ŠVICARAC STEFAN DIETRICH: Od Aargaua do Krajine – putevima prijateljstva i humanosti

Kod nas je smješteno 9.500 migranata, taj broj se u Švicarskoj određuje po broju stanovnika, površini i ekonomskoj snazi kantona u koji ih se smješta

Kada su se Bihać i Velika Kladuša našli na ruti migra­ntske krize, nije postojala znača­jnija organizacija na drža­vnom nivou koja bi regulirala sve po­slove u tom procesu, a osim smještaja, za nekoliko hiljada migranata bilo je potrebno osigurati hranu i odjeću. Crve­ni križ, brojni volonteri tih prvih mjeseci od izbijanja migrantske krize, radili su neumorno kako bi zadovoljili osnovne potrebe ljudi u pokretu, oslanjajući se na vlastite zalihe, ali i donacije građana.

Iz grada Bremgartenu Švica­rskoj u Bihać, pa u Veliku Kladušu došao je Stefan Die­trich, profesor historije i humanitarac, čiji porodični korijeni sežu u duboke pore ovoga kraja, ali i drugih dijelova nekadašnje države. Dietrich je od tada čest i rado viđen gost u Bihaću, sa sobom dovodi mlade ljude koji osim što u Švicarskoj prikupljaju donacije, ovdje ih raspoređuju, uče i o historiji ovog područja. U međuvre­menu, Dietrich je dobio i pri­znanje Crvenog križa Bihać, a humanitarnu misiju planira nastaviti. Za Krajinu Stefan Dietrich govori o svojim isku­stvima stečenim ovdje u posljednjih nekoliko godina.

KRAJINA: Ponovno ste u Bihaću, ovoga puta s vama je nova grupa mladih ljudi iz Švicarske. Osim humanitarnim radom, iskazali sui želje da steknu znanja o ovoj regiji?

Dietrich: Ovi mladi ljudi su prvi put u Bosni i Herce­go­vini, prvi put uopće na prostoru Balkana i ex Jugoslavije. Sve ovo za njih je novo i inte­resantno, dok su sa druge strane sami primijetili koliko malo znaju o ovom prostoru, bogatoj historijskoj prošlosti ovoga kraja, iako se ne radi o jako udaljenom kraju od Švicarske. Također, interes da se steknu nova znanja i iskustva u Švicarskoj kada je riječ o migracijskim toko­vima je prisutan, zato što migranti naravno dolaze i kod nas, naš Kanton, bez obzira što je situacija u tom slučaju kod nas mnogo drugačija, postoji volja da se uči i da se pomogne ne samo tim ljudima, nego lokalnom stanovništvu, i sve to naravno u suradnji sa Crvenim kri­žom s kojim smo ostvarili sjajne kontakte. Naš kanton Aargau, nije najveći u Švica­rskoj, ali ima ekonomsku snagu koja je 10 puta veća od ekonomije cijele Bosne i He­rcegovine, što je velika razlika. Također, broj migranata je kod nas 9.500 i taj broj se u Švicarskoj određuje i po broju stanovnika nekog kantona, veličini kantona i njegovoj ekonomskoj snazi. Sve ono što prati taj proces rasporedi se između nacionalne i kantonalnih vlada, a onda i lokalnih zajednica, rekao bih da u tom smislu nema problema u funkcioniranju izvrše­nja poslova koji se vežu za migracije.

KRAJINA: Već nekoliko godina dolazite u naš kanton, volite naglasiti i da s jedne strane familije vodite porijeklo upravo iz ovih krajeva. Ali, šta Vas posebno motivira da se pored posla profesora historije bavite humanitarnim radom?

