NA POGREŠNOJ STRANI HISTORIJE:  Pravednima ne treba učiteljica života, oni, bez obzira na sve, ostaju na putu istine

Sada otvoreno mogu reći da bi mi se gadila država koja staje na stranu ovakvog Izraela. Nešto slično izjavljuju časni pojedinci u Hrvatskoj, poput muzičara Hrvoja Rupčića, dok takvo što kod većine Bosanaca je nezamislivo, radilo se o napadnutoj Ukrajini ili Palestini.

Posljednja brutalna agresija Izraela na Pojas Gaze, brže nego li se očekivalo, prelila se na prostor naše regije. Zadnja Deklaracija UN-a u kojoj je 14 država umjesto mira, podržalo izraelsku agresiju na Palestinu (namjerno Palestinu), najvjerovatnije će imati dalekosežnije posljedice, prvenstveno na narod Palestine, davanjem odriješenih ruku, sada bez sumnje, ratnim zločincima izraelske Vlade na čelu s korumpiranim premijerom B. Netanyiahuom.

Vjerovatno je cinično i licemjerno u ovom trenutku, gorući humanitarni problem Palestine, odnosno ostatka ostataka nekadašnje palestinske države, kao vrstu argumenta, dovoditi u vezu s našom državom, ali mi se čini da je upravo ovakav razvoj događaja, skoro pa neminovno prilično zaljuljao cijelu Planetu, posebno našu regiju.

Riječ je o nekoliko događaja u proteklih nekoliko dana koja djeluju iskoordinirano. Ovaj posljednji u UN-u, gdje je rukovodstvo Hrvatske ustalo protiv mira i drugi, jednako maliciozan i nehuman. Radi se o pokušaju perfidne podvale od strane Ambasade RH-a  u našoj zemlji: Riječ je o podmuklom, neprijateljskom činu, kojim su probali skrennuti pažnju dijela svjetske javnosti na Sarajevo, kao tobože antisemitskom gradu, jer eto, usljed „rastuće napetosti, postoje sigurnosni problemi“ da se odogdilo obilježavanje Kristalne noći, kao podsjetnika na događaj pred Drugi svjetski rat, u kojoj je izvršen pogrom njemačkih i austrijskih Jevreja.

Događaj je to koji je, očito, nakon 80 godina počeo da ostvalja tragove kakvog-takvog srama ( iako mislim da se radi o čistom pragmatizmu, prvenstveno pogonjenim od strane Mate Granića i kruga oko njega) na političke i neke druge poglede Hrvatske. Mada ih svakodnevica,  naslonjena na ovo crno breme iz Drugog svjetskog rata, svako malo vraća na „početne“ i dobrom dijelu njihovog stanovništa, bliže postavke.

 Tako su u Hrvatskoj, u samo nekoliko dana, imali prave izboje ustaštva na stadionioma, a sve je začinio vukovarski gradonačelnik s otvorenim pozivom „Za dom spremni“.

Nevjerovatna je jedna druga historijska ironija koja se nadvija nad naše, bosanske glave, da nam kaša zakahuna u sofisticiranim i  prilično brutalnim svjetskim kuhinjama (da ne bude sumnje, Hrvatska sigurno nije ni blizu tom „špahretu“, već služe samo kao „konobari“) baš u naše krilo istrese njen kipući dio.

Bosanci ni u kom slučaju takvo nešto ne zaslužuju. Da ne ostane samo na finim riječima, ovakve zasluge treba i opravdati, a najbolje je opravdati istinom, kada je baš ovaj narod, na ovim prostorima, jedini prihvatio protjerane Jevreje iz Španije prije 500 i kusur godina. Kakvi tada – takvi i danas. Otvoreni i gostoljubivi.

Ono što ohrabruje jeste činjenica da Sjedinjene Dražave to jako dobro znaju. Ako išta, njihove administracije nisu poput ovih, usudio bih se reći kompletno evropskih, koje ne prenose informacije kada dođe do promjene vlasti.

Ako nam primjer epske patnje palestinskog naroda može išta ostaviti u naslijeđe, onda je to pojam države i ono što bi država trebala biti. Sva ova bestijalna razaranja i ubijanje nedužnih Palestinaca, sigurno će kod većine Bosanaca učvrstiti „korijenje“ i ono čemu i gdje pripadamo. A pripadamo, bez imalo skromnosti, krugu plemenitih, otvorenih i humanih društava. S jednim velikim zaokretom, da se o državi razmišlja svaki dan i to na konstrukitvian način.

Sada otvoreno mogu reći da bi mi se gadila država koja staje na stranu ovakvog Izraela. Nešto slično izjavljuju časni pojedinci u Hrvatskoj, poput muzičara Hrvoja Rupčića, dok takvo što kod većine Bosanaca je nezamislilvo, radilo se o napadnutoj Ukrajini ili Palestini. Bez razlike smo stalil na stranu istine i pravde. Pogotovo, kao nacija, stajemo na stranu nedužne djece.

