18/06/2024

Nemoguće vruće

Objavljeno: 27/02/2023. 10:13

Nemoguće vruće

Behara, stiže proljeće. Otopliće, a već je nemoguće vruće gore, visoko iznad nas, među nekrunisanim glavama, koje malo-malo, pa odluče kako da nam još stisnu žile na vratovima. Formiraju se novi blokovi, sad, dal'su armirani, cementni ili od stiropora, vidjet ćemo. Kažu, blokovi će biti korektor svakoj vlasti. Ma, hajte molim vas? Da se u blokove ne ugradiše donedavni vlastodršci, manje bi mi bilo nemoguće vruće od vrata pa do vrha glave. Kad ih čujem. Kao što sam pričala i pisala, već sada žalimo za cijenama od prije šest mjeseci, još se niko iz ovih blokova nije dosjetio da ih ukroti preko onih koji ih dižu, kako se kome d'izvinite, prohtije. Uglavnom, skuplje nego po zemljama širom EU, jedina kvaka je u tome što nam standardi nisu isti. Na primjer, tamo jedan dječiji doplatak uz plus tamo-ovamo još ponešto dođe više nego jedna prosječna naša plaća. Od nas očekuju da skačemo po granama kad penzionerima povećaju ono jada što primaju, za kao 20 posto. Ne skače mi se, jer su istovremeno, na svoja prekohiljada nekoliko puta dva, i sebi povećali. Kad mogu penzionerima, moraju i sebi. I tako ukrug. Da će uskoro formirati te vlasti kojih u ovoj državi ima brajo pa ima, nema sigurnih naznaka. I dok se oni nedogovaraju oko toga, ionako već sjede u vlastodržačkim foteljama, a uzeli su i parlamentarne stolice, pa dva dobra primanja i šta njih briga što neko arlauče da je ovo nemoguće izdržati. Svijet je pošizio za umjetnom inteligencijom, a ona će uskoro pošiziti dok ne izađe iz računara i ne postane svjesna sebe. Može bit’ da će u obliku kakvog humanoida, robotoida, hodati ulicama i uspostavljati red. Da će potisnuti ljude da sjede, čame i ne igraju video igrice, jer potrebe za ljudskim radom bit će sve manje. Eto, kažu to su teorije zavjere. Divno. Do spoznaje istine, od svake slične teorije, trebalo je do godinu dana. Nema dana da za nekim ne zaplačemo, što zbog vremena koje je prošlo od kad ih nema, što jer su otišli prerano. Nema dana da se i ne obradujemo novom životu, nekoj sitnici koja mnogo znači. To je život, svako ga na plećima nosi kako zna i umije. Još samo malo fali da se uljude ovi što se hrvaju oko vođenja države negdje, bili bismo mala zemlja, al’ nekako sa sretnijim ljudima. Autobusi punim gasom svaki dan dovoze mladost. Na peronima im dok ne zamaknu mašu roditelji, stišćući srce negdje u grudima. Dok odlaze kući, nikad ne uspijevaju odgovoriti jel moglo bolje, zašto su nas ovako oni kojima smo dali upravljače u ruke, doveli do ovakvog ponora. Samo malo, u ovoj kaljuži neko itekako dobro pliva. To su oni, oni znate, što svakoj vlasti skidaju kapute, drže stolicu.. Do nove, i tako ukrug.

Objavio: usn krajina