INTERVJU: AMIR AVDIĆ, RATNI KOMANDANT 510. SLAVNE BRDSKE BRIGADE: Bilo je časno biti pripadnik korpusa koji je odbranio svoj narod i domovinu za sva vremena

Prije trideset godina, u jeku agresije na suverenu Republiku Bosnu i Hercogovinu, u veoma teškim ratnim uvjetima, formiran je 5. korpus, a kasnije, zbog njegove herojske borbe i postignutih uspjeha, važio je i za udarnu pesnicu Armije R BiH. O danima kada je formiran Peti korpus, kako je do toga došlo, pa i o velikim bitkama koje su uvjetovale oslobađanje okupiranih teritorija, za Krajinu govori Amir Avdić, ratni komandant 510. Slavne brdske brigade i dobitnik najvećeg ratnog priznanja, značke Zlatni ljiljan.

KRAJINA: Agresija na R BiH izvršena je 1992. Godine. Gdje ste Vi tada bili, odnosno, gdje Vas je zatekla okupacija, a potom i stravično razaranje suverene države BiH?

Avdić: Ja sam do 1991. godine radio u Peći na Kosovu kao vojni oficir, budući da sam 1988. godine završio tadašnju Vojnu akademiju, smjer pješadija. Zbivanja devedesetih, pogotovo 1991. godine kada sam vidio zbivanja u Sloveniji i odnos oficira i Komande, shvatio sam da to više nije ona JNA za koju sam ja išao na Akademiju, da to nije više JNA svih naših naroda, nego se pretvarala samo u vojsku srpskog naroda. Tada u junu donosim odluku da napustim takvu JNA, i krajem augusta iako je bilo u tim uvjetima teško dobiti rješenje o napuštanju JNA, ja ga ipak dobivam i vraćam se u svoj rodni Ključ. Odmah sam se uključio u organizaciju Patriotske lige i Teritorijalne odbrane, jer sam slutio da zlo dolazi, i u maju 1992. godine tu sam da se tako izrazim, dočekao početak rata.

KRAJINA: Vi ste se zajedno sa nekolicinom suboraca sa okupirane ključke teritorije uspjeli te 1992. godine pod teškim uvjetima domoći se tadašnjeg Bihaćkog okruga. Recite nam kako ste uspjeli probiti se kroz neprijateljske obruče i doći do Bihaća, kada ste odmah pitali: “Kome da se javimo da nas rasporedi u redove boraca koji će se boriti za Bosnu i Hercegovinu?”

Avdić: Oni su Ključ napali 27. maja, naravno, spalili su bošnjačka i hrvatska sela, mi smo se borili nekoliko dana, a tada su već trajali strašni napadi na Prijedor i Sanski Most. Tada smo sa nekoliko hrabrih ljudi iz Sanskog Mosta i Vrhpolja, uspjeli dogovoriti da se nađemo 30. maja 1992. godine i nakon što je veliki broj naših naseljenih mjesta bilo spaljeno, civili poubijani. Bili smo u šoku, jer unatoč svemu nismo očekivali takvu brutalnost, da će sa teškom artiljerijom tući po kućama i civilima, iako sam znao da su neprijateljske nakane veoma zle. Da bi spriječili još veći pokolj, odlučili smo tu našu formaciju izmjestiti iz naseljenih mjesta, pa smo se 1992. godine našli u šumi Galaja i zajedno formirali Ključko-sanski bataljon, 30. maja te prve ratne godine. Borili smo se nekoliko dana, sprječavali put njihovih konvoja između Sanskog Mosta i Ključa, vodili smo borbe sve do mjesta Hrustovo, gdje smo naišli na stravične slike masakra nad civilima početkom juna 1992. godine. Unatoč svim našim naporima, oni su nas opkolili 3. juna, odnosno, njihova 6. sanska brigada koja je imala šest bataljona. U jednom smo jurišu uspjeli probiti njihove linije, pa čak i zarobiti nekoliko njihovih vojnika, pa čak i komandu jednog njihovog bataljona, zajedno sa komandantom tog bataljona, Radakovićem. On je tražio pregovore, ali morao sam ga pitati: Radakoviću, da li smo u JNA, kao bivši oficiri učili i vježbali da palimo svoja mjesta i ubijamo svoj narod ili smo se obučavali da odbranimo sada već bivšu državu od vanjskog neprijatelja? Radakoviću, selo Hrustovo gori, narod je pobijen! On je rekao da je kao Srbin, prije petnaestak dana prekomandovan s Kosova, te da želi samo pregovore, ali mi nije odgovorio na moje pitanje. Potom smo stupili u kontakt sa pukovnikom Basarom, potom izvjesnim majorom Bratićem i uspjeli smo dogovoriti da nas 4. juna 1992. godine autobusima, uz njihovu pratnju, dovezu do kasarne Grabež, gdje smo preko UNPROFORA i TO Bihać, došli do ovoga prelijepog grada, koji je unatoč ratu, nama tada mirisao na slobodu. Naravno, da u tim borbama nismo zarobili njihove vojnike i starješine, ne znam da li bismo uspjeli preživjeti, s obzirom da nas je bilo malo, a municije je nestajalo, pa kada sad razmišljam o tome, vjerujem da je i Bog bio na našoj strani, jer iskreno, okruženje u kojem smo se tada našli i u kojem smo se lavovski borili, bilo je jezivo.