Već spomenuti, prilično ishlapjeli Mate Granić, kojem je od svih životnih sokova ostala samo nakupljena žuč iz devedesetih, kada je brutalne terorističke akcije HVO-a i HV-a nad bosanskim civilima morao „objašnjavati“ nogama i rukama pred Amerikancima, a koji su mu jasno dali do znanja šta bi uslijedilo da nisu prestali s terorom nad Bosnom, ponovo, po ko zna koji put u svom bijednom životu Tuđmanovog čistača, pokušava ubijediti javnost da su baš oni miljenici SAD-a i da su zbog toga ustali protiv mira!

Malo ko to može bijednije objasniti.

Ako iko, Mate Granić to zna najbolje, kada je zajedno s Franjom Tuđmanom punih 45 minuta skakutao po zagrebačkom Plesu, čekajući da iz već prizemljenog aviona, izađe predsjednik Sjedinjenih Američkih Država Bill Clinton, koji se namjerno zaprljanih i blatnjavih cipela, sa zavrnutom nogavicom, prošetao po njihovom crvenom tepihu, prošavši pored, unaprijed postavljenog saksofona. Pa su umjesto da nešto odsvira, dobili najjaču i najveću moguću diplomatsku pleska, upravo od Amerike, a sve zbog Bosne.

Nema sumnje da Hrvatska nosi priličnu hipoteku ubijanja, progona i genocida iz perioda 2. svjetskog rata, ali i ovog posljednjeg. Prvo na svom državnom prostoru, kada su opravdanu odbranu pretvorili u popriličan teror nad Srbima, a onda su vampirski pohod prebacili na teritoriju Bosne.

Ne znam, niti me zanima, kako sve to kola i baulja u „ovakvim“ diplomatskim krugovima, u kojima se Granić kako-tako snalazi, ali mora da je prilična oskoruša u grlu, kada na tapet dođu aferimi poput Jasenovca, neoustaštva i revitalizacije nacizma. Ipak, spirati tu i takvu ljagu s nekim novim nepravdama, dajući nekadašnjim žrtvama odriješene ruke u ubijanju nevinih, nije baš neka uloga pravednika. Sramna je to uloga.

Na kraju, sama Evropa ubrzo će morati preispitati svoj,  ionako mlak i indiferentan stav prema ozbiljnim svjetskim žarištima. Ili će završiti u vrtlogu onoga što zapuhuje prilično zaostala i primitivna društva, poput onog u Poljskoj, Slovačkoj, Mađarskoj i Hrvatskoj.

I još jedna ironija za kraj koja se ruga prvenstveno nama u Bosni; Zar je moguće da ovakvo otvoreno društvo, koje prihvata sve moguće razlike, u Evropi koja stalno naglašava upravo takvu vrijednost koju želi vidjeti po cijeloj EU, doživi od jedne fake otvorene Hrvatske sve ono što se samo njima i isključivo njima pod kapu može staviti.

Oni što zapisuju znaju da mi takvih usranih bulja nemamo. U našem društvu nema penava, ali ni granića. Dakle, dragi naši iz „prijateljske“ Hrvatske, prste sebi i trnite svoje gaće. Vi se morate pravdati i mijenjati. Ali ne na ovakav način u kojem se ponovo svrstavate na pogrešnu stranu povijesti, gdje ćete za narednih 80 ili manje godina, ponovo morati organizirati sjećanje na vaše krvave greške.

Mi ne. Naš kurs je čvrst i nepromjenjiv. Ne skrivamo se iza lepršavih, ali lažnih riječi, već iza našeg načina života. Koji je takav kakav jeste. Bujrum svakome DOBRONAMJERNOM. I ništa se ne sekirajte, brzo nađemo način kako da se riješimo onih koji nisu takvi.

p.s. Kada sam mislio na globalni, planetarni uticaj izraelske agresije naumpalo mi je da bi svjetski moćnici trebali razmišljati o manjem i većem zlu. Svijet se suočavao s ovakvim izazovima, pa je u hodu tražio rješenja koja, kako na ovom primjeru okupacije Palestine vidimo, nije završio pravedno i mirno, već višedecenijskim terorom fake države Izrael, za koju je većina svjetskih intelektualaca rekla da je upravo to – lažna. Dakle, otvoreno bi trebali staviti na takvu svjetsku “vagu” šta je važnije, odnosno šta donosi nesakledivu štetu – sukob s islamskim svijetom u cjelini, ili prilično mala, bolje reći nikakva šteta, zavrtanja ruku, ušiju i, ono najvažnije, financijske pipe ogavnom Netanyahuu. Meni se izbor čini prilično jednostavnim!

Ne bude li izbor pravedan, onda se može očekivati i Armagedon, naravno lažni, jer bi bio isprovociran, ali i kao takav bi imao katastrofalne posljedice na našu planetu Zemlju?!

Objavio: Osman Delić