Dietrich: Ja sam se još kao omladinac ili tinejdžer ana­gžirao u Bavarskoj, kada je tamo tokom rata stiglo oko 65.000 ljudi iz Bosne i Herce­govine kao izbjeglice. Dakle, rat, posljedice rata i tadašnja humanitarna situacija nisu mi dozvolili da ostanem ra­vnodušan na sve to, iako sam bio mlad, moja obitelj koja ima korijene u ovim podnebljima me snažno motivirala da se uključim u pru­žanje pomoći onima kojima je to potrebno. Moja majka prvenstveno, pa potom i brojni drugi rođaci bili su anga­žirani u pružanju pomoći svima kojima je ona bila potrebna, i to su moji počeci kada se tiče humanitarnog rada. Kada je ovdje počela migrantska kriza, mnogi moji prijatelji i poznanici su mi govorili da imam iskustva u humanitarnom radu, tako sam i odlučio odmah doći na lice mjesta, vidjeti šta mogu učiniti kako bi svima bilo lakše i bolje. Ispočetka smo potrebne stvari donosili iz Švicarske, vozili smo sve to u našem kombiju, a sada ipak ovdje kupujemo ono što je ljudima najpotrebnije. Od prvih naših dolazaka ovdje, promijenilo se i to da sada skupljamo pomoć i za lokalne građane kojima je to potre­bno, naravno, sve u suradnji sa Crvenim križom Grada Bihaća. Time da ovdje kupujemo potrebne stvari ostvarujemo i više pozitivnih efekata, a uz to pomoć pružamo i na licu mjesta. Sve to smatram ljudskim odnosom i sasvim prirodnim postupcima, jer je u ljudskoj prirodi da jedni drugima pomažemo, to nam je bitna svrha postojanja i ne smatram da radim nešto od velike posebnosti, činim ono što je svojstveno ljudskom odgoju i prirodi.

KRAJINA: Na koji način se prikuplja humanitarna pomoć koju ovdje distibuirate?

Dietrich: Na početku se ra­dilo o građanskoj inicijativi, oni su sami tražili način kako da pomognu ljudima ovdje. Gledali su nimalo ugodne slike izbjeglica iz 2015. go­dine kada su te slike obišle svijet, tadašnja dešavanja od Sirije preko Balkana pa do Mađarske, Njemačke i dalje motivirala su nas da se anga­žiramo na pružanju pomoći ljudima koji su je trebali. Mi nismo bili ljudi koji se profesionalno bave humanitarnim radom, ali smo odlučili da se nakon obavljanja svojih po­slo­vnih obaveza maksimalno angažiramo da damo svoj doprinos i odvojimo vlastiti novac kako bismo kupili osnovne stvari za kojima neko žudi. Radili smo to uglavnom u slobodnom vremenu, a neki su čak uzimali i godišnji odmor kako bi se posvetili prikupljanju huma­nitarne pomoći. Tada smo pravili letke i dijelili ih našim građanima ili smo putem medija obavještavali stano­vni­štvo da je u toku prikupljanje sredstva za humanitarnu pomoć ljudima koji su ugro­ženi. Kasnije smo osnovali udruženje koje ima lokalni karakter, ali ljudi su stekli ogromno povjerenje u naš rad, poznajemo se ugla­vnom, mi živimo u malenim loka­lnim zajedenicama u kojima jedni druge poznajemo, aja sam i profesor u školi pa je krug ljudi koji me poznaju značajan. To povjerenje koje smo prvih godina našeg rada stekli je jako bitno, ono traje i danas i rezultat je u tome što smo u prilici opet doći i učestvovati u humanitarnim aktivnostima ovdje.

KRAJINA: Rezultat Vašeg rada je i u suradnji sa Crvenim križom Grada Bihaća, dobili ste i priznanje, šta vam ono znači?

Dietrich: Dobili smo prizna­nje za dugoročnu partnersku suradnju i ono meni lično mnogo znači. To je svoje­vrsna potvrda svemu onome što radimo, dokaz da smo svih ovih godina bili angažirani na humanitarnim misijama, posebno jer želim i da se u Švicarskoj zna da ovdje svi cijene ono što mi nekada kao individualci, a sada kao lokalna humanitarna organizacija radimo u misiji po­moći onima koji je trebaju. Osim što smo pomagali migra­nti­ma, pomažemo i lokalnim gra­đanima koji su u socijalnoj neprilici, svjesni smo da život nekim ljudima nije lagan, i zato smo spremni da im po­mo­gnemo onoliko koliko nam naše mogućnosti dozvo­ljavaju. Najveće priznanje za nas ipak predstavlja kada vidimo da smo nekome bar malo olakšali situaciju u kojoj se našao.

