IGRALE SE DELIJE: Sedamdesetidva dana

Igrale se delije,
Nasred zemlje Srbije.
….
Čulo se do Stambola,
Carskog grada ohola.
Igra kolo do kola,
Ne haje za Stambola.

Fama oko, tobože, velike slave srpskog cara Dušana koji je stvarno zauzeo Edrine, ali ga je pod svojom vlašću uspio zadržati svega nekoliko mjeseci, u pjesmi Seljančice ne odaje pravo stanje stvari. Stihoklepac Milorad Petrović zvani Seljančica u svojim posljednjim dunjalučkim danima, nadahnut srpskim osvajanjem Edrina 1346., uzeo je malo veću pjesničku slobodu pa Edrine smjestio pod upravu Stambola. Što, naravno, ne odgovara istini. Tadašnje Edrine bile su pod Bizantom kojim je upravljao car Ivan VI. Kantakuzen koji je veoma brzo potjerao Dušana otkuda je i došao.

Ono što je posebno interesantno u vezi Dušana i Kantakuzena, a sve u kontekstu tadašnjih prilika u Bizantu i stanja velikog previranja i preslagivanja poluga vlasti, jeste što je potonji tražio pomoć od Dušana koji je to odbio. Čak je takvu slabost iskoristio za svoja privremena osvajanja bizantskog teritorija. Poslije se car Ivan VI za pomoć obratio Osmanlijama, koji su, naravno, već nakon dvije godine iskoristili priliku i krenuli. Prvo prema Galipolju, a ostalo je historija. Ono što se manje zna, da je upravo zahvaljući opjevanom caru Dušanu, došlo do svega onoga što se u Srbiji i šire smatra najvećom katastrofom – turskim prodiranjem na Balkan.

To Seljančica ne pjeva. Očito je igrao na kartu da će takav mega-mix boostirati “slavne nasljednike srpskog roda” u nekim novim bitkama. Što se, da ne bude zabune, zbilja i dogodilo.

Svi mi ostali, koji na sreću ne pripadamo “Nebeskom” narodu, odavno znamo za taj kataklizmički spoj raznoraznih srpskih narodnih uradaka baziranih na poluistinama koji na brzinu, poput umjetnog gnojiva, hrani i prihranjuje ratne huškače vječno spremnih komšija da opašu sablju i krenu u noć. U još jedan “slavom” ovjenčani poraz.

Materijala za ovu temu stvarno ne nedostaje kod pjesnika i književnika naših istočnih susjeda koji zauzimaju krovno mjesto u svim dosadašnjim i budućim istupima onih koji upravljaju Srbijom i srpskim kusurom.

Jedan u nizu takvih je istup beogradskog gradonačelnika Aleksandra Šapića koji je najavio povezivanje Kalemgdanskog parka sa Terazijskom česmom, odnosno pravljenje velike pješačke zone. Rekao je da Ministarstvo kulture donosi odluke o „izmještanju Josipa Broza Tipa“ iz Muzeja istorije Jugoslavije, te izmještanju Grobnice narodnih heroja sa Kalemgdana.

Poručio je da je on lično za to, jer je vrijeme da se raskrsti za boljševizmom i komunizmom. Smatra da će SPS prvi biti za ove projekte jer je još Slobodan Milošević započeo s uklanjanjem Josipa Broza iz imena ulica, kao i uklanjanjem njegovih bisti.

Počelo je, kaže gradonačelnik Beograda s Miloševićem, a mi ćemo dodati da je druga srpska verzija Nakbe stvarno počela sa Slobodanom Miloševićem koji je sebe doživljavao kao potpunu reinkarnaciju cara Dušana, a s kojim se istorija najviše “poigrala”. Svojim šizofrenim potezima doveo je Srbiju i srpski narod do druge najveće katastrofe – NATO bombardiranja u trajanju preko 70 dana.

S druge strane, ubrzano rade na inauguriranju Draže Mihailovića i četnika. Od osnovne škole, preko kulture, sporta, pa sve do svakodnvenih prenemaganja u pokušaju uvjeravanja svih drugih kako je to povijesna istina.

Da nam komšije lutaju kroz zapetljane historijske niše i kanale odavno je vidljivo. Ali da brišu i mijenjaju istorijske činjenice ravno je samo za neko društvo s početka modernog doba, kada se najviše manipuliralo povijesnim činjenicama. Takvo što zaostalo je samo u vremenu nakon Francuske revolucije, a kulminaciju je imalo pojavom Adolfa Hitlera i nacista, koji su doslovno preorali cijelu povijest Njemačke.

Jednako revno to rade Srbi u Srbiji i kusuru, a to je jedan od ozbiljnijih signala koji bi morao prodrmati evropske lidere.

Jedan od blažih melema koji im prepopurčujemo jeste sevdalinka – autohtona narodna bosanska pjesma koja liječi i uči poniznosti istovremeno. Možda da krenu s onom “Sedamdesetidva dana”.

Osman Delić

Objavio: usn krajina