BREAKING NEWS ili PRIJELOMNA VIJEST: Or extinguished lives, ili ugašeni životi

Društveno je prihvatljivo i odgovorno izbjegavati generalne ocjene. To je jednostavno tako, jer je iznošenje uopštenih ocjena nepošteno i jednostavno ne odgovara istini. Ipak, kada je riječ o informiranju javnosti, zadnjih godina je primjetno otvoreno svrstavanje i pristranost kada su u pitanju ozbiljne svjetske krize, kao što je ova posljednja u nizu. Riječ je, naravno, o izraelsko-palestinskom sukobu u najširem smislu.

Neki navode da je sve krenulo u opasnom smjeru pojavom Donalda Trumpa na političkoj sceni Amerike!?

Za oko su mi zapeli višednevni izvještaji medija u Hrvatskoj. Dva dominantno „lijevo-orijentirana“ portala, ma šta to značlo, neobično su angažirani u autorskim ili, pak, u prenošenju tekstova drugih redakcija, koji se isključivo obrušavaju na ulogu Hamasa i /ili Hezbolaha. Istini za volju, objave pokoji tekst koji govori i o drugoj strani medalje, onoj daleko tamnijoj – izraelskoj, za koju čak i okoštale evropske birokrate iznose frapantne činjenice kršenja ljudskih prava, ali čak i tada u ova dva horvatska medija stvari se dotjeruju i uljepšavaju. Koriste bijedne eufemizme, „propuste“ ili „sporadične greške“, u krajnjoj liniji, svim silama nastoje umanjiti sve učinjeno od strane Države Izrael.  Iako se radi o sistemskom ubijanju, protjerivanju i etničkom čišćenju. Što se pokazalo i na posljednjem brutalnom napadu na Pojas Gaze. Ono što je poznati svjetski humanista, politolog, esejista i filozof  Noam Chomsky još 70-tih godina prošlog stoljeća prepoznao kao „ konstantno širenje izraelske države nauštrb mira“, kod naših susjeda se zaobilazi u širokom luku i iznosi samo jedna (ne)istina.   

Da ne bude zabune, Hamasov teroristički napad na civile Izraela osuđuje svaka normalna osoba. Tu dileme nema i ne smije biti. Iako posljednje informacije skreću uvriježeni narativ u drugom pravcu!? Ipak, da nakon mjesec dana trajanja brutalne egzekucije palestinskog stanovništva, naši susjedi u prvoj rečenici iznova podsjećaju na 7. oktobar, na teroristički napad Hamasa, s otvorenom namjerom da opravdaju ratne zločine koji graniče s genocidom, od strane organizirane države kakva je Izrael, stvarno je prešlo svaku mjeru. To medijsko “cipelarenje” sada se može usporediti s onim kojeg provode izraelske okupacione snage.

Na tim portalima nijednom se nisu iznijelu stavovi, recimo, Chomskog. Rijetko, možda jednom ili dvaput,  se spominjao izraelski novinar Gideon Levy koji je prilično oštar u osudi onoga što izraelske okupacione vlasti rade već duži niz godina! Ako se jedan Jevrej može “staviti u cipele” jednog Palestinca i to objaviti u Tel Avivu, onda se stvarno moramo upitati čemu ta tolika privrženost naših susjeda, očito agresivnom Izraelu. Je li u pitanju strah, sram možda, ili nešto treće, teško je prepoznati?!

OČIMA IZRAELSKOG NOVINARA: “Cijena zatvora za dva miliona ljudi”

O stanju na okupiranoj Zapadnoj obali, gdje Palestinci doživljavaju brutalno otimanje zemlje i kuća još rijeđe pišu. Ponekad prenose novinske članke iz britanskog Guardiana, ali selektivno. Iako se baš na ovom portalu mogu naći zastrašujući primjeri izraleske brutalnosti prema Palestincima. Jedna takva reportaža je “Nova Nakba”. Gdje je od 7. do 29. oktobra 2023. ubijen 121 Palestinac, a tokom godine, dakle prije terorističkog napada, oko 300 ubijenih i to od strane doseljenika (što znači naoružane rulje, bande koja se nipočemu ne razlikuje od Hamasa.) i IDF-a, naravno. Zar nije mogao barem jedan u nizu članaka koji se iznova referira na 7. oktobra, spomenuti i ovu tragediju.

Dakle, radi se isključivo o pristupu. Da se čuje i druga strana. Ništa više, ali ni manje.

Uglavnom, sve se svodi na to, da ako čak i probaju „izbalansirati“ i objektivnim prikazati stanje, to novinari ova dva portala jako teško i s krajnjom mukom održavaju. Uvijek ih preteže na izraelsku stranu i to je ono što bode oči i što stanje u novinarstvu iskrivljuje „udesno“, u smjeru otvorene pristranosti i šovinizma.

