usnkrajina: 09-12-2022 | 20:29 | Kategorija: Sport
Ako se u sportskom takmičenju isključivo vrednuje pobjeda, onda nema smisla čitati ovaj tekst.
Vjerujem da se čak i oni koji nisu pasionirani ljubitelji nogometa sjećaju Evropskog prvenstva u nogometu 2004. koje se održalo u Portugalu. Kao što to obično biva oni što „znaju više“, koji slobodno, a za dosta njih i sve vrijeme provode u kladionicama, ali i oni koji se usude, makar i rekreativno, da uđu u ulogu prognozera, ni pomišljali nisu da bi baš grčka reprezentacija, na čelu s Ottom Renhagelom, nekada slavnim igračem Bundeslige, mogla osvojiti naslov prvaka.
Puno se pisalo o igri Grka, i kritike im nisu bile naklonjene, a kao glavni razlog iznosili su nepobitnu činjenicu da su „bunker“ igrom paraliziralli, bolje reći uspavali protivnika i onda u jednoj, a u nogometu, barem jednu priliku može dobiti svaka, pa i prosječna ekipa, matiraju protivnika.
Posmatrajući stil igre reprezentacije Hrvatske, pogtovo kada se nađu u duelu s ekipom koja igra nogomet, ali u punom smislu riječi, vidimo da se grčki stil preslikao u igru Vatrenih, bolje reći tinjajuću i vrebajuću silu prilika, ili silu jedne, jedine prilike.
Takva situacija napokon se “otvorila” u susretu s reprezentacijom Brazila, kada se u prvoj pravoj prilici našao Petković u 117 minuti produžetaka i postigao gol za izjednačenje, koji je odveo Dalićeve Jastrebove u izvođenje penala.
Dakle, taj famozni vezni red reprezentacije Hrvatske, pretvara se u prvi odbrambeni ešalon, i u kombinaciji s onim redom čija je isključiva namjena odbrana gola, predstavlja široki jarak oko dvorca – gola Hrvatske. Naravno da u takvoj situaciji igra pada u drugi, boljereći u peti neplan.
Šetajući nogomet
Jako dobro su ovaj stil hrvatskog izbornika primijetili sportski novinari britanskog Guardiana, pa su prije para dana upozorili kako bi se mogla razvijati situacija na Svjetskom prvenstvu u Kataru. Podsjećajući nas na to kako je Hrvatska igrala u Rusiji, kada se domogla drugog mjesta. Njihova sintagma je glasila da Hrvatska igra puzajući ili šetajući nogomet gdje protivnika jednostavno prisiljavaju na svoj stil igre, pri tome gušeći sve ono što nogomet čini sportom. Upravo su novinari Guardiana dali naslutiti Dalićevu „lažnu skrušenost“, bolje reći vrebajuću hinjavost, i kako bi se slična situacija mogla ponoviti s Brazilom, što se, gle čuda, i dogodilo.
Dalić nije čuo za Bushido
Prilično arogantno zvučao je izbornik Dalić nakon što su, šetnjom iscrpljujuće agonije, dočekali lutriju zvanu penali i „pobijedili“ reprezentaciju Japana, pa igrače i izbornika Japana nazvao arogantnim i bezobraznim. Ko god je gledao utakmicu, ako je imao prosječan vid, mogao se uvjeriti u suprotno.
A posebno upečatljiva bila je slika dubokog, u samurajskom stilu, naklona japanskog izbornika Hajimea Moriyasua.
U ovom susretu pokazala se totatlana preslika, nešto poput copy-paste metode, upravo spomenute igre reprezentacije Grčke na Euru 2004. Nema sumnje, Dalić je dobro prepisao od kolege Otta.
Bunker je za kukavice
Naravno da sreća prati hrabre, ali pri tome se misli na fer, poštenu i borbu bez podvala. Čista je podvala izaći na teren, gdje se očekuje igra i to punih 90 i više minuta, a da umjesto igre gledamo trening i dodavanje lopte od sredine do svog šesnaesterca.
Mučno je bilo gledati kako Vatreni nisu imali žara da niti jednom dođu u pravu priliku za vrijeme regularnog dijela utakmice. Ali baš ni jednom. A Brazil se, s druge strane, ispromašivao, ali je Brazil igrao IGRU.
Nije fer i samo zbog toga što je večeras pobijedila suhoparna, ali prepisana taktičnost, morao sam napisati ono što sam vidio, a vidio sam poraz igre, poraz nogometa i uspon lažne skromnosti.
P.s: Da ne prevlada malodušnost, pobrinuli su se reprezentativci Argentine i Nizozemske. Priredili su pravi SPORTSKI doživljaj. Igrali su otvoreno. Dobro, bilo je nesportskog ponašanja, ali se igrao nogomet. Ovom utakmicom pokazali su cijelom svijetu zbog čega se gleda nogomet.
Osman Delić
Objavio: usn krajina
Sport