KRAJINA: Odmah ste se stavili na raspolaganje jedinicama TO, recite nam nešto o tome, ali i o osnivanju 5. korpusa koji sada obilježava tridesetu obljetnicu.

Avdić: Mi smo odmah stupili u redove TO Bihać, tu smo dobili i određene dužnosti u kasarni Adil Bešić, kao i u onoj u Pokoju, da bi 10. ili 11. juna, kada su traženi doborovoljci, naših petnaestak boraca se prijavilo da skupa sa još 15 boraca iz Ljutočke doline krenu u pomoć narodu koji je tamo ostao zatočen. Nažalost, od tih 15 boraca koji su te 1992. godne došli s nama na ovu teritoriju, niko se živ nije vratio. Kasnije smo ih ekshumirali iz jame Tihotina, a kasnije smo ih sahranili u šehidskom mezarju u Ključu. Mi smo se nakon toga uključili u borbe na Orljanima i prema Pritoci, a nakon toga smo borbe nastavili na Grmuško-srbljanskom platou, koji je tada bio okupiran od strane agresorskih snaga. Zajedno sa ostalim borcima krenuli smo u oslobađanje cijelog “platoa” i uspjeli smo do 15. juna osloboditi cijeli Grmuško-srbljanski plato.

KRAJINA: Ove godine navršava se trideset godina od formiranja 5. korpusa. Vi ste sudionik tog vremena, borac, komandant 510. Slavne brdske brigade. Bilo je teških, izazovnih bitaka, ali šta je Vas osobno hrabrilo u uvjerenju da će “sila nebeska” uspjeti odbraniti se, ali i osloboditi značajan dio okupirane teritorije ?

Avdić: Kada o tim okolnostima govorim, volim reći da smo tada imali dvije sreće ili dva saveznika uz sebe. Prvo, uz nas je bio dragi Bog, a druga okolnost koja nam je išla na ruku je ta da je u 5. korpusu bilo dosta bivših oficira JNA, kojima je nažalost, njihova služba došla do izražaja, daj Bože da nije. Taj dio, sistem organizacije od običnog vojnika, odjeljenja, čete, bataljona, brigade pa do osnivanja Korpusa zajedno sa svima ostalima, iznjedrili su ti ljudi koji su bili školovani za to, mada je u našim redovima bilo, hvala Bogu onih koji nisu imali nikakva vojna znanja, ali su imali srce, hrabrost i želju da se bore za ono što je naše, a to je naša domovina. Sa druge strane, imali smo situaciju i da je značajan dio sastava tadašnje TO imao odslužen vojni rok, što nam je itekako išlo u korist, jer je smo imali ljude koji su znali mnogo o strategiji rata, što se kasnije pokazalo od velike koristi. Ono što nam je tada nedostajalo, bilo je naoružanje. Ali, svaki dan, u tim borbama mi smo osim proširivanja slobodne teritorije, doslovce otimali naoružanje od neprijatelja, i bivali moralno sve jači i odlučniji da se nikada nećemo pokoriti, bez obzira na silu koja je na nas udarala. Pokrenuli smo i Namjensku vojnu industriju, polako smo se kao vojna formacija uozbiljili da tako kažem, postajali smo organizovaniji, spremniji, ali da nije bilo tog herojstva kao najjačeg faktora među nama, Peti korpus ne bio bio ono što je bio. Pa, dokaz tome je da je agresor imao svu moguću vojnu tehnologiju toga doba, ali volju, borbu, herojstvo naroda koji nije želio biti pokoren, nisu mogli slomiti. To je bio Peti korpus, odlučan, hrabar, organiziran, svjestan da može i mora jer drugog izlaza nije bilo. Kada smo 1992. godine odlučili da ćemo opstati i izboriti se, kada smo tada sa skromnim naoružanjem uspjeli ostvariti uspjehe, mi smo znali da je naš neprijatelj sa druge strane, sve slabiji. Jer, on nije mogao biti jači, jer se u nama pojavila ogromna želja u koju smo duboko vjerovali, a to je da ćemo herojskom borbom jednog dana doći u dolinu Sane. Nije to tada bilo samo pitanje grčevite odbrane, nego i želja za oslobađanjem naših krajeva.

