PONAVLJA LI SE SUDBINA ČOVJEKA IZ SAMOG PRASKOZORJA II. SVJETSKOG RATA: Godina odgovornosti ili nemoći

“Zanima me samo besmislica, samo ono što bukvalno nema nikakvog smisla. Zanima me isključivo ružna strana života. Herojstvo, neustrašivost, čojstvo, higijena,moral, patetika i hazard – mrski su mi i kao riječi i kao osjećanja.“  (Danil Harms)

PIŠE: prof. dr. Nedžad BAŠIĆ

Na samom početku ovog stoljeća, koje po svoj pri­lici izrasta u doba zločina i amoralnosti, čini mi se da se ponavljasudbina čovjeka iz samog praskozarja II svjetskog rata kada je Danil Harms pisao svoje čuvene “Apsurdne priče” u kojima je herojstvo, neustrašivost, čojstvo, moral, zanos, ushićenje i nadahnuće no­silo predznak besmislenosti, dok su tuga, očaj, nesreća i strah postajale glavne odrednice budućnosti u koju je čovjek svjesno srljao u susret velikom ratnom zločinu.

Na samom početku ovog sto­ljeća čovjek polako klizi u isti ma­triks zločin. Da bi nesreća, prema kojoj se čovjek nesvjesno kreće, bila još mučnija i nepodnošljivija, sada taj isti nepodnošljivi zločin čini žrtva najvećeg počinjenog zločina nad čovjekom. Time se neprimjetno stvara arhitektura novog svijeta u kojem se stravičan zločin opravdava drugim još morbidnijim zločinom, koji više nije privilegija samo jedne žrtve. Da bi se demonstrirala nadmoć bogatih i moćnih nad slabim i nemo­ćnim, krivim ili nevinim, neznanje i siromaštvo čovjeka postaje najveća imperija svijeta na čijoj nemoći počiva moć bogatih, korumpiranih i podmitljivih autoritarnih vladara i licemjernih bogova u koje čovjek još uvijek vjeruje i pokorava im se.

Gubljenje odgovornosti i integriteta

Ni siromaštvo ni njegova teška sudbina ne može pokrenuti čovjeka iznjegove očajne ravnoteže straha, siromaštva i neznanja.On još nema prezira prema sopstvenoj mržnji, nema otpora prema ljudskoj uzaludnosti, gluposti i pohlepi, nema odbojnosti prema besmislenosti zla, podvali, laži, licemjerstvu i dvoli­čnosti. On nema ni snage ni volje da bi svoju sudbinu promijenio.

U stanju straha i nemoći on se povlači iz javnog prostora što ga ostavlja bez odgovornosti i inte­griteta sa čime se kruni njegova moć pobune, što njegovui poslu­šnost prema licemjernom bogu i autoritarnom nasilnom vladaru čini sve izvjesnijom. Gubljenje odgovornosti i integriteta čini njegov moral isuviše fluidnim  i nemo­ćnom da se odupre pozivu na poslušnost. Bez mašte i svijesti, tanka  i slaba njegova emocionalna reakcija na sve brutalnije izazove,  učinit će njegov otpor (po­bunu) prema demago­škom zavođe­nju apsurdnim. Te za­magljene i po­ki­dane veze između slobode (pobune) i odgovornosti (straha) čine ga dezo­rjentiranim i nemoćnim da sagleda svrhu sopstvene angažiranosti protiv destruktivnosti svijeta u kojem živi.

Odbacivanjem slobode (po­bune) prestaju sve njegove noćne more. Prestaje osjećanje njegove odgovornosti, krivnje, straha i stida pred samim sobom i pred drugima. Kako zlo nastaje iz neznanja, osje­ćanje uzvišenosti u zločinu počinje­nom u ime nacije i vjere,  čini čo­vjeka sve više otuđenim od samog sebe i sve udaljenijim od očajanja, što ga čini sve bližim i dražim okrutnom vladaru (državi) i licemjernom bogu (crkvi). Da bi ga zadržali u tom stanju hibernacije, bez osjećanja očaja i bola  zbog počinjenog zlo­čina, bestidni vladar i licemjerna crkva će svoju „samilost“ sve više širiti prema čovjeku, čije se uzvišeno stanje zločina nalazi u neznanju i nemoći da razazna zločin od humanosti. 

