PETO GODIŠNJE DOBA: Torbičari, požari, odbrana i zaštita Une

Pa, dragi moji, dobro došli u još jedan dan našeg jedinog godišnjeg doba, onog petog, gdje se ona ne mijenjaju po temperaturi nego po koncentraciji gluposti u zraku.

Danas nas prognoza razveseljava: vruće i suho, povremene kiše licemjerja, a mjestimično i pljuskovi predizbornih obećanja. Na obali Mediterana gori, Crna Gora mjeri temperaturu u vatrogasnim sirenama, kanadere su rasprodali kao da su im naši političari bili mentori, a Gaza i dalje zalijeva suzama, ne vodom.

Sloboda govora, kažu, cvjeta, ali samo za one koji su naučili da je najglasniji oblik protesta upravo šutnja. Svjetski lideri u istom dahu pozivaju na mir i potpisuju nove ugovore o isporuci oružja.

A kod nas, dok gori pola planete, kreće predizborna sezona, sezona modne revije kravata, skupih satova i torbi. Torbičari su nova politička kasta: muška torbica se preselila s boka na prsa, baš kao što se političke laži sele iz džepa naroda na grudi moći, da ih svi vide, ali niko ne može dohvatiti. Torba na prsima je, kažu, simbol samopouzdanja. Ja mislim da je simbol straha jer se bojiš da ti neko ne ukrade jedinu stvar koja ti je ostala nakon izbora: tuđu lovu.

Za one koji vole horoskop, evo političke verzije:

• Lav: obećava autoput, ali samo do svoje rodne kuće.
• Riba: obećava mir, ali samo dok opozicija šuti.
• Jarac: nikad ništa ne obećava, pa se nikad ne može uhvatiti u laži.
• Blizanci: mijenjaju stranku češće nego masku na licu.

Klimatske promjene kod nas imaju svoj ritam: kad zatreba da se pokaže briga za okoliš, organizujemo “ekološki samit” s deset vrsta kanapea ili litrima šampanjca, dok se požari gase kantama vode iz bunara i molitvama. Jer, ako ćeš već moliti, moli za kišu, samo pazi da ti ne pokvasi govornicu.

I tako mi klizimo kroz peto godišnje doba, ono koje ne mjeri snijeg, sunce ili kišu, nego gustinu apsurda po kubnom metru zraka. I, iskreno, čini mi se da nas ni globalno zatopljenje ne može ugrijati koliko nas može ohladiti spoznaja da živimo u svijetu gdje su torbičari sigurniji od vatrogasaca, a oružje putuje brže od pomoći.

I za kraj — Unu je trebalo čuvati, paziti i njegovati davno prije, prije nego li su lokalni političari i namještenici prvi udarili nelegalne temelje na njene obale, a onda se, kao epidemija, širili, širili, k’ o vezeni peškiri. Rekoh nelegalne? Ah, da — od tada do sada, oni su vjerojatno svaki svoj potez tegli po onoj staroj “sve po zakonu”, jer do današnjeg dana Una je još i tekla. Teče ona još, samo nekom čudnom bojom, čudnim tokom, gotovo plačući.

Sada je braniti malo teško. Ništa, naraštaji koji dođu iza nas možda je nađu u slikovnici, jer su im tako omogućili. A šta ja znam, možda se neko sjeti pa dosjeti napisati kakav manifest Odbrana i zaštita Une od ljudske gluposti i pohlepe, koji će, kao i svi slični potezi do sada, završiti u zaboravu, ali će ga neko uredno naplatiti.

Drugovi moji, za vratiti Unu sada bi nam trebao svemirski bager sa svemirski velikom jednom ”kašikom”, pa da s obale na obalu poravna sve što su neimari sazidali. U vrijeme prvih graditelja, ta nakaradna zdanja mogla su se srušiti nogom. Sad je već odveć kasno… bojim se.

Objavio: usn krajina

Peto godisnje doba