PETO GODIŠNJE DOBA: Ludo, ludo, najluđe

Svijet se sprema. Naoružava se, umrežava, digitalizira, planira buduće ratove i buduće pobjede. Ludilo na max. Na televizijama marširaju generali, analitičari crtaju strelice, a budžeti za oružje rastu brže od cijena kruha. Sve izgleda ozbiljno, strateški, „odgovorno“. U isto vrijeme, negdje iznad Bihaća, dok grad još spava, nečiji telefon zvoni preglasno. Nema sirena, nema dramatičnih najava. Samo kratka rečenica: imamo poziv. To u planini znači da je neko ostao bez orijentacije, snage ili vremena. A često bez sve troje. Nema tu strategije, nema NATO doktrina. Ima konopac, ruke koje drhte od hladnoće i ljudi koji idu jer znaju da bi sutra neko mogao ići po njih. Dok svijet ulaže milijarde da se efikasnije ubija, mi se snalazimo da se ne umire. Globalno se raspravlja o umjetnoj inteligenciji. O algoritmima koji će odlučivati umjesto ljudi, o pametnim sistemima koji znaju sve, pamte sve i upravljaju svime. Lokalno, baze podataka ne rade, konkursi su unaprijed riješeni, a odgovornost je trajno van sistema. Kod nas nema straha da će nas zamijeniti mašine. Ovdje se još nismo izborili ni s ljudima koji ne znaju, ne rade i ne odgovaraju, ali savršeno znaju kome pripadaju. Jer mi nismo samo siromašna zemlja. Mi smo predugo taoci političkih trgovina. Država se ne vodi, ona se dijeli. Kao ratni plijen u miru. Preduzeća se raspoređuju po partijskim kvotama, ne po znanju. Račune ne prave stručnjaci, nego kumovi. Nadzorne odbore pune rođaci, a uprave dugogodišnji stranački poslušnici. Javna dobra nisu javna, ona su privremeno data na korištenje „našima“ ili “njihovima”. Bitnije razlike i nema. Zato sistem ne puca. On curi. Namjerno. Da bi se uvijek moglo reći da nema, da se mora štedjeti, da nije trenutak. Nema za opremu, nema za ljude, nema za sigurnost, ali uvijek ima za nove funkcije, nove agencije, nove uhljebničke stolice. Država se ovdje ne gradi, ona se fakturiše. Svijet se zgražava nad genocidom u Gazi, ali s dozom opreza. Da se ne kaže previše. Da se ne stane na pogrešnu stranu istorije prije nego se vidi ko pobjeđuje. Kod nas, u zemlji koja zna šta znači opsada, granatiranje i masovne grobnice, solidarnost se mjeri diplomatskim rječnikom. Podrška se važe, istina se umotava, a šutnja proglašava mudrošću. I onda nam govore da je politika složena. Nije. Samo je interes dobro organizovan, a savjest loše plaćena. I dok se svijet brine za slobodu govora, mi vježbamo tišinu. Niko te ne hapsi zbog teksta. Samo ti objasne zašto ga je pametnije ne napisati. Zašto nije trenutak. Jer imaš porodicu. Zašto bi bilo šteta. I to se zove sloboda. Formalna, uredna, prazna. Ovo je zemlja u kojoj se heroji ne pojavljuju u udarnim vijestima, nego u noći, po snijegu, po kiši, bez kamera. Zemlja u kojoj se sistem hvali stabilnošću dok preživljava zahvaljujući ljudima koji ga stalno krpe vlastitim tijelima. Svijet gore planira budućnost. Mi dolje gasimo požare sada. I nije problem što nismo dio velikih strategija. Problem je što se od nas očekuje da šutimo dok nas gaze, tiho, pristojno i zahvalno. A ja, iskreno, više nemam namjeru biti pristojna.