Dobrom sintagmom gospođa Pusić ocijenila je neobjašnjivu popularnost izraeleske brutalnosti u nekim desničarskim krugovima u Hrvatskoj ali i EU. Kako je kazala, radi se o „fetišizaciji sile“. Većina dobrih misli je jezgrovita. Poput ove gospođe Pusić, koja opisuje sve one koji pripadaju ili su skloni tome da uživaju u učinjenim grozotama „nabildanih“ vojnih i policijskih struktura, daleko više nego li imaju empatije spram nedužnih, pogotovo nastradale i ubijene djece. U takvoj fetišizaciji sile isticao se novinar HRT-a Petar Vlahov. S glavom gargolije, „vodu“ usmjerava isključivo u pravcu odobravanja svega što čini Izrael. Još gore s karakterom histerično-opsesivnog antimigranta, u konačnoj liniji antimuslimana, ova gnjusoba koristi javni servis za iznošenje netačnih, lažnih, pretencioznih i iskrivljenih informacija. Sve to pokušava potkrijepiti davno iskušanom metodom novinara-huškača s ovih prostora, kada zaliježe uz neku cestu u Izraelu, daleko od ratnih dešavanja, dok se okolni civili dosađuju selfijima, jasno pokazujući da opasnosti nema. Ali, Petar je zalegao da „brani Izrael“ i tu šale nema.  Sa šljemom na glavi i trilerom u grlu Petar ide do kraja. Da stvari ne budu shvaćene kao ukupna kritika Javnom servisu Hrvatske, jer to naprosto nije tako i ne bi odgovaralo istini, izdvojio bih Petrovu kolegicu na Četvrtom programu, Andreju Oreč, kao suštu suprotnost navedenom militantnom „novinaru“, koja odmjereno, profesionalno i, ono najvažnije, s uživljavanjem u tragediju kakvo se pretpostavlja za normalno ljudsko biće, pristupa osjetljivim temama, pa tako i ovoj na Bliskom istoku.

Hamasovi taoci, njih oko 200, itekako imaju prednost ispred 3.000 [nasumično odabranih] Palestinaca zarobljenih od strane Izraela u posljednjih mjesec dana, od kojih je veliki broj djece bukvalno otet iz roditeljskih ruku dok su ih pratili u školu. Ili, mlada Palestinka, koja je zarobljena jer se autom “približila izraelskom vojniku”. Dakle ne dotakla, a kamoli udarila, već prišla previše blizu. Osuđena je na 10 godina robije. Odležala je sedam. Puštena je u posljednjoj razmjeni za hamasove taoce. Ne, o tome nema ni riječi.

Takvi pretenciozno-pristrani tekstovi stvaraju opštu i, još važnije, lažnu sliku stanja od onoga kakvo jeste. Takve slika se ogleda u komentarima koji su mahom u skladu s napisanim. Brutalno ksenofobni i otvoreno mrziteljski. Čija se mržnja nerijetko prelijeva i u našu avliju. Dobar dio čitalaca referira se na nas kao one što podržavaju i simpatiziraju Hamas. A to je upravo “rezultat” i ogavno pojednostavljenje i iskrivljenje činjenica. To je ono što „mas-mediji“ mogu učiniti društvu.

I ovdje se jasno vidi da je pristup Bliskom istoku, uopće, dobrim dijelom baziran na predrasudama. Čini se da ih pogone odavno formirana mišljenja na supstratima “orijentalizma”, dehumanizacije Palestinaca i fetišizaciji sile, kao i fetišizaciji američki oblikovanih televizijskih podloga, poput “breaking newsa”, za naše prilike “neprobavljiv”, u najmanju ruku nezgrapan pojam. Ne želim docirati, ali svima bih preporučio knjigu “Orijentalizam” Edwarda Saida, palestinskog katolika, profesora književnosti na Univerzitetu Columbia. Profesor Said u navedenoj knjizi naglašava da pojam orijentalizma označava preuveličavanje različitosti, pretpostavku zapadnjačke superiornosti i primjenu klišeiziranih analitičkih modela za sagledavanje “orijentalnog svijeta”. 

Oni koji su prozreli ogavne namjere Izraela i shvatili da je Hamas, po ko zna koji put iskorišten (neki kažu ugovoren) kao izraelska „korisna budala“ i  da se od početka radi na tome da se stanovnici Gaze otjeraju iz sjevernog u južni dio, u ko zna kojoj po redu otimičani palestinskog teritorija, i na taj način Palestince stisnu i (o)stave u još gorim uvjetima življenja, novinarima Jutarenjeg i Indexa trebalo je, pored hiljada ubijenih civila, porušenih bolnica, škola i domova, oštra izjava Josepa Borella, pa da polako „odvrnu“ u suprotnom smjeru. Smjeru istine.

