OD JAVNO OBZNANJENE NAJAVE GENOCIDA: Do „konačnog rješenja palestinskog pitanja“

„Najveća obmana Sotone, što je uspio uvjeriti svijet da ne postoji“.

PIŠE: Osman DELIĆ

Kada u današnjem svijetu poluistina i laži koji i dalje opstaje, barem u sferi društvenih mreža, kojekakvih podcasta i svega onoga što je na rubu, što nažalost preovladava kao konačni sud, pokušamo ugurati istinu, onda se definitvino mora priznati da je sveukupna zavjera svih dosadašnjih generacija đavolski upornih pojedinaca, grupa i organizacija, koji su stvarali Državu Izrael defintivno uspjela i u djelo sprovela ideju koja je izvrnula sve na čemu bi svijet trebao počivati. Uspjeli su od onoga što ne postoji – stvoriti. Da bude. A, nije smjelo da se ostvari. Ne u ovom obliku.

Tek danas, kada je na žalost kasno po narod Palestine, svi se možemo uvjeriti, naravno, svi mi koji ne trpimo nepravdu, da je „Projekt stvaranja Izraela“ iz perspektive suvremenog zapadnog svijeta, uspjeli i ostvareni projekt. Ali i projekt koji stalno raste. Ta država svako malo širi granice?!

S ovim odmakom možemo jasno razlikovati da je taj projekt zamišljen tako da se istovremeno razvija i odvija na više nivoa. Prvenstveno se išlo, u čemu je svijet odmah nasjeo, da Jevreji polažu pravo na Palestinu, jer je, zaboga, oduvijek zemlja Židova. Tako piše u Tanahu (hebrejskoj Bibliji) i to je amin za cijelo čovječanstvo. Ovo je prijelomni trenutak kada je u zgradi UN-a koja je morala počivati na najvišim ljudskim zakonima i standardima, udaren temelj u kojem je cijeli svijet, htio ili ne, prešao na judaizam.

Jevrejima se jednostavno mora priznati da su najdjelotvornija nacija na svijetu. Uspjeli su Jevreji upregnuti skoro sve mudre glave u nepoštenom procesu stvaranja Države.  Od nizozemskih draguljara, preko holywoodskih režisera, scenarista, pisaca, pa sve do istaknutih naučnika s najpriznatijih svjetskih, posebno američkih univerziteta.

Upravo je ovaj široki zahvat tokom stvaranja Izraela, koji se istovremeno odvijao u više pravaca, od kojih je satanizacija i dehumanizacija Arapa, posebno Palestinaca, ključna u ostvarenju Izraela. O tome je na  vrijeme (još 70-tih godina prošlog stolječa) pisao Edward Said, ali je sve to bilo premalo i nedovoljno da se stvari isprave dok su mogle da se isprave.

Samo jedna mala crtica koja daje na težini zamišljeno-ostvarenog projekta jeste ona o bosanskohercegovačkom Jevreju Ranku Rihtmanu. Našem muzikologu i muzičaru koji je nekako pred agresiju na našu zemlju s porodicom otišao u Izrael. Rihtman je oduvijek bio i Sarajlija i to nije krio. Ipak, jednom pilikom dok je odavao poštovanje, danas tako uvriježen „tribute“, naspram članova Indexa u kojima je i sam ostavio dubok trag, između ostalog je prozborio  o promjenjenom načinu života u Izraelu koji ga je prigrlio. Moram priznati da je zvučalo prilično „čelično“ kada nam je povjerio da je  njegova kćerka provela dvije godine u izraelskoj vojsci, što je, kako sam kasnije doznao, univerzalna ulaznica za bilo koji sloj društveno-vojno-političko-naučno-umjetničke elite Izraela.

Ipak, vratit ćemo se glavnoj „misli“ ovog rekvijema za Palestinu gdje posebno treba naglasiti širinu zahvata koji je prethodio današnjoj slici Izraela u kojoj se doslovno s lica palestinske zemlje istrebljuje posljednjeg izgladnjelog Palestinca, dok svijet kliče ili eventualno šuti, ali na kraju uvijek odobrava i aplaudira personificiranom Izraelu u liku Sotone – B. Netanyuahua.

Već u prvim satima najave genocida nad Palestincima osjetio sam da se radi o „konačnom rješenju“ palestinskog pitanja. Za neke možda i prejaka formulacija kojom su nacisti htjeli istrijebiti Židove, ali je ipak surova istina. Skoro pa bezglavo sam tražio sadržaj i ljude koji su na ovu kolosalnu nepravdu gledali nekim normalnim očima, a ne iz vizure predefinirane izraelske vizije.

DOZVOLA ZA GENOCID U REALNOM VREMENU: Preko virtualnih platforma svijet se suočava s najdubljom krizom ljudskog postojanja

Listajući nebrojene video isječke naišao sam na, meni do tada nepoznatog, profesora komparativne književnosti Edwarda Saida. Ono o čemu je pisao profesor Said vrijedno je stalnog ponavljanja.

