TIHA REHABILITACIJA FAŠIZMA: Pražnjenje demokracije

PIŠE: prof. dr. Nedžad BAŠIĆ

Sredinom 80-ih godina prošlog stoljeća neoli­beralni kapitalizam iska­zuje sve veću ne­moć da odgovori na globalne izazove nastale iz zna­nstvenog i tehnološkog razvoja. Stvara se novi model globalne digitaln proizvodnje što nužno traži novu ideološku platformu i novi model organizacije političkih stra­naka. Model „masovnih političkih stranaka“ preusmjerava se na model „kartelskih stranaka“. U ovom modelu etablirane političke stranke se do­go­varaju jedna s drugom, kori­steći državne resurse, kako bi osigurale svoj kolektivni opstanak i sprije­čile manje, vanjske stranke da dobiju na značaju.

Efektivno „kartelske stranke“ postaju agenti države. Ra­zvija se novi model stranačke organizacije i stranačke demokracije, koji prevazilazi tradicionalne modele stranačkog djelovanja. Novi model stranačke organizacije i demokracije pravi otklon od istinske konkurencije među političkim strankama i sve se više oslanja na državno finansiranje, regulaciju i infrastrukturu („stranačka država“). Stranačka ko­nkurencija se pomjera ka osiguranju pristupa državnim resursima, što dovodi do „ispražnjenja“ tradicionalne stranačke demokracije i smanjenog ideološkog izbora za birače, što predstavlja izazov istinskom demokratskom takmičenju.

Strukture i podstrukture stra­načke demokratije erodiraju. Pada stopa članstva u svim strankama. Pada i stopa učešća stanovništva u izborima i na referedumima. De­mo­bilizacija birača postaje trajna činjenica u razvijenim kapitali­stičkim demokratijama. U procesu demobilizacije birača kontrola nad političkim donošenjem odluka sve više ostaje izvan dohvata običnog gra­đanina/birača. To demokraciju lišava volje građana, što čini de­mokraciju bez demosa. To vodi u ruiniranje koncepta suvereniteta naroda. Narod više nije suveren. Odluke donose oni koji nisu izravno izabrani od naroda i to gura u sve veću ravnodušnost birače prema politici i demokraciji a time i u političko nepovjerenje prema poli­ti­čkim strankama.
To labavljenje unutarnje strukturne kohezivnosti političkih stra­nka učinilo je političare više slodnim da se direktno obraćaju narodu mimo okvira stranačke institucionalne strukture. To je značajno podstaklo direktnu komunikaciju između političara i naroda, što je vodilo ubrzanom stvaranju opće klime koja je pogodovala brzom razvoju populizma.

Legitimizacija nasilja

Parlamenti postaju sve manje efikasni. Vlade ne mogu formirati većinu. Politika postaje previše fra­gmentirana. Autoritarne desniča­rske populističke stranke odbacuju demokraciju, smatrajući je ljeviča­rskim i stranim uplitanjem. Efikasno koriste ekonomski i politički haos i efektno atraktiraju podršku naroda putem masovnih medija i javnih sku­pova. Vještačka inteligencija omo­gu­ćava pojavu brojnih kvazi akade­mskih analitičara koji svojim nestvarnim,deskriptivnih hipotetičkim i neutemeljenim stavovima unose opći nered i nepovjerenje u akade­msku zajednicu, sa čime se sve više gubi distanca između objektivne i subjektivne istine. Nacionalističke auroritarne stranke i njihove vođe poigravaju se strahovima, nadama i idealima čovjeka, koristeći romantiziranu retoriku i ideologiju hraneći naciju pustim željama i idealima koristeći skepticizam rascjepljenog društva kako bi uskladili želje zajednice sa njihovom agendom općeg haosa.