Nova ideologija

Epoha velikog kršćanskog raskola, velikih sukoba između islama i kršćanstva, epoha kolonijalizma i prvih globalnih ratova, period rasta liberalnog, socijalističkog i evolucijskog humanizma, epoha ato­mske energije, vještačke intelige­ncije, kompjuterskih algoritama, pametnih mašina i genetike…,  sve je u njegovom isušenom mozgu izmiješano i pobrkano,  što će 21. sto­ljeće učiniti najkrvavijom dionicom dugog historijskog posrtanja Homo sapiensa. I što je čovjek u 21. sto­ljeću manje slobodan to je i njegovo osjećanje krivice za počinjeni zločin manje, što ga čini slobodnim da čini veće i strašnije zločine bez straha od kazne i odgovornosti pred vođom i bogom, koji će opravdanje za ograničavanje slobode čovjeka nalaziti u njegovom osloba­đanju od osjećanja krivice i straha od kazne za zločin.

TIHA REHABILITACIJA FAŠIZMA: Pražnjenje demokracije

Pokoravanje autoritarnosti vođi i licemjerstvu crkve oduzima čo­vjeku svijest i duhovnost čime se stvara nova ideologija „poboljšanja svijeta nasiljem“ što stvara bolesno i genetski opterećeno društvo u kojem volja za razaranjem i jurišanjem u ništavilo iskazuje zastrašujući prezir prema „sopstvenom“. Liša­vajući čovjeka osjećanja krivice i očaja zbog počinjenog zločina, stvara se opća spremnost društva da se služi silom, terorom i prevarom. Stvara se moral nasilja, mržnje i licemjerstva prema drugom i prema samom sebi kao duhovno-istorijski okvir preživljavanja čovjeka u 21. stoljeću. Gubljenjem osjećanja krivice i očaja zbog počinjenog zločina prema drugom, čovjek definitivno ulazi u zonu stravične mržnje prema samom sebi.

Godine prigušenog straha

Godine koje preživljavamo go­dine su prigušenog straha onih koji­ma se vlada. To su potrošene godine bez ikakvih stvarnih materijalnih, duhovnih i moralnih promjena, gdje se gubi svaki  ponos, razum i ulo­žena snaga a dobija se ništa. To su godine afirmacije nerazumne i perverzne paganske mržnje prema svemu onom što se  protivi „vladaru i gospodaru“,  protiv svakog ko je slab i nemoćan, neuk i ostavljen na ma­rgini života. Preživljavamo  vrijeme demagogije  u kojem najobrazova­niji i najmudriji šute, osioni i bogati galame i vladaju,  a siromašni i upla­šeni  sve to brzo shvataju  i stvaraju „uslovni refleks“ otužnog preživljavanja i stagnacije sa pozivom na poslušnost „vladaru i gospodaru“.  Ovo su godina u kojima je zamro svaki glas savjesti i ugašena svaka sloboda autentičnog razmišljanja i mašte čovjeka o njegovoj  nadmo­ćnosti, što ga je vodi  u težak zločin protiv samog njega. 

“Glad za moći, sadizam i tvrdo­ća onih koji „ostaju na vrhu“ stvaraju nejednakost i siromaštvo što čuva diktaturu, koja sada služi da se vođa održi na vlasti. I zaista. Kada je društvo opljačkano, razo­reno i kada živi u ispraznom zadovoljstvu, bez slobode mišljenja i bilo kakvog motiva da se pokrene naviše, moć Vođe nije više sredstvo već samo sebi cilj. Predmet moći po­staje moć, a predmet satire, po­dsmi­jeha, osude i kazne nije više Vođa (država) već sam narod, odnosno čovjek, koji je mentalno pripremljen na iracio­nalnosti ljudskog ponašanja, pa čak i na počinjenje ili negiranje najtežih zlo­čina nad samim sobom.