KITOVI UBOJICE: Najjači samo ostaju i svima prkose

Smije li se onda smatrati nevjerojatnim, vidjevši da su se varijacije korisne čovjeku nesumnjivo dogodile, da bi se i druge varijacije, na neki način korisne svakom biću u velikoj i kompleksnoj borbi za život, trebale pojaviti tokom hiljada generacija? Ako se pojave, smijemo li sumnjati (i dalje imajući na umu da se više jedinki rodi nego što ih uopće može preživjeti) da bi jedinke koje imaju bilo kakvu prednost, ma koliko malu, nad drugima, imale najveću šansu za opstanak i produljenje vlastite vrste? – Charles Darwin

Zbog čega se svijet dijeli kada je u pitanju bilo koji sukob ili rat. Kako je moguće da na pravdu ili nepravdu ne gledamo istim „očima“ – očima istine, bolje reći, LJUDSKIM očima!? Zašto se u izraelskom ratu, kojeg sam označio isključivo izraelskim, jer za onu otrcanu da je za rat potrebno dvoje, u ovom slučaju nije ispunjen čak ni taj, bijedni uslov, kada naprosto drugog nema, “kola lome” isključivo preko Palestinaca.

Znam, većina će reći da je Hamas, odnosno Hezbolah, odnosno Iran ta druga, treća,… peta, strana. Ali to nije tako. Da to nije tako, posredno možemo iščitati čak i iz izraelskih izvora i njihovih vojnih i političkih vođa , baš kao i od njihovih saveznika. Dakle, oni opetovano prozivaju Hamas, koji je, bez sumnje, odogvoran za brutalan teroristički napad na izraelske civile i tu dvojbe nema da su isključivi krivci za terorizam. Ipak, kako se stvari razvijaju, kao uostalom po ustaljenoj dosadašnjoj višedecenijskoj matrici, taj i takav inicijalni sukob se kvalificira kao izraelsko-palestinski rat. Ali, taj rat nije palestinski – jer, zaboga, Hamas ne predstavlja Palestinu niti Palestince, to svi podvlače kao činjenicu. Od nikad ujedinjenijh evropskih, pa do Sjedinjenih Država, kao vjernog izraelskog saveznika. Čak i danas, kada je izraelska vlast ogrezla u najgadnijem obliku što korupcije, što pokušaja ustavnog udara. Dakle, Amerika koja sve vrijeme propagira da neće podržavati nedemokratske i autoritarne režime, podržava Izrael kao školski primjer, istina nekadašnje kakve-takve demokracije, gdje se vlast birala demoratski, danas ipak apsolutne kombinacije auto i teokracije.

Ipak, tema ovog teksta će po svojoj strukturi otići u najzabačenije i najtamnije dijelove ljudskog razmišljanja, za koja sam se baš na primjeru ukupne, skoro pa 80-godišnje  patnje palestinskog naroda uvjerio da gradira upravo u ovom smjeru koji prilično podsjeća na životinjsko carstvo, i to na njegov najinteligentnij dio.

U tom životinjskom carstvu, kao prilično inteligentnu vrstu  odabraćemo onu u vodenom (morskom) okruženju (carstvu), gdje ćemo kao protagoniste izdvojiti orke (kitove ubojice ili crne ribe).

Kako bi dobili grubu mjeru „pameti“ životinja, znanstvenici gledaju na nešto što se zove kvocijent encefalizacije (EQ). EQ je omjer stvarne veličine mozga životinje u usporedbi s očekivanom veličinom mozga za životinju te mase. Kao i drugi članovi dupinske grane obiteljskog stabla kitova – orke su visoko rangirane u EQ. Imaju ocjenu oko 2,5, što je značajno manje od ljudi s oko 7 i dobrih dupina s oko 4 EQ-a.

Orke se hrane drugim sisavcima i pticama. Omiljeno jelo su  im foke, ali znaju „zasladiti“ i s morskim psima nevjerovatno inteligentnim taktikama lova u čije detalje nećemo ulaziti.

