Zlu ne trebalo

Đekna još nije umrla, a kad će ne zna se. Ovo je rečenica iz naslova kultne crnogorske televizijske serije u kojoj je sadržana sva neizvjesnost koja prati provedbu rezultata izbora iz oktobra prošle godine u cilju formiranja entitetske i vlasti u sedam od ukupno deset kantona u Federaciji Bosne i Hercegovine. I pored svih najava da bi se «ostatak» nedovršenog posla spomenute izborne implementacije trebao i morao okončati najkasnije do kraja ovog mjeseca s istekom svakog dana optimizma i optimista sve je manje. To na neki način potvrđuje shvaćanja koja bez ikakve dvojbe sugeriraju da je u životu bolje biti pesimista nego optimista. Na pitanje zašto odgovoriti nije teško. Razlog je, vele, što se pesimisti rijetko mogu razočarati. Za razliku od njih optimisti se razočaravaju svaki dan. Upućeni kažu da su razočarenja neizbježna ako se zna da je laž sve vidljiviji činilac «naše» dominantne aktualne (svako)dnevne politike. Najveća je da su politike izbornih pobjednika i pretendenata na ključne pozicije u vlasti na svim nivoima posvećene građanskim i interesima općeg dobra i napretka. I pored toga građani birači znaju šta su procedure i s mnogo strpljenja i razumijevanja čekaju i pitaju se gdje je nestala svekoliko pokazana briga o njima i njihovim interesima. Riječ je o desetinama i stotinama hiljada onih koji su u vrijeme višemjesečnog trajanja predizborne kampanje bili nezaobilazni u svakom od neposrednih i posrednih političarskih javnih nastupa. Nakon što su u izbornoj nedjelji glasali i svojim izborom potvrdili izborne favorite, već od prvog postizbornog dana građani birači su gurnuti u stranu s ciljem da se što prije zaborave šta su oni tražili i šta su im s tim u vezi stranački i nezavisni izborni kandidati obećali. Umjesto o njima i njihovim problemima sadašnji i budući nositelji funkcija u trojno podijeljenoj vlasti bave se isključivo svojim i statusnim pitanjima svojih političkih stranaka i nazovi svojih koalicionih partnera. Dogovori i brojna «sastančenja» o temama ko će protiv koga, ko će i s kim formirati vlast i koga poslati u opoziciju stigli su u završnu fazu. Svih minulih dana i mjeseci uvjeravani smo da se radilo na definiranju programskih koalicionih načela i ciljeva, a da će na samom kraju na dnevni red doći kadrovska pitanja i popunjavanje kadrovskih križaljki. Međutim, zbivanja i iskustvo stečeno na državnoj političkoj sceni u vođenom procesu formiranja krovne zakonodavne i izvršne vlasti najneposrednije pokazuje da su načelna programska pitanja bila paravan iza kojeg se danonoćno «bistrila» kadrovska politika. Konkretno, u međustranačkom pregovaranju tražena je najbezbolnija formula da se na najviše položaje u državnoj vlasti prije svih ustoliče najodaniji stranački kadrovi. Kao rezultat tih i takvih dogovaranja i pregovaranja su imenovanja nekoliko stranačkih lidera na ministarske položaje u novom Vijeću ministara. Iz stranaka takozvane Trojke prvo su zadovoljeni apetiti lidera Naše stranke i Naroda i pravde Edina Forte i Elmedina Konakovića. Za sada neriješen je ostao lider SDP-a Nermin Nikšić. Rješavanje njegovog obećanog premijerskog statusa u Vladi Federacije BiH je u toku. Otuda prikupljanje potpisa i dokazivanje skupštinske većine s ciljem da se vidi ko je s kim i ko protiv koga. U tom «završnom» kadrovskom procesu u paketu bi trebali biti zadovoljeni i interesi lidera NES-a i S BiH Nermina Ogreševića i Semira Efendića koji, osim u Vladi Federacije BiH veće apetite imaju u pripadajućim vladama Unsko-sanskog i Kantona Sarajevo. Kao dio federalne većine, predvođene strankama sarajevske Trojke, Ogrešević i Efendić su svjesni svoje pozicije i s pravom mogu izvoljevati. NES-u je bazni interes Unsko-sanski kanton i nema sumnje da će od federalnih koalicionih partnera, zarad njihovih interesa u vlasti Federaciji BiH, tražiti njihovo veće razumijevanje provođenja kantonalne izborne implementacije. Partnerstvo sa SDA je rezervna i varijanta koju sada niko ne odbija. Kažu, zlu ne trebalo.

Objavio: usn krajina