KRAJINA: Bili ste i u posjeti kod gradonačelnika Bihaća, o čemu ste razgovarali?

Dietrich: Pričali smo o si­tua­ciji u Bihaću, Unsko-sanskom kantonu. Tražili smo mogućnosti za daljnju sura­dnju, gradonačelnik nam se također zahvalio na našim aktivnostima, koje već imaju tradiciju i dugoročne su. Nismo se pojavili jednom i nestali, mi smo ovdje redovno prisutni, naš rad je konstantan, ljudi nas prepoznaju, stekli smo i prijateljstva, tako da su naše veze sa Bihaćem sada zaista snažne i nastojat ćemo ih takvima i održavati. Primijetio sam da me ljudi prepoznaju kad dođem, to mi stvarno znači jer svi mi za cilj imamo samo kreirati pozitivne priče i ostvariti dobre kontakte. Razgovor sa gra­do­načelnikom Elvedi­nom Sedićem je zaista bio prijatan, nekada nisam mislio da će nas naš rad dovesti do toga da imamo posjetu kod ljudi koji obavljaju značajne funkcije u Bihaću, ali i to je vjerojatno rezultat našeg rada što nas čini ponosnima i daje nam snažnu motivaciju da se ovim što radimo, bavimo i dalje.

KRAJINA: Budući da ste među prvim humanitarnim aktivistima došli ovdje početkom migrantske, krize, uočavate li razliku u upra­vljanju tim procesom tada i sada?

Dietrich: Naravno, razlika je ogromna, vidimo jako do­bar napredak. Također, broj migranata je manji, mi smo ovih dana na Lipi zatekli njih oko stotinu, ali i taj broj se sigurno mijenja ovisno o vremenskim i drugim prilikama. Također, u Sarajevu smo sreli ljude iz Sirije, ne mno­go, ali niko ne zna šta se tokom go­dine u tom smislu može desiti. Želim da kažem, da drža­vne institucije u Bosni i Hercego­vini su preuzele odgo­vornost u upravljanju migrantskom situacijom, a ne da to rade međunarodne organizacije, što smatram pozitivnim. Bili smo ovdje kada je situacija bila izrazito teška, sjećam se kada sam sa Selamom Mi­dži­ćem posjetio prostor u Bo­ri­ćima, vidio sam mnogo familija sa djecom, bebama. Ljudi su bili posvuda, u improviziranim šatorima, ako se ono pod čim su boravili i moglo nazvati tako. Bile su to zaista tužne i teške slike, drago mi je da se u tom smislu mnogo toga promijenilo, osobno mislim da je bolje nego što je bilo, ako se tako može kazati. Problem oko migracija još uvijek postoji, imamo ljude koji i sada bježe iz ratnih područja, neki od njih ispunjavaju uvjete da dobiju politički azil, a neki napuštaju svoje zemlje iz ekonomskih razloga, što je također razumljivo iako u tom smislu ne postoji legalan način za doseljavanje u zemlje Evropske unije, kao što postoji u USA i Kanadi, kada oni koji traže posao i useljenje mogu aplicirati za “Green card”, to im otvara vrata da uđu u zemlju u koju žele, traže posao i nastave živjeti svoj život.To ne postoji u Evropskoj uniji, iako je nedostatak radne snage svugdje primjetan. To su dvije “lijeve” cipele na nogama, i smatram da bi se takva politika trebala promijeniti, potrebno je političke volje da se u Evropskoj uniji ovaj problem riješi na drukčiji način. Naravno, bez obzira kako se to rješavalo, iako bismo voljeli da za naš angažman nema potrebe, dok god ima mi ćemo nastaviti dolaziti i pružati je, bilo da se radi o potrebama lokalnog stanovništva koji je pogodila ekonomska situa­cija, situacija izazvana priro­dnim nesrećama ili bilo koja druga, do ljudi koji se nađu ovdje dok traže svoj put do nekog boljeg života. Naša misija je od početka huma­nog karaktera, ne poznamo nikakve granice među ljudi­ma i koliko god možemo, bit ćemo ovdje prisutni, kao prijatelji koji će vam uvijek reći da niste sami.

Razgovarala: N.Džanić

Objavio: usn krajina

Kanton Prvi