usnkrajina: 24-08-2026 | 12:49

PODMORSKO ORUŽJE KOJE MIJENJA NUKLEARNU RAVNOTEŽU

Habarovsk isplovio na testiranja: Šta Rusija dobija s Posejdonom – kojeg još zovu “Oružjem sudnjeg dana”?

Ruska podmornica Habarovsk započela je pomorska testiranja u Bijelom moru. Šta se zaista zna o Posejdonu, njegovim mogućnostima i kontroverzama oko „radioaktivnog tsunamija“.

Rusija je ovog augusta napravila novi korak u razvoju jednog od najneobičnijih sistema u svom nuklearnom arsenalu. Posebna nuklearna podmornica Habarovsk napustila je brodogradilište Sejmaš u Severodvinsku i započela pomorska testiranja u Bijelom moru.

Plovilo je izgrađeno kao nosač podvodnog sistema Posejdon, autonomnog vozila na nuklearni pogon koje je zamišljeno kao potpuno drugačiji način dostavljanja nuklearnog oružja od klasičnih interkontinentalnih balističkih projektila.

Prema dostupnim procjenama, Habarovsk može nositi do šest Posejdona. Sama podmornica pripada posebnoj kategoriji ruskih plovila čija je osnovna namjena upravo podrška ovom sistemu.

Posejdon nije obično torpedo

Posejdon je zamišljen kao veliko autonomno podvodno vozilo koje se nakon lansiranja može kretati bez klasične posade. Za razliku od konvencionalnog torpeda, njegovo pogonsko rješenje trebalo bi mu omogućiti izuzetno veliki domet.

Otvoreni izvori navode mogućnost djelovanja na udaljenostima od približno 10.000 kilometara i na dubinama do oko 1.000 metara. Međutim, treba biti oprezan s ovim brojkama: dio podataka o Posejdonu dolazi iz ruskih izvora i procjena zapadnih stručnjaka, dok potpuna slika njegovih stvarnih operativnih sposobnosti nije javno dostupna.

Upravo je to jedan od problema kada se govori o ovom oružju. O Posejdonu se mnogo zna o konceptu, ali znatno manje o njegovim stvarnim performansama u uvjetima borbene upotrebe.

Zašto je Habarovsk važan?

Rusija već ima podmornicu Belgorod, koja je također povezana s programom Posejdon. Habarovsk je, međutim, od početka projektiran kao specijalizirani nosač ovog sistema.

To znači da Moskva ne razvija samo novo oružje već i posebnu infrastrukturu za njegovo raspoređivanje, transport i potencijalnu upotrebu.

Habarovsk je prema dostupnim podacima znatno kraći od velikih ruskih strateških podmornica klase Borej jer nema odjeljak namijenjen balističkim projektilima. Procijenjeni deplasman je oko 10.000 tona.

Pomorska testiranja zato predstavljaju važnu fazu. Ona ne znače da je cijeli sistem već operativan, nego da se provjeravaju pogonski, navigacijski, manevarski i drugi sistemi podmornice prije eventualnog uvođenja u operativnu službu.

Najveći mit: može li Posejdon napraviti „radioaktivni tsunami“?

Upravo se ovaj dio priče najčešće pretvara u spektakl.

Ruska propaganda i pojedini medijski izvještaji godinama Posejdon predstavljaju kao oružje sposobno izazvati ogroman tsunami i uništiti čitave obalne gradove.

Problem je što nuklearna eksplozija pod vodom nije isto što i potres koji pokreće veliki tsunami.

Tsunami nastaje prvenstveno kada se ogromna količina morske vode naglo pomjeri, najčešće zbog podmorskog potresa, klizišta ili vulkanske aktivnosti. Podvodna eksplozija može proizvesti vrlo snažne valove u neposrednoj blizini eksplozije, ali to ne znači automatski da će nastati katastrofalni tsunami koji će putovati stotinama ili hiljadama kilometara.

Jedna stručna studija objavljena 2025. godine upravo je analizirala mogućnost stvaranja takvog vala nuklearnom eksplozijom i zaključila da dostupni podaci ne podržavaju scenarij katastrofalnog tsunamija kakav se često pripisuje Posejdonu. Autori su, između ostalog, analizirali posljedice ranijih podvodnih nuklearnih eksplozija i zaključili da njihove karakteristike nisu pokazale stvaranje tsunamija usporedivog s onim koji nastaje nakon velikih tektonskih poremećaja.

To, međutim, ne znači da Posejdon nije izuzetno opasno oružje.

