Fašizam cvjeta u ruralnim sredinama

Knjiga “Kako funkcioniše fašizam: Politika mi protiv njih” Jasona Stanleyja bestseler je u svijetu već četiri godine, a sada je aktuelnija no ikada

Fašistička mašinerija po Jasonu Stanleyju funkcioniše preko određenih stalnih pravila i strategija vidljivih kroz upotrebu i veličanje mitske prošlosti, preko jačanja propagande, naglašavanja antiintelektualizma i nerealnosti, potrebom za općom društvenom hijerarhijom, radikaliziranjem osjećaja žrtve, zagovaranjem zakona i reda, seksualnom anksioznošću, pozivanjem na vrijednosti ruralne sredine, ukidanjem socijalnih službi i razbijanjem jedinstva. Fašistička politika tvrdi kako izvire iz prošlosti koja je čista u svom vjerskom, rasnom i kulturnom pogledu, dok je patrijarhalna porodica temelj i čuvar njene čistote.

Takva prošlost prikazuje se žrtvom globalizma, liberalizma i univerzalnih vrijednosti. “Patrijarhalna porodica je ideal koji fašistički političari nameravaju da stvore u društvu – ili da mu se vrate, kako tvrde” (Stanley 2018:15). Vođa nacije je otac patrijarhalne porodice, njegova snaga izvor je njegove vladavine, kao što je i snaga oca porodice izvor moći nad ženom i djecom. Vođa vodi računa o naciji onako kako patrijarhalni otac skrbi o svojoj porodici. Tako je u fašističkom društvu za muškarca najveća čast biti ratnik, a za ženu biti majka.

Trumpova politika

Fašizmi u Rusiji, Mađarskoj, Poljskoj, Indiji, Turskoj i SAD-u su etnički, vjerski i kulturni nacionalizmi u kojima u ime nacija govore njihove autoritarne vođe. Viktor Orban, mađarski premijer, još od 2010. uništava liberalne institucije te države, a budući da je upravo osvojio još jedan mandat, jasno je i da će nastaviti sa svojim nacionalističkim ciljevima još snažnije nego prije. Godine 2015. poljska desničarska partija Pravo i pravda osvaja apsolutnu većinu na parlamentarnim izborima. Trumpova politika oživljava fašističke stavove iz 20-ih i 30-ih godina prošlog vijeka, kakvi su u Americi u to vrijeme bili izuzetno prihvaćeni, dok je ruski diktator Putin u svemu ovome otišao najdalje, agresijom na Ukrajinu i zločinima koji se pretvaraju u genocid i zločine protiv čovječnosti.

U drugom poglavlju autor govori o ulozi političke propagande čiji je cilj da prikrije problematične ciljeve političara ili političkih pokreta tako što ih uvija u oblande općepoznatih ideala. Poljska je najpoznatija po svojim ekstremnim mjerama protiv rodne politike i zabrani pobačaja pod prijetnjom kazne zatvora. Takvi stavovi pravdaju se pravom svakog ljudskog bića na život, čime se pobačaj prikazuje kao zločin i kršenje osnovnih ljudskih prava. Pritom se zanemaruju prava majke, također ljudskog bića, da odlučuje o svom tijelu i apsolutno se zanemaruje kontekst u kojem bi pobačaj bio opravdan. U poglavlju o antiintelektualizmu autor govori o sabotiranju javnog diskursa, trajnom omalovažavanju univerzitetskog obrazovanja i njegovom preoblikovanju u sredstvo indoktrinacije fašističke ideologije.

U vremenu kada propaganda postigne da se ideali izvrnu i okrenu se protiv samih sebe, univerziteti postanu mjesta gdje se proizvode laži i predrasude, društvena se stvarnost nađe pod upitnikom, a žrtve fašističke strategije definitivno bespomoćne i uplašene. Onima koji su ranjivi može se lagati bez posljedica jer spremno prihvataju sve vrste teorija zavjere. Realnost koja im je očajnički potrebna bit će ona koju će proizvoditi i plasirati fašistički sistem. Bit će to stvarnost suprotna svim liberalnim tradicijama i demokratskim vrijednostima u kojoj su žene bića nižeg reda, a muškarci dominantna vrsta, no, istovremeno i stvarnost u kojoj žena bijele rase vrijedi više od bilo kojeg muškarca i žene crne rase. Jednakost, o kojoj se govorilo na početku, zamijenjena je hijerarhijom, dok se superiornost jednih nad drugima opravdava prirodnim zakonima.

Stanley potom govori i o eksploataciji osjećaja žrtve kao univerzalnom elementu savremene fašističke politike. U posljednje vrijeme se društvene grupe koje na određenoj teritoriji imaju dominantan rasni, vjerski, ekonomski, politički ili kulturni status okreću ka desničarskim i konzervativnim politikama kada ih se suoči sa podacima koji govore da bi u nekoj bližoj ili daljoj budućnosti mogli izgubiti taj status i dijeliti vlast sa “većinskom manjinom”. Tada se istim radikalnim fašističkim mehanizmima počinje govoriti o trajnoj povijesnoj viktimizaciji većinske grupe. “Odabranoj” je naciji u prirodi da poštuje zakone, dok je drugima “urođeno” nepoštivanje istih zakona. U drugu grupu spadaju i žene koje se ne uklapaju u tradicionalne rodne uloge, crnci, pripadnici LGBT+ zajednice, imigranti, “oni koji nemaju dominantnu religiju” i sl. Svi se oni karakteriziraju kao kriminalci i kao prijetnja naciji i njenoj čistoti.

