usnkrajina: 16-11-2025 | 11:59

KULTURNA BAŠTINA BOSNE I HERCEGOVINE: Fra Antun Knežević 1870: „Naš lijepi bosanski jezik prenesoše, pa ga nazvaše svojim“

Fra Antun Knežević još je 1870. godine u časopisu Bosanski prijatelj zapisao da su bosanski jezik i kultura poslužili kao temelj književnih jezika susjeda, dok je bosansko ime izostavljeno. Njegove riječi danas zvuče kao proročanstvo o gubitku samobitnosti.

U časopisu Bosanski prijatelj iz 1870. godine, franjevac i povjesničar fra Antun Knežević ostavio je zapis koji i danas odzvanja snagom i jasnoćom. Govoreći o jeziku, identitetu i kulturnom nasljeđu Bosne, Knežević je upozorio na prisvajanje bosanskog jezika i na opasnost da se narod odrekne vlastite posebnosti.

Neke naše komšije vrlo se ljute, što se dičimo i ponosimo našim starim imenom, jezikom i običajima i što pod živu glavu nećemo da prigrlimo njihovo ime za oznaku narodnosti i jezika.

U napadajima na nas složne su naše komšije, koje ćemo, da se bolje razumijemo, nazvati Jovo i Ivo. No i jedan i drugi traži od nas nešto drugo, jer izmedju sebe ne mogu – o živu glavu – da se slože. Prijatelj Jovo poručuje nam, da uzmemo njegovo ime, a prijatelj Ivo veli, “jok Bošnjače, ti si moj i moraš prigrliti moje ime“. Potegni tamo, potegni amo, a sve bez našega pitanja.

Od same ljubavi, a zbog svoje beskrajne svađe, prijatelji bi nas upravo raskinuli; da se nijesmo već odavna tome priučili, mi bi se morali od čuda kameniti kao kulašinsko dijete. Al‘ ovako, kako stvari stoje, zapitaćemo naše prijatelje, koji se bave perom i štampom: za što se tako svađate za nas, kad dobro znadete, da je Bošnjak od starine privikao dičiti se jezikom i zvati se imenom svojim, da se vjerno drži tradicija i uspomena svojih djedova.

Slavni tarih (istorija) naše mile domovine sjeća nas onih vremena, kada se je naša domaća vlastela u svakoj prigodi jasno i otvoreno izrazila o svojoj narodnosti, nazivajući se ponosnim i junačkim imenom Bošnjak. Gledamo na mnoge dokumente domaćih spisatelja iz prošlih vjekova, u kojima se uvijek spominje naše pravo narodno ime Bošnjak, a to su oni razlozi zbog kojih se i mi, kao njihovi zahvalni i vijerni potomci zovemo slavnim imenom Bošnjak.

Od toga nećemo niti smijemo otstupiti, toga ćemo se imena držati vijerno i stalno. Mi se ponosimo time, da je upravo naš jezik, a iz naše otadžbine uzet za osnovu književnog jezika naših komšija Srba i Hrvata. Glasoviti jezikoslovci Vuk Karadžić, Daničić, pa Ljudevit Gaj prenijeli su naš lijepi jezik u književnost obaju rečenih naroda, te ga prozvaše kako su oni hotjeli jedni srpskim a drugi hrvatskim, a o nama nigdje ni spomena.

Mi sigurno imamo prava dičiti se, što se našim jezikom služe danas u književnosti naši prijatelji Jovo i Ivo, a to će nam bar svak priznati. Ali mi nikako ne razumijemo, zašto naziv, što su ga oni našem jeziku po svojoj volji, a bez našeg pitanja dali, sada nama po što po to hoće da nametnu, pa nam čak brane, da mi u našoj vlastitoj kući svoj jezik označujemo imenom našeg naroda.

To je slično, kad bi našem djetetu neko drugi po svojoj volji ime nadio. Tako postupanje i taj zahtjev mi ne odobravamo i nijesmo nikako kail. Ali čast i poštenje obodvojici naših prijatelja, Srbu i Hrvatu. Mi njihovu narodnost ne preziremo, mi na njiha krivim okom ne gledamo, mi nikad nećemo zanijekati, da nijesmo od jugoslovenskog plemena, već baš hoćemo, da svakome jasno dokažemo, da smo mi Bošnjaci na prvom stepenu toga slavnoga roda.

Ali uvijek ostajemo Bošnjaci kao što su nam bili i pradjedovi i ništa drugo. Dakle nek se dobro ogledaju po zemlji naša braća, koji toliko stoljeća u Bosni i Hercegovini stanuju i živu, a hoće da su Srbi ili Hrvati. Neka ovo lijepo prouče i promozgaju.

Ovim riječima fra Antun Knežević jasno je izrekao ono što je za mnoge Bosance tog vremena bilo neupitno: da Bosna ima svoj narod i svoj jezik, te da se time može i mora ponositi. Njegov kulturni i nacionalni stav bio je izraz ideje bosanske samobitnosti — svijesti da Bosna nije samo zemlja triju vjera, nego zajednička domovina svih svojih ljudi.

Fra Antun Knežević (1834–1889) bio je jedan od najistaknutijih bosanskih franjevaca i pisaca 19. stoljeća. Kao i njegov suvremenik fra Ivan Franjo Jukić, zagovarao je obrazovanje, kulturni preporod i izgradnju bosanskog identiteta na vlastitim temeljima, a ne na ideologijama koje su stizale iz Beča, Zagreba ili Beograda.

Njegov tekst iz Bosanskog prijatelja danas se čita i kao upozorenje i kao svjedočanstvo o vremenu kada se bosanska kultura još borila za svoje ime.