KRAJINA: Sigurno je da su volja, hrabrost i želja za opstankom bili neki od presudnih faktora da Peti korpus ostvari velike uspjehe. Mislite li da je neprijatelj potcijenio ovaj narod, kao svoju žrtvu?

Avdić: On je nas u nekim stvarima precijenio, a u borbenim dejstvima nas je potcijenio. I oni koji su smišljali raspad Jugoslavije u Beogradu i tim njihovim ko zna gdje kuloarima, potcijenio je to čudo bosanskog otpora. Oni su mislili da je dovoljno pojaviti se sa tenkovima i transporterima i da to znači dobiveni rat. Bitno je reći da su oni prije izbijanja rata već imali raspoređene brigade, vojne formacije na strateškim mjestima, spremnim za djelovanje. To su i iskoristili i na tim silnim tenkovima ulazili su u naša mjesta, palili i ubijali. Ali, u Krajini je situacija bila malo drukčija, s obzirom na veću koncentraciju Bošnjaka, pa su mislili da ovdje ima mnogo naoružanja, u čemu su se preračunali i tu nas precijenili, i dobro je da se tako desilo. Ali, tada je stvoreno nešto kod bosanskog vojnika, svijest o tome da mora znati da ako ima samo nekoliko metaka, mora biti odlučan, hrabar i sa tim što ima, suprotstaviti se neprijatelju, koji je vjerojatno mislio da mi imamo mnogo više. Sami smo svojom hrabrošću stvorili kod njih mit da imamo sve ono što misle da imamo, što nam je pomoglo da budemo još efikasniji i odlučniji u našoj borbi. Kod nas, odnosno u nama je probuđena na najjače hrabrost, izdržljivost, odlučnost i ono što je najvažnije, mi smo znali koga mi to branimo iza naših leđa. Znali smo da ne smijemo popustiti, nama je naša porodica, naša zemlja bila sve što smo imali. A oni to nisu imali, oni bi dolazili iz drugih krajeva, primjerice iz Ključa na liniju na Grabež, a njihova porodica je odavde bila stotine kilometara daleko. Oni nisu imali borbeni moral kao mi, to je suštinska razlika između nas, mi smo imali srce i moral, oni samo oružje, koje smo im također oduzeli. Naravno, mi smo bili svjesni da rezervne države nemamo, jer šta da je nismo oslobodili? Tačno je da je ona uređena ovako kako jeste, ali ona ima sve ono što imaju i susjedne zemlje. Ipak, ona je naša jedina domovina, Bosna i Hercegovina, to je bilo ono čega smo uvijek i u svakom momentu bili svjesni, to je bio naš motiv da je branimo, odbranimo i nedamo.

KRAJINA: Svi ratovi su nemilosrdni, u ratu se gine. Međutim, da li ste ikada mogli i pretpostaviti da će agresor na BiH biti toliko brutalan, nemilosrdan, da će izazvati tolike pokolje nad nedužnim civilima, pa na koncu, da će izvršiti čak i genocid?

