usnkrajina: 19-04-2022 | 06:15 | Kategorija: Vijesti
Safet Sinanović, čije su tri kćerke u kampu, a sin u zatvoru, ne krije ogorčenje odnosom institucija u BiH, kako kaže, spram njega i ostalih porodica koje čekaju da im se vrate članovi porodice
Safet Sinanović iz Sarajeva skoro devet godina nije vidio tri kćerke i sina, koji su otišli u Siriju. Sve do ljeta prošle godine o sinu nije znao ništa, a onda je stigla vijest da je živ i da se nalazi, kako pretpostavlja, u jednom od tamošnjih zatvora koji su pod kontrolom kurdskih snaga.
Pravi spisak
Ponukan člankom koji je nedavno objavljen u Oslobođenju, u kojem je jedan od roditelja ispričao kroz kakvu neizvjesnost prolazi dok čeka na povratak snahe i unučadi, Sinanović je odlučio da nam se javi. Drhtavim glasom, u kojem se osjete tuga i čežnja za djecom, kazao nam je da je njegova priča slična onoj koju živi i kakvu nam je ispričao Šaćir Gostevčić iz Livna. Slična je po tome što kao i Šaćir želi da njegova djeca i unučad što prije dođu svojoj kući. Da se prekine agonija koju živi godinama i da, kako kaže, institucije u BiH napokon pokažu interes i odlučnost da vrate u domovinu svoje državljane, prevashodno žene i djecu. O odluci svoje djece da odu u Siriju, kaže, nije znao ništa, jer je u tom periodu radio u Kazahstanu.
– Ne znam ni po čijem nagovoru su tamo završili, jer svako se na svoj način borio za bolji život. Njima je vjerovatno neko obećao da će imati bolji život, da će imati sve i tako su i otišle. Najmlađa kćerka Sabina se prvo udala i njen muž je poginuo. Meni su rekli da je udata u Saudijsku Arabiju i da je onda prešla u Siriju. To je bilo 2013. Godinu kasnije, kako mi je rečeno, njoj u posjetu su otišle i druge dvije kćerke, koje su sa sobom povele i tada maloljetnog brata. Od tada ih nisam vidio, ali čujemo se telefonom. U ljeto prošle godine moje kćerke su tamo putem Crvenog križa predale zahtjev da bi saznale nešto za brata. Dobile su poruku da je u jednom zatvoru u Siriji i da je živ, ništa više, priča Sinanović.
Ne krije ogorčenje odnosom institucija u BiH, kako kaže, spram njega i ostalih porodica koje čekaju da im se vrate najmiliji.
– Ja nemam nikakvih informacija što se tiče naših institucija, iako pojedini iz Ministarstva sigurnosti BiH kažu da komuniciraju s porodicama. Dobio sam jedan mail iz Ministarstva sigurnosti BiH, ali ništa novo nema. Godinama slušamo jednu te istu priču. Išao sam na razne sastanke, obećavali su nam sve i svašta, ali do danas ništa nije urađeno. Oni kažu kako je sve završeno i da nije do njih, već do stranaca. Ja sam izgubio vjeru u sve i ne vjerujem više nikome. Komuniciram sa sve tri svoje kćeri koje se nalaze u kampu Al-Roj. Najstarija kćerka je išla tamo u kancelariju (uprava kampa Al-Roj) i pitala da li ima informacija o tome kada će se vratiti kući u Bosnu i Hercegovinu. Oni su im ovako rekli: Šta ćemo vam mi kad vas neće vaši. Kazali su im da su već u tri navrata trebali biti deportovani, ali da ih njihova država neće. Nedavno su Holandija i Švedska vratile svoje državljane, a uskoro će i Njemačka. Samo naši ništa ne rade, ogorčeno će Sinanović.
Kada su, nadalje govori, porodice bile nedavno na jednom sastanku u Ministarstvu vanjskih poslova BiH, shvatile su da oni uopće nemaju ni tačne podatke koliko je bh. državljana u Siriji. Tada su, kaže, tek dobili pravi spisak – od porodica.
Sezonski posao
– Tamo ima 76 djece, 26 žena, te 20 muškaraca od kojih je petnaest odraslih i pet maloljetnika, precizira Sinanović.
Našeg sagovornika upitali smo u kakvim uslovima žive njegove kćerke sa djecom.
– Žive tako što im ja svaki mjesec pošaljem 400 ili 500 dolara. Od toga žive. Ja ovdje sam živim, a stariji sin živi sa porodicom u Njemačkoj. Preko sezone i ja odem u Njemačku da zaradim i da im pošaljem nešto novca, ali da i ja preživim, ističe Sinanović, koji ima samo jednu želju, da mu se vrate njegova djeca i da napokon svi budu skupa.
Objavio: usn krajina
