TRAGOM JEDNE “STRATEGIJE” – DO ILUZIJE: Održana sjednica Savjeta za nauku!

FOTO: Prava slika rada na jednom institutu

Eureka, imamo Savjet za nauku i u takvom savjetu one koje plaćamo za ništa. Pitanje je imamo li u tom Savjetu “naučnike” koji u svojoj karijeri imaju jedan, znanstvenim metodama verificirani i recenzirani naučni rad, da ne govorimo o kontinuiranom objavljivanju znanstvenih radova u prestižnim svjetskim časopisima.

PIŠE: Osman Delić

Vijest da se u Ministarstvu obrazovanja, nauke, kulture i sporta USK održao peti po redu radni sastanak Savjeta za nauku, vjerovatno je većini prošao neopaženo. Tako iz tog Savjeta, skoro pa u odbrambenom tonu vele, kako se radi o “Mladom radnom tijelu, a članovi su već uradili niz aktivnosti, među kojima i plan rada za ovu godinu”.

Dakle, od niza aktivnosti imamo, pazi sad ovo, plan rada za ovu godinu.

Ovako naši “naučnici” shvataju znanost, koji je i kao pojam daleko precizniji u onome što je definiše.

Nauka dolazi od riječi naukovanje i primarno je označavala zanatliju-početnika, što će reći šegrta, a što se jasno iščitiva iz akademskih zvanja koja smo i sami uveli “Bolonjskim procesom”. U korijenu pojma “bachelor” krije se upravo šegrt, dok se drugi pojam “mladoženje” ne može dovesti u vezu sticanja dodiplomskog stepena obrazovanja. Master, odnosno diplomirani rang obrazovanja, bio bi jednak onome što odvaja profesora od studenta, odnosno ona osoba koja je osposobljena da prenosi znanje, za razliku od bachelora.

Ali da se ne bavimo semantikom, nastavimo s bitnim.

Ne želim biti neka namćora baba koja živi da bi kritizirala, ali sve mi se čini, barem po ovim prvim “aktivnostima” našeg Savjeta, da jedino što je preostalo je čista kritika. Jer, kako drukčije reagovati na ovu ispraznu frazu o tome da su “uradili niz aktivnosti”, gdje bi, opet, bolje bilo reći poduzeli niz aktivnosti. A od svih tih i takvih aktivnosti oni donesu plan!?

Pusta natezanja krajnje birokratiziranim formalnostima. Ali, zato sigurno primaju novčane naknade.

Dalje, navode kako će “U fokusu djelovanja Savjeta za nauku u ovoj godini biti donošenje Strategije za razvoj nauke. Na osnovu tog strateškog dokumenta, koji do sada nikada nije rađen, definisat će se i ostale nadležnosti Savjeta, od kojih je i osnivanje Instituta za razvoj naučno-istraživačkog rada”.

Znači u planu rada oni su uspjeli, složit ćete se, nije mala stvar, ugurati još jedan plan. Dobro, taj “babuška” plan na papiru se zove strategijom, a u toj strategiji oni donose odluku o osnivanju naučno-istraživačkog instituta.
Auuu. Ovo već zvuči pretenciozno.

Očito, da konkretnih znanstvenih aktivnosti ovdje nema i neće ih biti iz jednostavnog razloga što je ovaj prijedlog doslovno prepisan iz Kantona Sarajevo, odnosno s Univerziteta u Sarajevu. Što je sasvim druga priča, jer Univerzitet u Sarajevu ima skoro pa puni kapacitet da može imati institut. Naš kanton to, barem za sada, bolje reći pogotovo danas, jednostavno nema. Treba li napomenuti da Univerzitet u Bihaću nema izabrano upravljačko tijelo?!

Dakle, dragi moji “naučnici”, da ne trošite naše vrijeme i još važnije naš novac, dajemo vam nekoliko besplatnih savjeta i manje-više dostupnih činjenica kako se gradi institut i za to ne tražimo nikakvu novčanu naknadu.

Pravi institut se veže uz fakultet

Jedan od poznatijih, u svijetu najpriznatiji je Massachusetts Institute of Technology (MIT) u Sjedinjenim Američkim Državama. Na ovom Institutu ističu da je osnovan iz razloga da ubrza industrijsku revoluciju nacije.