Njegova stvarna prijetnja nije nužno u stvaranju filmskog „zida vode“, već u činjenici da predstavlja novi način približavanja nuklearnom cilju.

Zašto bi takvo oružje bilo teško braniti?

Klasični sistemi nuklearnog odvraćanja oslanjaju se uglavnom na poznate putanje: balistički projektil leti kroz atmosferu i svemir prema cilju, dok podmornice mogu lansirati projektile iz mora.

Posejdon pokušava zaobići dio takve logike.

Ako vozilo zaista može dugo ostati pod vodom, djelovati na velikim udaljenostima i kretati se na velikim dubinama, protivnik mora razmišljati o drugačijem sistemu nadzora i protivpodmorničke odbrane.

Ali postoji i druga strana problema.

Velika brzina pod vodom, naročito kod ogromnog autonomnog vozila, može stvarati buku i druge pojave koje povećavaju mogućnost otkrivanja. Jedna ranija analiza američkog Naval Institutea također je upozoravala da se kod ovakvog oružja otvaraju brojna pitanja o njegovim stvarnim sposobnostima, načinu djelovanja i mogućim protumjerama.

Drugim riječima, Posejdon nije nikakav „nevidljivi projektil“.

Oružje drugog udara

Najvažnija vojna logika iza Posejdona vjerovatno nije napad u kojem bi Rusija pokušala iznenadnim udarom osvojiti neku državu.

Mnogo je važniji koncept drugog udara.

U nuklearnom odvraćanju to znači sposobnost države da uzvrati čak i nakon što je pretrpjela prvi nuklearni napad.

Posejdon bi u toj logici trebao predstavljati dodatni, teško predvidiv kanal nuklearnog odvraćanja. Ako protivnik uništi dio ruskih kopnenih raketnih snaga ili podmornica, Moskva bi i dalje trebala imati sposobnost udara po protivničkim ciljevima.

Zbog toga se razvoj Posejdona ne može posmatrati izolirano od šire ruske nuklearne strategije.

Više od oružja – i poruka

Ipak, Posejdon ima i izrazitu političku dimenziju.

Sama činjenica da Rusija ulaže ogromne resurse u razvoj ovakvog sistema šalje poruku NATO-u i Sjedinjenim Američkim Državama: Moskva želi imati sposobnost nuklearnog odvraćanja koju protivnik ne može jednostavno neutralizirati postojećim proturaketnim sistemima.

U tom smislu, i sama najava novih testiranja ima vrijednost.

Ne mora se Posejdon koristiti da bi ostvario određeni strateški učinak. Dovoljno je da protivnik mora računati na njegovo postojanje, procjenjivati njegove mogućnosti i eventualno ulagati dodatna sredstva u njegovo praćenje i neutralizaciju.

Koliko je oružje zaista spremno?

Tu treba razlikovati ono što je poznato od onoga što je dio propagandnog narativa.

Habarovsk je sada u fazi pomorskih ispitivanja, što predstavlja važan korak, ali samo po sebi ne znači da je cijeli sistem postao potpuno operativan.

Ruski program Posejdon razvija se godinama i imao je kašnjenja. Sama Habarovsk počela se graditi još 2014. godine, dok je prvobitni plan predviđao raniji završetak. Podmornica je iz proizvodne hale izašla tek krajem 2025. godine, nakon čega su uslijedile pripreme i testiranja sistema.

Zato je možda najpreciznije reći da Rusija sada prelazi iz faze razvoja i demonstriranja koncepta prema fazi u kojoj će se morati dokazati da taj koncept zaista funkcioniše kao upotrebljiv vojni sistem.

Prava opasnost nije „čudovište iz mora“

Posejdon svakako nije oružje koje treba ismijavati, ali jednako tako nema potrebe prihvatati svaku dramatičnu tvrdnju o njegovim sposobnostima.

Najveća opasnost nije u spektakularnoj priči o stotinama metara visokom „radioaktivnom valu“.

Stvarna strateška težina Posejdona leži u tome što Rusija pokušava razviti novu komponentu nuklearnog odvraćanja, izvan tradicionalnih obrazaca balističkih projektila i klasičnih strateških podmornica.

Habarovsk je zato mnogo više od još jedne ruske podmornice.

Ako se program pokaže uspješnim, Moskva će dobiti novi način ugrožavanja protivničkih pomorskih i obalnih ciljeva i dodatno zakomplicirati planiranje nuklearne odbrane Zapada.

A upravo je to, mnogo više od priče o „tsunamiju koji briše gradove“, ono zbog čega vojni analitičari pomno prate svaki novi korak ovog programa.

podmornica - Habarovsk tsunami