OPSTANAK EVROPSKE UNIJE: Dani kada je Viktor Orbán mogao blokirati pregovore iz hira trebali bi proći – a zapadni Balkan bi konačno trebao imati koristi

Nathali Tocci, kolumnistica Guardiana za Evropu

Ruska invazija na Ukrajinu oživjela je ideju širenje EU kao imperativ. Godinama je “ proširenje ” bilo nisko na prioritetu – Hrvatska je posljednja zemlja koja se pridružila klubu, prije više od 10 godina. Ali stvari su se promijenile. Ursula von der Leyen na forumu na Bledu u Sloveniji rekla je da sigurnost Evrope ovisi o novom proširenju Unije koju tenutno čine 27 država. “Zahvaljujući” Vladimiru Putinu, kako je rekao albanski premijer Edi Rama, proširenje se vratilo na pravi put.

Činjenica da je proširenje strateški prioritet omogućuje primanje novih članica. Ali to ga ne čini sigurnim.

Prošlo je oko 20 godina otkako je šest zemalja zapadnog Balkana (Albanija, Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Sjeverna Makedonija, Srbija i Kosovo) dobilo nadu za članstvo , ali od tada je postignut mali napredak.

Balkanskim zemljama ne treba EU za sigurnosna jamstva. Albanija, Crna Gora i Sjeverna Makedonija članice su NATO-a, dok Bosna i Hercegovina i Kosovo imaju veliku prisutnost NATO snaga. To je sasvim drukčiji scenarij od evropskog istoka, gdje nepostojanje NATO-vog štita za zaštitu Ukrajine, Moldavije i Kavkaza znači da te zemlje članstvo u EU-u vide kao surogat sigurnosnog jamstva.

No posebno je nastojanje Ukrajine za članstvom u EU stvorilo opipljiv strah na zapadnom Balkanu da će u tom procesu proširenja zaostajati. Srbija ne želi ništa s NATO-om, a njezin bliski odnos s Moskvom zakomplicirao je pokušaj Beograda da uđe u EU, još više od ruske invazije na Ukrajinu.

Da nije bilo invazije na Ukrajinu, pristupni pregovori s Albanijom i Sjevernom Makedonijom sigurno bi još uvijek bili u zastoju, a Bosna i Hercegovina ne bi bila priznata kao kandidatkinja za članstvo u EU . Možda EU također ne bi dogovorila proračun za svoj novi plan rasta od 6 milijardi eura za zapadni Balkan . Planom su evropska ulaganja uvjetovana reformama na Balkanu, ali ako se ostvari njegov puni potencijal, zemlje u regiji mogle bi dobiti po glavi stanovnika gotovo onoliko novca koliko punopravne članice imaju pravo u okviru kohezijskog fonda EU-a , koji je osmišljen kako bi pomogao siromašnijim regijama da uhvate korak s onim razvijenijim dijelovima.

Time bi ekonomska konvergencija između EU-a i zapadnog Balkana prvi put postala više od pukog sna. U pripremi je niz projekata koji će dati opipljive rezultate na postupnoj evropskoj integraciji regije, poput uključivanja ovih zemalja u jedinstveno evropsko područje plaćanja u eurima. Dok u Albaniji još uvijek postoji skepticizam prema namjerama EU-a , razgovori koje sam obavila tokom nedavnog posjeta Tirani nadišli su uobičajeni popis pritužbi na nepravedan odnos Bruxellesa prema regiji.

Međutim, to nije dovoljno. Ursula Von der Leyen, povjerenica za proširenje trebala bi podignuti nivo ambicija o tome što postupna integracija zapravo može donijeti, uz razmatranje mjera poput uključivanja u schengenski prostor. Pregovori o sljedećem sedmogodišnjem proračunu EU-a, koji počinju početkom iduće godine i pokrivaju razdoblje od 2028. do 2034., također bi trebali utjecati na financijske implikacije uključivanja novih članica.

Što je najvažnije, moraju se poduzeti koraci da se izbaci glavni otrov iz postojeće politike proširenja. Predugo su procesi proširenja bili u nemilosti i hirovima pojedinih članica koje su nastojale promicati svoje nacionalne interese. Bilo da se radi o Cipru i Grčkoj nad Turskom, Grčkoj i Bugarskoj o Sjevernoj Makedoniji, Francuskoj (u prošlosti) i Grčkoj o Albaniji ili Mađarskoj o Ukrajini, iskorištavanje politike pristupanja od strane različitih članica za promicanje njihovih (legitimnih ili drugih) interesa dramatično je narušila svoju vjerodostojnost stalnim zatvaranjem vrata za zemlje kandidatkinje.

Glavni put kojim se ovaj otrov širi je davanje prilike vladama EU da blokiraju proces u svakoj fazi. Mađarska Viktora Orbana tu namjeru više niti ne pokušava sakriti . Ipak, ne postoji ništa u pravnoj stečevini EU-a koje podrazumijeva, a još manje zahtijeva takvo miješanje država članica, od kojih se samo traži zeleno svjetlo za početak i kraj procesa. U prethodnim krugovima proširenja, međukoraci su ispravno tretirani kao tehnička pitanja u rukama Komisije. Moguće je politički i pravno vratiti se ovoj metodi.

Za takvo što je potreban prvi pokretač koji će pokrenuti kritičnu masu. Njemačka i Slovenija već su predložile načine za rasterećenje procesa. Druge države članice koje podupiru europsku integraciju zapadnog Balkana, poput Austrije, Hrvatske, Češke, Italije i Slovačke, trebale bi slijediti taj primjer. Zemlje poput Poljske i država Baltika, koje su zainteresirane za članstvo Ukrajine i Moldavije u EU, te nedavno prešle na proširenje poput Francuske, sve bi trebale dati svoj glas.

Bit će izuzetaka poput Mađarske, a možda i Bugarske, Grčke i Cipra. No, kao što povijest europskih integracija uvijek iznova dokazuje, kada se stvori kritična masa u korist neke odluke, neposlušnim članicama vrlo je teško dugo odolijevati. Ako su pristaše proširenja EU iskreni u toj namjeri, krajnje je vrijeme da se to pokaže konkretnim političkim djelovanjem, a ne samo riječima, još manje upitnim bilateralnim dogovorima o migraciji poput onog postignutog između Italije i Albanije .

Objavio: usn krajina