Da je MIT duboko američki, gdje su uz domišljatost i zanos njihovi diplomci izmislili fundamentalne tehnologije, pokrenuli nove industrije i otvorili milione radnih mjesta. U isto vrijeme, i bez i najmanjeg osjećaja kontradikcije, MIT je, navode, duboko globalan.

Ističu da lokalna zajednica dobija ogromnu snagu kao magnet za talente iz cijelog svijeta. Kroz podučavanje, istraživanje i inovacije, izuzetna zajednica MIT-a slijedi svoju misiju služenja naciji i svijetu.

Naglašavju da su zabavni i neobični, elitni, ali ne elitistički, inventivni i umjetnički, opsjednuti brojevima i nude dobrodošlicu talentiranim ljudima, bez obzira odakle dolaze.

S nekih javno dostupnih promotivnih video blogova lako se može doznati da su profesori na MIT-u prvenstveno znanstvenici, čiji posao je 80 posto vezan uz istraživanje na Institutu, a preostlih 20 posto uz predavanje na fakultetima koji su u skopu Instituta, u istom krugu.

Iz ovog najsjanijeg primjera kako se gradi institut, jasno se luči svrha njegovog postojanja. Glavni razlog je napredak i razvoj baziran na čistoj znanosti.

Najvažniji je kadar koji radi u institutu, a onda i oprema. Pitanje je imamo li u ovom našem Savjetu znanstvenika koji ima jedan pošten znanstveni rad? Dakle, znanstveni rad koji je prošao stručnu recenziju u nekom od prestižnih svjetskih znanstvenih časopisa. A da ne govorimo o broju citiranosti ili onome najvažnijem, kontinuiranom objavljivanju znanstvenih radova u takvim prestižnim svjetski renomiranim časopisima.

Ono što smo mi uspjeli jeste da smo otvorili još jednu nišu za uhljebljenje. Bez onoga što je najvažnije kod ovakvih projekata, kao što su provjeren znanstveni kadar, oprema i prostor.

Naučno-istrživački rad kao prikupljanje gljiva

Pošto naši naučnici navode da bi to bio institut za razvoj naučno-istraživačkog rada, onda se ne razabiru niti konture tog i takvog instituta. Jer, opet dolazimo do birokratskog zamagljivanja situacije, naučno-istraživački rad, sam po sebi, ne znači ništa, jer se ne govori o kojem polju nauke, bolje bi bilo reći znanosti, se radi. A istraživanja mogu biti raznolika.

Danas imamo gljivara koji za sebe kaže da je “istraživač”. A da stvar ima ozbiljniju konturu, taj i takav “istraživač” dobio je 80.000 KM federalnih sredstva za “Projekt prikupljanja i katalogiziranja gljiva u prostoru NP Una” i u sve to uključen je naš Biotehnički fakultet”.

Očito kao fasada. Mi od forme i formalnosti, a to znači površnosti, ne možemo dalje. Ako ovo nije diletantski odnos naspram istraživačkog rada, ne znam šta bi moglo biti.

Pri tome naglašavam da nemam ništa protiv istraživnaja iz hobija, odnosno amaterskog pristupa onome što se istražuje. Kažem amaterski pristup, jer znanstveni se zasniva na znanstvenim metodama koje su unaprijed zadane i koje se moraju zadovoljiti, ne zbog nama tako drage forme i formalnosti, već isključivo zbog rigoroznog pristupa čiji je osnovni cilj da se ne podkrade greška ili greške koje mogu dovesti, a uvijek dovedu u pitanje suštinu istraživačke teme, ako se ne zadovolji. Da ne trubimo o tim metodama, jedna od glavnih pretpostavki, osim naravano znanstvene, je ta da na čelu takvog tima mora stajati osoba iz struke. U gornjem “istraživanju” na čelu “projekta” ne stoji biolog, odnosno mikolog čija su uža specijalnost gljive.