Gradovi su izopačeni

Za fašističke režime je karakteristična i seksualna anksioznost. Podstiče se strah od ukrštanja i miješanja rasa, od toga da bi krv odabrane nacije mogla biti uprljana krvlju inferiornih. Taj strah se dodatno podstiče izazivanjem panike zbog prijetnje koju tradicionalnim muškim rodnim ulogama predstavljaju homoseksualci i transrodne osobe. Hitler je konstruisao propagandu o Jevrejima koji imaju namjeru iskoristiti crnce za silovanje čistih Arijevki, a sve kako bi se uništila bijela rasa. Istu teoriju zavjere širio je i američki Kju kluks klan 20-ih godina prošlog vijeka. U poglavlju pod naslovom “Sodoma i Gomora” Stanley govori o tendenciji fašističkog režima da slavi provinciju i ruralnu sredinu kao središte nacionalne čistote, dok se gradovi smatraju mjestima izopačenosti i uništavanja tradicionalnih vrijednosti. Tako vrijedni seljaci svojim napornim radom plaćaju izdržavanje lijenih građana pa onda ne čudi da u ruralnim sredinama fašizam dobija najveću podršku.

Kao Amerikanac, porijeklom Nijemac i Jevrej, autor često objašnjava funkcionisanje fašističkog režima na primjerima onoga što je za vrijeme svog mandata govorio i radio Donald Trump. Tako spominje seriju uragana koja je 2017. poharala Teksas i Portoriko, te reakciju Trumpovih glasača koji su izjavljivali da je sasvim uredu što predsjednik nije osigurao jednaku pomoć tim državama. Jedan Teksašanin je izjavio: “On pokušava da ih (Portorikance – E. M.) natjera da se trgnu: da rade svoj posao, da budu odgovorni.” Isti čovjek koji je izgovorio ove rečenice dobio je 14.000 dolara nepovratne pomoći iako njegova imovina nije bila osigurana protiv poplava. Tako država, veli autor, u kriznim situacijama pruža podršku odabranima, jer su oni ti koji su pošteni i koji su to zaslužili, dok su drugi lijeni i žive na tuđi račun. Zbog ovoga je autor svoje posljednje poglavlje naslovio tekstom sa kapija koncentracionih logora iz Drugog svjetskog rata: “Arbeit macht frei”.

Stanleyjeve teze i objašnjenja o funkcioniranju fašizma lako se danas prepoznaju u frazeološkoj pjeni Kremlja i ruskim ratnim djelovanjima u Ukrajini. Pritom je važno naglasiti da se te taktike i ne mijenjaju baš mnogo, kakve su bile u Americi 20-ih godina takve su i danas. One su generalno uspješne i baš zato ne moraju biti inovativne i kreativne. Putin je taj autoritarni vođa koji govori u ime nacije stvarajući nerealnu sliku svijeta u kojoj ruska vojska oslobađa Ukrajince ugnjetavane od svoje neonacističke vlasti na čijem je čelu Volodimir Zelenski, Jevrej.

“Sređivanje” zemljaka

Dok svjetski mediji emituju videopriloge i fotografije uništenih zgrada, ranjenika i kolona izbjeglica, Putin kaže da Rusija nije napala Ukrajinu i da njena vojska nije granatirala porodilište, nego vojnu bazu. Sankcije Rusiji još uvijek samo potvrđuju putinovski i ruski viktimološki osjećaj. Dokad će to tako biti, ostaje da vidimo. Uz to, fašistička politika se obrušava na sve one koji bi mogli opovrgnuti njihove ideje, zato je kazna za sve one koji se ne slažu sa Putinovim ciljevima zatvor. Ali ne samo zatvor, već i smrt. “…zato što Putin, proizvod najmračnije tajne službe ove zemlje, nije uspeo da prevaziđe svoje poreklo i da prestane da se ponaša kao potpukovnik sovjetskog KGB-a. Još je zauzet sređivanjem svojih zemljaka – ljubitelja slobode; ne odustaje od uništavanja slobode, baš kao što je radio u svojoj prethodnoj karijeri”, pisala je ubijena Ana Politkovska 2004. u svojoj knjizi “Putinova Rusija”.

Zato se danas sve izjave državnika koje nisu izravna osuda ruske agresije na Ukrajinu moraju smatrati profašističkima, kao što je takva i ova najnovija izjava Viktora Orbana: “Samo su kršćansko-demokratske, nacionalističke politike pobjedničke. One nisu prošlost, one su budućnost.”

Elma Mujagić / Oslobodjenje.ba

Objavio: usn krajina