Rijetko smo vidjeli da se političari posipaju pepelom, a još rijeđe smo čuli nekog od novinara da je pogriješio. U jednoj sasvim drukčijoj situaciji, takvo što napravio je samoprekršteni Safet, samoimenovani Rene Bakalović, koji se prije nekoliko godina, s mizoginijom u peru, glavi i srcu, brutalno obrušio na glumicu Miru Furlan, doslovno je proglasivši kurvom. U feljtonu od tri nastavka pod naslovom „Težak život, lake žene“ lažni Rene, lažni Safet – sveukupno lažni stvor, dobro se „potrudio“ da okalja neprikosnovenu zvijezdu jugoslavenske scene. Taj mali stidljivi lažni kuhar, lažni novinar, ukratko u svemu lažni i malešni, tek se nakon smrti gospođe Furlan, pritisnut sa svih strana, javno izvinio za učinjenu nepravdu kroz napisane neistine o Miri. Nažalost, i u ovom primjeru ta isprika je došla sa zakašnjenjem.

Kažu da se sudbina jednog naroda upečatljivije može dokučiti kroz tragediju pojedinca. Ali tragedija Palestinaca je kolosalna i jednostvano nema tog formata koji bi mogao prikazati višedecenijsku i višegeneracijsku patnju ovog naroda. Ipak, kao primjer može poslužiti prisjećanje Mohameda Hadida, oca poznatih manekenki, kojeg su nedavne scene agresije na Gazu podsjetile na sve ono što je proživio prije 75 godina. Tada je njegova majka u svoju kuću primila jednu izraelsku familiju, da bi ih ovi, nakon ukazanog gostoprimstva, istjerali iz vlastite kuće!

Upravo iz ove činjenice, svaka, pa i najmanja nepravda od strane nas koji sve to, ipak, gledamo „sa strane“, makar i kroz novinske napise, čini tu tragediju nepravednijom, većom i gorčom.

Stanje kod nas možda je i gore. Na našem terenu nema uvijanja. Portali i tv-emiteri po bosanskohercegovačkom entitetu Republika Srpska prava su septička jama iz koje kuljaju opasni plinovi raspadnutih neistina. Ako ovome dodamo tamni vilajet jednog dijela Hercegovine i uopćenog promišljanja u medijima pod upravljačkom palicom „kurira“ Dragana, onda se stanje može okarakterizirati opasnim. Čili papričicom, kao začinom, možemo nazvati najavljeno ulaganje u „istraživačke medije“ od strane mu kućnog ljubimca, ruskog Židova Amira Grossa Kabirija, kojeg je kurir Dragan instalirao da preotme ulogu autohtonih Židova Bosne i Hercegovine u pokušaju upravljanja posljedicama presude Suda za ljudska prava u slučaju Sejdić-Finci. Po svemu sudeći ovo je uloga namijenjena za Amira Grossa Kabirija. Umanjiti, degradirati, odnosno na silu preuzeti upravljanje židovskim općinama na prostoru cijele Bosne i Hercegovine svim nedozvoljenim sredstvima, vjerovatniji je “avans” za ustupljeni Aluminij.

Očito se ide, barem za sada, na samo jednu „komponentu“ ovog slučaja, onu koja se tiče Jevreja u Bosni Hercegovini. Dok će se sa drugom polovicom, onom romske zajednice, obračunati na neki drugi, manje teatralan način. Vjerovatno kroz oblike običnije svakodnevice.

Ovaj pokušaj preotimanja atributa autohtonih Jevreja BiH od strane sumnjimog probisvijeta, vrlo brzo može skrenuti neke negativne promjene prema našim sugrađanima, a to nikako ne smijemo dozvoliti. Održali smo našu ljudskost i plemenitost u uvjetima rata. Ne zbog “slike” koju bi naši susjedi mogli stvoriti. Oni su tu i takvu sliku, na istom supstratu laži, odavno kreirali. Već zbog nas.

Na početku samo rekao kako se uopštene ocjene o narodu ili grupi ljudi ne daju, jer su u startu netačne. Sada bih iznio jednu opštu činjenicu koju zbog pozitivnog konteksta ipak treba javno izreći. I to češće nego što mislimo.

Bosanci i Hercegovci su oduvijek imali iskrenu i ljudsku riječ i gestu za sve one koji su u nevolji. To su pokazali naši davni preci kada su otvorenog srca prihvatili protjerane Jevreje iz Španije, koje niko nije htio primiti. Ništa manje ne očekujem od današnjih generacija danas, da, ako zatreba, stanu u odbranu najplemenitijih ciljeva uopšte, bez izuteka, koji oduvijek krase našu državu. Bosna je komotna za sve koji je svojom smatraju i žele. S ovom, tako okrjepljujućom činjenicom našega roda, bez straha mogu zaključiti da smo jedinstveni i posebni. Imamo sve ljudske vrline koje su današnjem svijetu, posebno Evropi, potrebniji nego ikada. Dragi moji, slobodno prepište od nas. Istina je uvijek manje spektakularna od laži. Ne trčite za spektaklom, već isključivo za istinom i pravdom, koliko god je moguće.

Objavio: Osman Delić