Avdić: Iskreno, nisam to mogao ni zamisliti. Čak sam uvjeren da 99 posto Bošnjaka nije moglo zamisliti da njihove komšije Srbi u kojima je tinjala mržnja, mogu počiniti takva zvjerstva. Međutim, ako se vratimo u vrijeme Drugog svjetskog rata, pa zar 1944. i 1945. godine upravo Srbi nisu tvrdili da su baš oni zaslužni za slobodu, da su samo oni ratovali? A dogodilo se da ih je veliki broj u odsudnom momentu, pred kraj tog rata, skinulo kokarde i zamijenilo ih petokrakama. Mi to u Sanskoj dolini najbolje znamo, pa tamo su strijeljali na Međeđem brdu oko 200 Bošnjaka 1942. godine. Već tada je naš narod osjetio njihovu mržnju, njihov nož i pušku usmjerenu na sve što je nesrpsko. Ali, tada je sistem bio takav i išao je njima na ruku. Svi zločini koji su urađeni nad nesrpskim, odnosno nad hrvatskim i bošnjačkim stanovništvom nigdje nisu zabilježerni, dok su oni veličali svoje zločine i dodatno svoj narod slobodno mogu reći, educirali i huškali da ako ikada “pukne”, da se krenu svetiti. Mi toga nismo bili svjesni. Iskreno, ja nisam bio svjestan, nisam vjerovao da je moguće da se dogode takva stravična klanja, pa i genocid nad jednim narodom. Da je to uradio pojedinac, to bi imalo drugu težinu, ali kako se moglo desiti da tzv. Ključka brigada kojoj je komandant bio Samardžija i on osobno donosi odluku 9. jula 1992. godine o angažovanju bataljona da 10. jula izvrši u Biljanima prikuplajnje i odvođenje ljudi, a onda se desi da 258 nedužnih civila bude stravično pogubljeno. Nije se to moglo desiti, a da njihovo cijelo rukovodstvo to nije znalo. Naš narod nije mogao ni pretpostaviti šta su oni nama smjerali, ni u najcrnjim snovima nismo mogli slutiti da su se spremali da nas u potpunosti iskorijene.

KRAJINA: Trideset godina je prošlo od osnivanja Petog korpusa. Kako sada gledate na taj period?

Avdić: Biti pripadnik 5. korpusa, komandant, dobitnik Zlatnog ljiljana, biti borac te “Sile nebeske” bila je prvenstveno čast. Kao pripadnik tog korpusa, hodam uzdignute glave, ne samo ovdje, nego po cijeloj BiH, pa i izvan nje. Svojim prijateljima koji nisu državljani BiH pričam o tom vremenu, o uspjesima jednog korpusa koji je bio u potpunom okruženju i koji je samo zbog čelične volje da se oslobodi okova, uspio u tome. Malo koja vojna formacija je u zadnjih 50 godina napravila nešto kao što je tada uspio Peti korpus. U takvom orkuženju, za samo nekoliko dana osloboditi preko sto kilometara teritorije po dubini, malo ko je mogao. Mi smo kao 5. korpus Armije Republike BiH, pobjednici, to želim da svakome bude jasno. Nama je trebalo samo još nekoliko dana da oslobodimo i ostatak BiH, neko nas je 1995. godine zaustavio, taman kad smo se naoružali što vlastitim naoružanjem, što onim koje smo uspjeli zaplijeniti od agresora. I kada smo postali najjača vojna snaga u BiH i kada smo trebali svoju domovinu da oslobodimo od agresora u cjelosti, mi smo zaustavljeni. Da nas nisu zaustavili, danas bi BiH sigurno bila mnogo uređenija država, ali nekome to nije išlo u prilog, jer očito da je nekome trebalo da na ovom području ima “teren” koji će biti nestabilan. Ipak, moja poruka svima je jasna – državu BiH niko silom neće uzeti, ni jedan jedini njezin pedalj. Ima toliko patriota ova zemlja, tako da ako neko i mašta da joj naudi, mašta mu je uzaludna. Ovu državu ima ko da voli, ona ima sve što joj treba, a da bude slobodna, to joj je omogućila Armija Republike BiH, a 5. korpus kao najjača njena udarna snaga, dao je najveći doprinos toj čestitoj borbi, koja ne smije biti zaboravljena. Živjela naša domovina, Bosna i Hercegovina!
N.Dž.N.

Objavio: usn krajina