PETO GODIŠNJE DOBA: Po mjeri zeta, kuma i strica, ravno do dna

Kod nas politika ne funkcionira po zakonima, programima ni vizijama. Kod nas politika funkcionira po krvnim grupama, svadbama i stranačkim pripadnostima. Ako nisi nečiji, teško da ćeš biti išta. Ako jesi nečiji, možeš biti sve i direktor, i savjetnik, i ekspert, i strateg, iako ne znaš razliku između budžeta i menija u kafani. Što bi rekao ludi pjesnik: i kritičar i političar i pedagog i demagog, polupjesnik il’ bolesnik..bilo šta. Navikli nas da se ne zapošljava po konkursu, nego po porodičnom stablu. CV se ne šalje na email, nego rećemo, napiše ga neko iz mase. Kvalifikacije se ne mjere znanjem, nego pripadajućim statusom u stranci. I što je najgore, svi to znaju, svi to vide, i svi se prave da je to normalno. Kao da je prirodni zakon: sunce izlazi, kiša pada, kum se zapošljava. Imamo sistem u kojem su institucije privatni biznisi, a javne funkcije porodično-prijateljski nasljedni red. Država nije servis građana, nego porodični album u kojem se listaju pozicije. I onda se pitaju zašto ništa ne funkcioniše. Pa ne funkcioniše zato što sistem vode ljudi koji su tu jer su nečiji, a ne zato što znaju. Zato što se odluke donose za stolom uz kafu i ručkove, a ne na osnovu podataka. Zato što se projekti dijele po rodbinskim linijama, a ne po javnom interesu. Uglavnom. To je savršen recept za satiranje svega što još ima kičmu. Jer sposobni se umore. Talentovani se razočaraju. Pošteni se povuku. A podobni napreduju. I tako dobiješ državu u kojoj su vrhunski ljudi na dnu, a prosjek na vlasti i to onaj najopasniji prosjek: samouvjeren, glasan i potpuno nesvjestan vlastitog neznanja. I onda dođe onaj trenutak kad mlada osoba shvati: nije do mene. Nije do mog truda, nije do mog znanja, nije do mog rada. Do rodbine je. Do veza. Do prezimena. I tada se ne slomi samo nada, tada se spakuje kofer. Ljudi ne bježe jer ne vole ovu zemlju. Bježe jer ih ova zemlja ne želi. Ne želi njihov trud, njihovu pamet, njihovu energiju. Želi samo njihovu šutnju i njihove poreze. Bježe jer ne žele da im život zavisi od toga ko je s kim pio kafu 1998. Najperfidnije je što se sve to prodaje kao “naš mentalitet”. Nije. To je korupcija s porodičnim licem. To je kriminal obučen u tradiciju. To je pljačka upakovana u riječi “naši”, “vaši”, “njihovi”. I dok god “naši” budu važniji od “sposobni”, ova zemlja će biti poligon za odlazak. Ne egzodus, nego tiho iseljavanje, bez zastava, bez buke, samo sa jednim osjećajem: ovdje nemam šta tražiti. Ovo nije tekst protiv porodice. Ovo je tekst protiv zloupotrebe porodice. Protiv toga da se država pretvori u porodični biznis, a narod u statistiku. Jer država koja se vodi po rodbinsko-jaranskoj liniji, završava na koljenima. A narod koji to trpi završava u avionu. Ili na ulici, odbačen i proglašen neuračunljivim. Jadnik, ubio ga PTSP. Nije, ubilo ga beznađe..