17/06/2024

PETO GODIŠNJE DOBA: Duša mahale moje

Objavljeno: 18/04/2023. 09:20

PETO GODIŠNJE DOBA: Duša mahale moje

Kad sam bila manja, nisam baš iz prve shvatila šta znači kad mi mater podvikne da ne budem cijeli dan u mahali, nego da se malo i kući dovučem. Kasnije sam naučila da je mahala isto k'o kuća, ali na neki osebujniji način. Imala je svaka mahala dežurne osobe za sve, za prenijeti vijesti, za galamiti na djecu kad se zaigramo ispod prozora tuđih, ali imala je i one dobre duše koje je svako volio i svojatao da je baš njegova, strina, tetka, majka. Imala sam nepunih pet kada me prva komšinica jer nam je kuće samo ograda dijelila, naučila pjesmicu.

Sretna ja da naučih pjesmicu, pa potrčim niz i uz mahalu, pjevajući je da svaka kuća čuje. Neko je već dojavio materi da prelijećem preko mahale dok se starije žene i u muškarci ibrete kakvu pjesmu iz glasa pjevam. I dok sam stajala negdje u vrhu mahale, vidim da mater ispred avlije maše rukom, što je obavezan znak bio “dolazi kući”, a drugu je stavila onako iznad čela, k'o kad drži dvogled, pa da me bolje vidi. Dotrčim joj sretna, rekoh, još samo materi ne ispjevah pjesmu, koju me komšinica Džefo, kako sam je naučila zvati čim sam progovorila, naučila dok je preko ograde sušila drob za tripica. Dede, da čujem, mater će. Ja kao i grlo pročistim, pa zapjevam. Dok sam tako ispred nje u stavu pioniri maleni, ispjevavala zadnji stih, materi je već bilo slabo, a onda me dohvatila za uho, i teglila kroz kuću sve do bašte, zazivajući Džefu.

Otac mi se usput sjetio matere i rekao da ću tek dobiti svoje, ali dok me mater vucarala kroz hodnik, negdje u kutku usana, iskrao se osmijeh starom mom. Mater je s Džefom brzo završila raspravu oko njenog podučavanja djecu kojekakvim pjesmama. Džehva, se samo smijala grohotom, za njom onda i mater, a na kraju su podijelile onaj komad sušenog droba od kojeg se meni i tada rigalo, pa svaka u svoju kuću, vrteći glavama od smijeha. Meni se činilo da mi je uho pet dana zvonilo i bilo više od drugog i štrkljalo iznad glave, ali onu Džefinu pjesmicu nikada više nisam smjela ni pred kim zapjevati. Kako je vrijeme neumoljivo stizalo i u moju mahalu, djeca izđikala, otišla u škole, mladići u vojsku, tako sam i ja drugi put “naučila pjesmicu” koju sam deklamovala u bašti iz koje mi se od paradajza jedva glava vidjela. Malo po malo, odlazili su i stariji, zauvijek. I činilo mi se da svaki novi odlazak komada mahalu na još jedan komadić, koji se vinuo negdje ka zvijezdama.

Otišla je i draga komšinica Džefa. Red je obići komšije tada, mada smo se mi obilizali i mimo reda. Sjedila sam na njenom kauču u njenoj sobi i piljila u pod. “Oj curice hakava…..” a onda mi je val toplote ugrijao dušu. Vratile su se riječi pjesmice naučene davno dok sam goluždrava stajala u bašti i upijala Džefino podučavanje. Otišla je dobra duša mahale, u miru i tiho, svjetla su se u preostalim kućama u kojima još ljudi ima, pogasila kasno noću. Na nebu je baš tada, zasjala još jedna nova zvijezda. Dobra duša moje mahale, teta Džehva, pomislih. Ja sam s prozora gledala u Džefine prozore i poželjela da sutra svane isti dan, ja u bašti samo mi glava viri iz paradjza, ona dimi drob za burek, kasnije popodne uho mi crveno, a otac mi se sa smješkom, “sjeća” matere. Odlaze nam dragi ljudi, a ni mahale više nikad neće imati onu draž koju su nosile njihove avlije dok su oni koji su ih činili takvima kakve jesu, bili među nama.

Objavio: usn krajina