Unutarnja delegitimizacija de­mokratskih institucija, podsticanje korupcije, slabljenje ustavne kontrole destabilizacijom javnih fu­nkcija, podsticanje nacionalizma, ra­si­zma i ksenofobije, rastezanje gra­nica prihvatljivosti autoritarnog političkog diskursa za javno mnje­nje (Overtonov prozor), kroz moralizaciju ekstremnih stavova rasno motivirane politike azila, masovne deportacije, te promoviranjem rasi­stičke teorije „zamjene identiteta”, stvara se autoritarni okvir „legitimne dozvole za nasilje“, kao te­melja razaranja demokracije. Bira se strategija nasilnog djelovanja iza demokratskih zastora kroz javno distanciranje od nasilja, dok se istovremeno uspostavlja atmosfera straha i podjela iza privida demo­kracije. Kroz radika­lizaciju i erediranje demokratskih normi podstiču se ekonomski, rasni, vjerski i identitski raskol čime se otvara neizvjesnost, stvara strah i ksenofobija, što no­rmalizira agresiju i nestabilnost u političkoj sferi. Društvo se tiho pri­prema za uvođenje metoda velike državne represije.

Autoritarni populizam polako delegitimizira demokratske institucije, negira demokratske principe podjele vlasti i jednakosti pred za­konom, što direktno vodi u negira­nje ustavno-pravne strukture drža­ve i opstruiranjefunkcioniranja de­mo­kratskog sistema.

Autokratski legalizam

Kada su u opoziciji autoritarne populističke stranke koriste takti­ke odugovlačenja (opstrukcija rada parlamenta, napuštanje sjednica kako bi spriječili kvorum i korište­nje proceduralnih pravila za odga­đanje ili blokiranje rada parlamenta) da bi tako namjerno izazvale disfunkciju sistema kako bi se demonstrirala neefikasno­st demo­kra­tskih institucija i time uvjerilo bira­čko tijelo u nužnost propa­danja sistema demokracije i u prednosti efikasnosti autoritarnog sistema. Mnoge aktivnosti autoritarnih populista izbjegavaju transparentnost i duh zakona sa čime slabe pra­vni autoritet i legitimnost pravnih institucija slabeći time povjerenje gra­đana u legitimnost države i demokracije. Poenta je na uništenju a ne na unaprjedjenju ustavnog sistema.

Kada osvoje parlament i preu­zmu kontrolu nad vladom, au­to­­ri­tarni populisti aktivno uvode „autokratski legalizam“ kao meto­du (taktiku) borbe protiv demo­kracije. Politička i pravna konsolidacija autokracije oblikuje se kroz popunjavanje ustavnih sudova stranačkim lojalistima, preoblikovanjem izbo­rnih okruga radi osiguranja sopstvene prednosti i pooštravanjem ko­ntrole nad medijima, univerzitetima i kulturnim institucijama.

Metodom „autokratskog legalizma“ slabi se legitimnost demo­kra­cije i stvara se uvjerenje građana da je demokracija kao sistem trajno manjkava i kao takva neprihvatljiva i krajnje štetna. Kombiniranjem demo­kratskih institucija sa auto­kra­tskom praksom sve čvršće se uvjeravaju birači da je demokracija korumpiran sistem vrijednosti, što vodi u pasivizaciju građanstva u otporu prema autoritarnim populistima.

Kada građani izgube vjeru u integritet demokratskih institucija, postaju podložniji populističkim na­rativima koji demokraciju osu­đuju kao nepopravljivo manjkavu. Traži se zamjena profesionalne administracije, sudskih službenika, policije i tužilaštva sa lojalistima koji su spremni da vode politički mo­tivisane procese. Autoritarni režimi ne prežu od angažiranja vojske za domaće represije u cilju nasilnog rastjerivanja mirnih demonstranata, promjene zakonodavne legislature, kako bi se kriminalizirala svaka pobuna stanovništva protiv autorita­rne politike. Demontiranje sistema državnih službi, vladinih agencija i smjenjivanja državnih službenika i sudija, kako bi se na te pozicije doveli lojaliste i time potkopala institucionalna kontrola izvršne vlasti, suspendirala autono­mnost djelovanja pravosuđa i policije, samo je dio plana autoritarnih režima i pokreta za rehabilitaciju fašizma.

Politika neprijateljstva

Obezbjeđujući pasivizaciju biračkog tijela prema demokra­tskom sistemu vrijednosti, autoritarni populizam bez većih napora uspijeva u ustavno-pravni sistem uvesti „politiku neprijateljstva“ kojom se polarizira društvo i degra­diraju demokratske institucije sa čime se isključuje svaka mogućnost kooperacije sa legalnim opozicio­nim demokratskim snagama u parlamentu.