Ono što je zbunilo znanstvenike koji promatraju kitove ubojice jeste opovrgavanje i demantovanje ustaljenog mišljenja da u živtonjskom carstvu predatori love samo kad su gladni, i žrtve ubijaju u što kraćem roku, ljudskim riječima, oduzimaju život žrtvi na jedan plemenit način, bez nepotrebne patnje žrtve.

Naravno, to je kod većine vrsta upravo tako. Ali, kod orka nije. Dokumentirano je da se orke doslovno igraju s plijenom. Tako imamo nekoliko dokumentarnih filmova na kojima se vidi krajnje brutalno iscrpljivanje foka, čak i morskih pasa, koje nakon višesatnog mrcvarenja čak niti pojedu.

Znanstvenike zbunjuje upravo ta činjenica da se radi o jako inteligentim životnjima, i da je takav odnos neprirodan, jer se ne uklapa u ukupnu sliku.

Meni se, kao apsolutnom laiku, čini baš suprotno.  I ova „devijacija“ iz carstva životinja poslužila mi je kao jedna, uslovno ljudski  neprihvatljiva, ali iz ugla životinje, prilično logična „tajna veza među nama“. Ljudima s jedne, i, neljudima (ili možda ljudima budućnosti) s druge strane. Pri tome ne iznosim bilo kakve uvjetovanosti rasom niti religijom. Samo svojim unutrašnjim promišljanjem.

Gledajući nevjerovatne scene uništavanja Pojasa Gaze, a prvenstveno civila ovog „Zatvor na otvorenom“, kroz izraelske sofisticirane tehnološke metode pravog istrebljenja, nisam se mogao oteti dojmu da je posrijedi čak igranje s palestinskim žrtvama, s djecom, civilima, nemoćnima. Nema sumnje da operatori dronova i piloti vojnih aviona odavno na sve to gledaju kao na video-igricu, ali da svi mi postajemo virtualno hipnotisani i ljudski-emocionalno otupjeli, to je ono što sablažnjava. Svjesni su samo duhovno veći od nas, poput pape Francisca i nekolicine drugih koji se usude javno reći istinu. Da je Palestinac, umjesto dosadašnjeg skrivenog načina uništavanja, postao objektom virtualne ostrašnjenosti  u formi i obliku morske foke, naspram kita ubojice – Benjamina Netanyahua i u „igri“ udruženog mu jata orka.

I dok bi hamasovce, bez većih problema mogli, u prenesenom značenju, usporediti s morskim psima, koje orke također uspješno svladaju, fokus je ipak na Palestincima (fokama s velikim i tužnim očima) koji u takvoj “igri” apsolutno nemaju šanse.

Bez obzira što se danas, pogotovo u svjetlu nevjerovatno napuhane religioznosti na svim meridjanima, više ne smije ni spomenuti knjiga „O postanku vrsta“ Charlesa Darwina, koji je sebe u dvadesetim godinama, nakon napuštanja studija medicine, vidio upravo kao svećenika. Mi se moramo držati činjenica i argumenata koji su u tom kapitalnome djelu prihvaćeni kao znanstveno utemeljni.

Volio bih da sve ovo što sam rekao nije istina i da predstavlja samo meni svojstveno povezivanje nepovezivih stvari, ali bojim se da je daleko bliže istini, nego li što nije. Sljedeći Darwinow citat crno upozorava da bi to moglo biti vjerovatnim.

