PETO GODIŠNJE DOBA: S čijim naočalama gledaš?

Ovisno s čijim očima gledaš, tako vidiš situaciju oko sebe, naravno moraš i uši podesiti na frekvenciju onoga ko govori i upućuje te kako ćeš gledati. Tako da mene više ne čudi da nam se svima počelo pričinjavati da je nama loše, kad kažem nama mislim samo na one koji žive od mizerne plaće, a ne na one koji su zajahali na debelo plaćene pozicije, a od okončanja izbora, uvalili se i u narodne fotelje da zastupaju narod. Kao da su nekim magičnim potezima uspjeli nam podesiti naočele kroz koje vidimo budućnost koja nam se svima smiješi. Meni je to toliko smiješno, da se ne mogu prestati smijati od radosti što takva budućnost dolazi. Od huje, naravno. U međuvremenu, magični štapić je jednopotezno stvorio nova radna mjesta, pa namještenik kojem se budućnost smiješi, ima plaću brajo oko 3.500 markica, a da niko živući ne zna šta mu je posao i šta radi. Ne zna ni on ili ona doduše šta im je zapravo posao, ali bitna je magija kojom uspijevajju sebe narodu predstaviti kao neke jurišnike koji će se boriti da i eto i nama malima, dođe smiješna budućnost. U ovoj realnosti, bez njihovih naočala, takva budućnost je utopija. U međuvremenu, utakmica za dobiti vlast, još traje. Dok traje, bilo je nekih politčkih pomirenja između “ljutih” neprijatelja, pa smo sad vidjeli da su okupljeni oko istog, ma šta to značilo. Meni vuče na to je “oko istog”, neka nova stranačka pozicija, s kojom narod naravski, nema ništa. Nema narod sada ništa ni s tim ko će s kim u vlast, ali ni vlast po pravilu, nema ništa s tim što je narodu sve lošije. Bogme, doktor bi rekao da uzmemo naočale i slušne aparate koje nam nude, pa će nam odmah biti bolje. Cijene odmah nisu skočile, samo nisu više iste kao prije, računi nisu veći, samo su eto, nekako drukčiji, samo su plaće kad nešto hoće, iste kao i prije deset godina. Štajaznam, stvar je izgleda u percepciji. Tako ja rećemo, kad gledam kako žive oni koje smo kako kažu sami izabrali i kako živimo mi koji se pitamo jel’ moguće da smo ih mi izabrali, meni odmah zatrebaju te naočale da dođem sebi. Nego, samo treba jesti one čokolade Rafaelo, od njih odmah bude bolje kad ti padne mrak na oči. Malo su poskupe, ali brajo, pa već sam rekla da za bolju budućnost koja se smiješi, treba od vlastodržaca i postavljenika na nemoguća dobro plaćena radna mjesta uzeti te magične naočale i svije će odmah biti druga realnost. Ne znam dokad ćemo trpjeti ovaj teror nad koliko toliko zdravim razumom, valjda dok god ne odlučimo progledati bez naočala. Nisam zaboravila, samo me sramota kazati da živim na nekom komadu planete, gdje se lomitelji kičme nedužnog mladića nikako da razotkriju. Zaboljela me poruka od čovjeka koji mi je reako da on živi u “zemlji trećeg svijeta”, ali da čak ni tu, takvo što ne bi ostalo zamagljeno. Ove što mantraju o budućnosti koja se smiješi, ako postoji nešto izvan ovoga života, čeka vječnost koja im baš neće biti smiješna.

Objavio: usn krajina