AIDA BEHREM, PREDSJEDNICA UDRUŽENJA “ŽENE SA UNE”: “Femicid više nije izolirani incident, već uzorak koji se ponavlja”

Razgovor s Aidom Behrem, predsjednicom Udruženja „Žene sa Une“ i voditeljicom Sigurne kuće u Bihaću, o porastu femicida, sistemskim propustima, podršci žrtvama nasilja u porodici i izazovima u funkcionisanju sigurnih kuća u BiH.

U društvu u kojem se žene i dalje ubijaju zato što su žene, a porodično nasilje prečesto završava kao brojka, a ne upozorenje, pitanje sigurnosti nije privatna stvar nego pokazatelj sistemskog neuspjeha. Femicid više nije izolovan incident, već obrazac koji se ponavlja, dok institucije sporo reaguju, a kazne često ne šalju jasnu poruku počiniocima.

Udruženje „Žene sa Une“ iz Bihaća decenijama pokušava zatvoriti praznine koje država ostavlja otvorenima — od rata i tranzicije do današnjeg trenutka, u kojem su žene i djeca i dalje među najranjivijim žrtvama nasilja.

Povodom sve učestalijih ubistava žena i porodičnog nasilja, te funkcioniranja Sigurne kuće pod okriljem ovog udruženja, razgovarali smo s Aidom Behrem, predsjednicom Udruženja i voditeljicom jedne od samo osam sigurnih kuća u Bosni i Hercegovini.

---

Da li je nasilje učestalije ili se više prijavljuje?

Aida Behrem:
Udruženje “Žene sa Une” počelo je djelovati još tokom rata, pružajući pomoć ženama, izbjeglicama i osobama koje su prolazile kroz traumatična iskustva. Formalno smo registrirani u septembru 1994. godine i od tada kontinuirano radimo na unapređivanju ljudskih prava i pružanju podrške najugroženijima — prvenstveno ženama i djeci.

Sigurna kuća u Bihaću otvorena je u decembru 2005. godine, uz podršku Grada Bihaća i Vlade SAD-a. Ubrzo ćemo obilježiti dvadeset godina neprekidnog rada i zaštite žena i djece koji su preživjeli najteže oblike porodičnog nasilja.

Na području BiH postoji samo osam sigurnih kuća — pet u FBiH i tri u RS-u. Iz godine u godinu raste i broj prijava i broj smještaja. Od početka ove godine pružili smo podršku 59 korisnika — 18 žena i 41 djetetu. Neka djeca dolaze s majkama, a neka kao direktne žrtve nasilja.

Žene prijavljuju fizičko, psihičko i ekonomsko nasilje. I dalje moramo jačati prepoznavanje svih oblika nasilja i osigurati da institucije adekvatno reaguju. Najtragičniji slučajevi, nažalost, završavaju femicidom, što pokazuje da prevencija mora biti mnogo snažnija.

Ohrabrujuće je što je femicid uvršten u Krivični zakon FBiH kao posebno krivično djelo, ali kazne moraju biti strože kako bi poslale jasnu poruku. Česte su situacije da se žene vraćaju u Sigurnu kuću zbog ponovljenog nasilja — recidivi su posljedica blagih sankcija i ekonomske ovisnosti žrtava o počiniocima.

Ohrabrujemo žene, ali ih ne nagovaramo, da napuste nasilne zajednice. Važan je i razvoj programa ekonomskog osnaživanja kojim se žene pripremaju za rad i samostalnost. Prostor tržišta rada u Bihaću i Unsko-sanskom kantonu zaista postoji, dijelom i zbog migracija stanovništva.

---

Ko zapravo pruža stvarnu zaštitu ženama?

Aida Behrem:
Ne volim govoriti o “problemima”, kako žrtve ne bismo dodatno stigmatizirali. Radije govorimo o izazovima koje sistem mora rješavati.

BiH je potpisnica Istanbulske konvencije i redovno podnosi izvještaje o napretku. Mehanizmi postoje, ali ih treba jačati. Nevladin sektor, posebno organizacije koje vode sigurne kuće, daje ogroman doprinos.

Trenutno provodimo veliki projekat finansiran od Evropske unije, fokusiran na podršku ranjivim kategorijama žena u deset općina i gradova širom BiH, uz grantove za lokalne inicijative.

Posebno moramo voditi računa o ženama iz marginaliziranih grupa — ženama s invaliditetom, Romkinjama, raseljenim ženama i onima iz ruralnih područja.

Moram istaknuti izuzetnu saradnju s Ministarstvom zdravstva, rada i socijalne politike USK-a, MUP-om USK-a i centrima za socijalni rad. Oni su ključni u prvoj liniji rada sa žrtvama nasilja.

---

Da li su savjetovališta za bračne partnere i dalje aktivna?

Aida Behrem:
U centrima za socijalni rad savjetovališta postoje, ali svijest ljudi o važnosti traženja stručne pomoći i dalje je slabo razvijena.

Razgovor s psiholozima, socijalnim radnicima ili ljekarima porodične medicine može spriječiti eskalaciju problema, ali mnogi i dalje smatraju da se o porodičnim izazovima ne treba govoriti izvan kuće.

---

Kako funkcioniše Sigurna kuća u Bihaću?

Aida Behrem:
Sigurna kuća radi na principu kolektivnog smještaja i godinama ulažemo u unapređenje infrastrukture, opreme i kadrova. Kapacitet objekta je 32 osobe.

Stručni tim čine psiholog, socijalni radnik, socijalni pedagozi, medicinske sestre i tehničko osoblje. Korisnice učestvuju u svakodnevnim obavezama u skladu sa svojim mogućnostima, što doprinosi njihovom osjećaju dostojanstva i oporavku.

Pružamo:

• individualna i grupna savjetovanja
• program oporavka od trauma (kreativni rad, rad na platnu, vježbe disanja)
• radno-okupacione aktivnosti
• osnovnu IT edukaciju
• podršku u sticanju radnih vještina

Objekat je potpuno osiguran i nadziran, dostupan 24 sata, uz stalnu prisutnost osoblja.

Finansijski izazovi i dalje postoje. Iako su izdvajanja povećana, nisu dovoljna za sve potrebe korisnica. Novi zakon predviđa učešće lokalnih zajednica u finansiranju, što je korak naprijed. Vlada USK-a i Federalno ministarstvo rada i socijalne politike redovno izdvajaju sredstva, a otvorene su i mogućnosti apliciranja na transfere za pružaoce socijalnih usluga.

Naš cilj ostaje isti — brinuti o korisnicama i osnažiti institucije da preveniraju femicid i porodično nasilje.

---

Razgovarala: N. Džanić

femmicid Žene sa Une