, problem nije u neznanju, nego u pogrešnom na­činu življenja. Zato se u islamskoj tradiciji pismenost ne mjeri samo glavom, nego i srcem. Mo­žete imati titule, zvanja i akademske reference, ali ako galamite, vrijeđate i nemate empatiju – po tim mjerilima ostajete nepismeni. Jer niste savla­dali onu osnovnu lekciju – biti čovjek. Na kraju, pismenost danas nije pitanje slova, nego karaktera. Nije stvar diplome, nego svi­jesti. Razlika među ljudima nije u tome šta znaju – nego šta njihovo znanje napravi od njih.