“Kako se rađa puno više jedinki nego što ih uopće može preživjeti, u svakom pojedinom slučaju javlja se borba za preživljavanje, bilo između jedinki iste vrste, bilo između jedinki različitih vrsta, bilo kroz sučeljavanje s fizičkim životnim uslovima… Smije li se onda smatrati nevjerovatnim, vidjevši da su se varijacije korisne čovjeku nesumnjivo dogodile, da bi se i druge varijacije, na neki način korisne svakom biću u velikoj i kompleksnoj borbi za život, trebale pojaviti tokom hiljada generacija? Ako se pojave, smijemo li sumnjati (i dalje imajući na umu da se više jedinki rodi nego što ih uopće može preživjeti) da bi jedinke koje imaju bilo kakvu prednost, ma koliko malu, nad drugima, imale najveću šansu za opstanak i produljenje vlastite vrste? S druge strane, možda možemo biti sigurni da bilo koja varijacija, koja je i u najmanjem opsegu štetna, biva nemilosrdno uništena. To očuvanje povoljnih varijacija i odbacivanje štetnih varijacija ja zovem prirodnim odabirom.” – Charles Darwin

Iz ove izjave od prije 160 godina iščitavam da bi se ljudski rod, kao posebna životinjska vrsta, kroz evolucijski proces koji je neprekidan i koji traje, upravo mogao pretvoriti, preobaraziti ili bolje reći izroditi u efikasn(ij)e mašine za istrebljenje drugih, koji su ostali ili bolje reći zaostali, na postavkama humanosti i empatije. Darwinovim riječima, koji nisu odbacili štetne varijacije poput empatije i samilosti.

Nema sumnje da Izraelci, pogotovo nakon buma doseljeničkih naselja, slobodno može govoriti o većini, na prostor države Izrael gledaju otprilike na ovaj način. U osnovi i iz današnje perspektive još uvijek brutalan i životinjski, ali da će za par hiljada godina, zbog evolucije, biti etalonom tadašnje ljudske vrste, sve je izglednije da nema sumnje u to. S jednim velikim otklonom – ako se ta i takva vrsta u međuvremenu i međusobno ne istrijebi dok taj evolucijski korak ne bude završen. Ako nam je repnjača postala suvišna, ako se reptilski dio mozga nadogradio na ovaj današnji, onda nije tako bezveze razmišljati da će nam humanost i empatija postati nepotrebnim, štaviše manom, u takvom bestijalnom okruženju .  

Oni što broje i bave se statistikom kažu da na svijetu živi oko osam miliona Jevreja. To bi na ukupnu svjetsku populaciju iznosilo oko 0,01 posto.

S druge strane, u ukupno „osvojenim“ Nobelovim nagradama na Jevreje otpada nešto iznad 20 posto (oko 22, 23 posto), što čak i u ovakvim najgrubljim procjenama može dovesti do zakljčuka da se u jevrejskoj populaciji rađa priličan broj iznimno inteligentnih i pametnih jedinki. Dobro, od tog broja dobitnika Nobelove nagrade većina je živjela na prostoru Evrope i Sjedinjenih Država.

Samo jedan pogled na ove brojeve jasno upućuje da Jevreji imaju tu prednost nad svima ostalima. Preneseno na životinjski svijet, Jevreji su orke našeg oceana kojeg sve češće i jače zapljuskuju valovi bijesa i čiste mržnje. Za sada, dok svijet, makar u invalidskim kolicima. „hoda“ na stazi humanosti, empatije i pomoći, možda se uspije uspraviti, ali ja u to ne vjerujem. Mislim da smo prešli u drugu sferu ljudskog postojanja. Rusko-ukrajinski rat nije tako jasno to pokazao, mada i tu ima „materijala“ evolucijskog skoka, ali u srazu Izraela i civila Gaze, to je očito.

 Dado Topić sigurno nije bio svjestan riječi

Najjači samo ostaju
nikad se ne predaju
svome Bogu vjeruju
i svima prkose
najjači ostaju
nikada se ne daju
najjači samo veruju
u zakon pobjede,

on je to pjevao kao dobru pjesmu, čiji kontekst je sigurno gledao iz nekog drugog ugla.

Danas, upravo ovi stihovi mogu biti naljepljeni na izraelske tenkove, avione, dronove, u krajnjoj liniji, na sam Kneset.

Osman Delić

Objavio: usn krajina