Edward W. Said (1935–2003) bio je palestinski kršćanin rođen u Jerusalemu, školovan u Egiptu i Sjedinjenim Američkim Državama, gdje je postao jedan od najutjecajnijih intelektualaca 20. stoljeća. Kao profesor komparativne književnosti na prestižnom Columbia University u New Yorku, Said je svojim djelima, naročito knjigom Orientalism (1978), postavio temelje postkolonijalne teorije, ali i otvorio duboko političko pitanje: kako Zapad oblikuje i kontrolira sliku o Istoku, naročito o arapskom i islamskom svijetu.

U svom radu, Said je neumorno razotkrivao načine na koje je Zapad — kroz akademiju, medije, politiku i popularnu kulturu — sistematski konstruisao izopačenu, demoniziranu sliku Arapa, s posebnim fokusom na Palestince. Upozoravao je da ta slika nije proizvod pukih predrasuda ili neznanja, već rezultat duboko ukorijenjenog ideološkog projekta u službi kolonijalnih i imperijalnih interesa. Arapi su prikazivani kao nasilni, nazadni, iracionalni, a Palestinci konkretno kao “problem”, kao smetnja ili teroristička prijetnja, lišeni bilo kakve historije, identiteta ili legitimnog narativa.

Said je posebno ukazivao na ulogu holivudske industrije i zapadnih medija u toj kulturnoj ofanzivi. Filmovi, televizija i vijesti, tvrdio je, godinama su sistemski reproducirali stereotipe o Arapima – često prikazanim kao barbarski naftaši, vjerski fanatici, seksualno izopačeni bogataši ili teroristi. Palestinci su, gotovo bez izuzetka, prikazivani kao nasilnici bez konteksta koji ne zaslužuju ništa, a kamoli državu, dok su njihovi tlačitelji prikazivani kao civilizirani branitelji reda i još više, branitelji Zapadne civilizacije. Time je, prema Saidu, stvoreno kulturno opravdanje za političku i vojnu represiju – uključujući izraelsku okupaciju i marginalizaciju palestinskog naroda.

U djelima kao što su The Question of Palestine i Covering Islam, Said je borbu za istinu vodio na više frontova: demistifikovao je akademsku aroganciju koja je isključivala arapske glasove, osporavao zapadnu medijsku pristranost koja je prikrivala palestinsku patnju, i raskrinkavao kulturološke mehanizme koji su služili kao produžena ruka moći. Njegova borba nije bila samo za Palestince, već za univerzalno pravo svakog naroda da bude prikazan ljudski, pravedno i istinito.

Po današnjoj “obamrlosti” ostatka svijeta na sveukupnu situaciju na Bliskom istoku, može se zaključiti da je taj široki, sveukupni društveni zločinački pothvat protiv Palestinaca na kraju “uspješno” izveden i dovršen.

Nažalost, umro je  profeosr Said, a s njime je umrla istina.  Danas, upravo na lažima koje je na vrijeme uvidio profesor Said gledamo završetak projekta stvaranja Države Izrael koji od 1948. nema stalnih granica. To je jedina država koja  stalno širi i do tada otete granice. Jedino u što možemo sumnjati jesu granice Izraela. Pored ovih bezgraničnih zala koje decenijama provode nad Palestincima, sve su veći izgledi  da su im i državne bezgranične. One se svakom novom palestinskom nakbom stalno šire?! A kako stvari stoje zadržat će okupirane dijelove Sirije, s pretenzijom na Jordan, ali i Irak!?

Pored svega viđenog, francuska najava tobožnjeg jesenjeg priznanja Palestine prije će biti udarac u prazan stomak svakog djeteta Palestine, nego li ozbiljan diplomatski zaokret. Naprosto je kasno. Palestina kao takva više ne postoji. Sve je oteo Izrael i nema te zemljaske sile koja to može promijeniti. TAČKA!

Jer i sama ideja dvodržavnog uređenja palestinskog „prostora“ od samog početka, po mišljenju Noama Chomskog, bila je nepoštena i u krajnjoj liniji čista izraelska podvala na koju je nasjela Evropa da na taj način primiri nečistu savjest. Chomsky je, znajući o kakvoj se perfidnosti radi, tvrdio da uređenje mora biti s jednom državom. Istinskom demokratskom državom koja bi uključivala sve Židove i sve Palestince koji bi na istinski demokratskim izborima birali i bili birani.

Sada je jasno kako je Izrael uspio uvjeriti svijet da ni jedno rješenje nije ostvarivo.

Velika opomena svima nama kako DJELOVATI.

Objavio: Osman Delić

drukčije mišljenje Svijet Vijesti