Samo jedan pogled na evolucijsko stablo gljiva jasno govori da na čelu takvog tima MORA stajati stručnjak. Gdje se navodi da je “Klasifikacija gljiva iz 2007., rezultat opsežnog istraživačkog napora koji uključuje desetine mikologa (mikologija=grana biologije koja izučava gljive) i drugih znanstvenika koji rade na taksonomiji gljiva.”

Gornji primjer je, dakle, slika i prilika tog i takvog instituta koji bi se sutra trebao otvoriti.

Kao najbolji dokaz, kada sve ovo probamo usporediti s jednom uspješnom pričom iz Austrije, konkretno iz štajerske pokrajine, gdje je ondašnja privredna komora između 100 ZNANSTVENIH RADOVA izabarala znanstveni rad Đenane Vejzović, mlade žene porijeklom iz Srebrenice, vidimo koliko smo daleko od prave znanosti i onoga čemu znanost služi.

Dok je primjer našeg mladog znanstvenika Admira Mašića, koji dolazi upravo sa spomenutog MIT-a za naše vodeće “mislioce” nemoguća misija iz prostog razloga što ljudi koji su nas doveli u ovakvo stanje, svojim “intelektualnim naporima” ne mogu uraditi ništa, apsolutno ništa da nas izvuku iz ambisa kolotečine i puke površnosti.

Dragi moji naučnici, što će reći šegrti, prava znanost je ona koja se ostvaruje u pogonima i proizvodnim procesima. Prava znanost olakšava i unaprjeđuje život i, na kraju, donosi profit. Pravi znanstvenici su strastveni u procesu otkrivanja i još strastveniji u dijeljenju znanja. Znanja prvenstveno baziranog na prirodnim naukama i matematici.

Mi takvih znanstvenika imamo, ali ne sjede u ovakvim savjetima. Zato i jesmo tu gdje jesmo. Daleko od znanja i daleko od prosperiteta kakav ima jedna Austrija. O Sjedinjenim Državama i MIT-u ne možemo čak ni sanjati.

I na kraju, da zaključimo: Sve da je, recimo, ispunjen i posljednji uvjet, dakle, da imamo kadar osposobljen, stručan i sposoban za ovakve vrhunske projekte, da imamo infrastrukturu gdje bi smjestili institut, ono što definitvno nemamo je novac. Za pokretanje jednog instituta, pa makar bio društvenog profila kao najjeftiniji, ovaj kanton nema financijska sredstva za ovako ambiciozne projekte. Formiranje instituta, kada nemamo upravljačko tijelo našeg Univerziteta, prst je u oko svima nama. Osim, naravno, ako nije posrijedi osnovni cilj, a to je Savjet radi savjeta i mogućnost da se pojedinci financijski okoriste.

Post scriptum
Ne znam tačno koji su ministri i premijeri, a do sada ih je bilo i previše da bih se mogao sjetiti, znali povremeno reći kako su kantonalni mediji osnovani da budu “KOREKTIV VLASTIMA”. Prilično cinična izjava onih koji su upravo medije kojima je osnivač Skupština USK-a smatrali svojim trbuhozborcima, što, moramo sami priznati, i jesmo.

Evo, došlo je vrijeme da upotrijebim “štit” koji su nam sami dodijelili – “KOREKTIV VLASTIMA”, i da ukažemo na moguće velike greške dok još stvar nije zaživjela.

Do sada nismo bili korektiv, već smokvin list na sveukupnoj sramoti naše kantonalne vlasti, jer u tim i takvim medijima, na rukovodećim, bolje reći “menadžerskim” pozicijma su sjedili i sjede poltroni ili ulizice koji su opet, zarad ličnih, sitnošićardžijskih interesa, mučali i tetošili našu nesposobnu, ali odreda egocentričnu nakupinu bezličnih bezveznjakovića koji su uživali da ih se gladi na njihovom destruktivnom putu i uništenja svega. Pri čemu su kantonalnu financijsku kesu isključivo koristili da nagrade samo one za koje oni, tako nesposobni i slijepi, misle da zaslužuju.
Taj odnos naspram novca sviju nas pravi je kroki zajedničkog portreta naših vlada i skupština i jasan su odraz u ogledalu našeg Univerziteta.

Objavio: usn krajina