POVIJEST NAŠE HISTORIJE – ENVER ĆEMALOVIĆ: Mostarski bataljon

Pojedini stariji ljudi govorili su da će Muslimani komunisti iz Mostara uvaliti Srbe u nevolje i belaj, da je ustanak ustaška ujdurma kako bi vlast popalila srpska sela i pobila stanovništvo. Crv sumnje tinjaće kod nekih staraca, da bi se prenio i na njihove sinove koji će, kasnije, krenuti u četničku izdaju.

Iako je revitalizacija naše povijesti odavno uzela takvog maha da joj na putu ne može stati gotovo ništa, osim istine, naravno, ovaj put donosimo fragmente iz knjige Envera Ćemalovića, učesnika NOB-a i brata narodnog heroja Mustafe Ćemalovića. U ovim autentičnim odlomcima možemo otkriti jednu širu sliku oko organizacije i sprovođenja otpora okupatorskim i kvislinškim snagama mostarske regije i Hercegovine za vrijeme Drugog svjetskog rata.

Enver Ćemalović (Mostar, 23. april 1920 — Zagreb, 1995), učesnik Narodnooslobodilačke borbe, general-pukovnik avijacije-pilot JNA i društveno-politički radnik SFRJ i SR Bosne i Hercegovine. U periodu od 1972. do 1979. obavljao je funkciju komandanta Jugoslovenskog ratnog vazduhoplovstva i protivvazdušne odbrane.

Fašistički napad na Jugoslaviju, 6. aprila 1941. godine, završio se kapitulacijom bivše Jugoslovenske vojske, 18. aprila.

U Mostar su 16. aprila iz pravca Listiće ušle italijanske, a 17. aprila iz pravca Konjica njemačke jedinice. Narednih dana okupatorske parade posmatrali su građani Mostara, tužni i nijemi, posramljeni izdajom vlade i njenih generala. Istina, bilo je i onih koji su stajali na ulicama s ispruženom rukom i klicali fašističkim kolonama, nadajući se blagostanju u novostvorenoj” ustaškoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj poglavnika Ante Pavelića.

Mobilisani komunisti i aktivisti revolucionarnog radničkog pokreta, vrativši se u Mostar s frontova bivše Jugoslovenske vojske, otpočeli su međusobna povezivanja za rad u novonastalim uslovima u okupiranom gradu. Mjesni komitet KPJ Mostara odlučuje da se svi komunisti provjere na fiktivnim zadacima sa malom šansom da se ostane živ. Zadaci su bili da se baci ručna bomba na ustaška ili okupatorska nadleštva ili njihove jedinice, ili da se izvrši atentat na nekog od ustaških glavešina. Naglašavano je da će izvršilac oružje i bombe za izvršenje zadatka dobiti na licu mjesta i da lično ne treba ponijeti bilo šta da bi zadatak izvršio. Kad bi izvršilac zadatka došao na određeno mjesto, onaj ko ga je provjeravao rekao bi mu: »Zadatak se odlaže za drugi dan«, uz kratko izmišljeno obrazloženje uzroka odgađanja. Prvo su provjereni svi članovi i kandidati KPJ, a zatim skojevci.

BORAČKO-JEZERSKI PARTIZANSKI ODRED I KONJIČKI BATALJON

Koncem avgusta 1941. Uglješa Danilović, na putu za istočnu Hercegovinu, iz Sarajeva dolazi u Mostar. Avdo Humo i Uglješa, članovi Pokrajinskog komiteta KPJ za BiH, donose odluku da se realizuje zaključak Pokrajinskog komiteta i formira partizanski odred na Borcima kod Konjica.

Prije rata na Boračko jezero odlazili su mostarski, sarajevski i konjički komunisti kao izletnici, ostajali po nekoliko dana i djelovali u narodu, agitujući protiv fašizma i za okupljanje u Narodni front, u čemu su se posebno isticali dr Safet Mujić i Aziz Koluder iz Mostara i Zivko Jošilo iz Sarajeva.

Računalo se da su ostali tragovi te agitacije i da neće biti većih problema oko dizanja ustanka. Bisera Pužić, član Mjesnog komiteta KPJ u Mostaru, upućuje se u Konjic da se sastane sa Safetom Alagićem i Mirkom Borasom, članovima KPJ, a u Jablanici sa Mirkom Bilićem, sekretarom partijske ćelije, da ispita mogućnosti prihvata drugova iz Mostara radi organizovanja partizanskog odreda na Borcima.

Nakon uspješno obavljenog zadatka Bisera se vratila i obavijestila Avdu i Uglješu o detaljima razgovora. U dogovoru sa Mjesnim komitetom KPJ u Mostaru određeni su drugovi komunisti koji će izvršiti taj zadatak. Uglješa preuzima na sebe da razgovara sa Salkom Fejićem i Esadom Sabancem, da im postavi konkretne zadatke, te im saopštava da će Salko biti komandant a Esad komesar Odreda. Dogovoreno je da prva grupa krene u roku od dva dana i da izvijesti o situaciji na terenu i uslovima za dizanje ustanka, te da upute vodiča po sljedeću grupu, a Uglješa će doći na Borke čim stigne njihov izvještaj. Prvu grupu su sačinjavali: HIVZIJA BRKIĆ BAUK, ALIJA DELIĆ, SALKO FEJIĆ i ESAD SABANAC.

Sa nabavljenim propusnicama grupa kreće vozom iz Mostara u Konjic, gdje se susreću sa Safetom Alagićem, koji im daje uputstva kako da dođu na Boračko jezero i s kim da se povežu. Odmah zatim grupa odlazi na Borke, gdje se povezuje sa Simom Sarićem, kafedžijom, a zatim kreće za Dom prijatelja prirode na Boračko jezero kod Vinka i Olge Previšić, koji su tu živjeli i radili, i bili aktivisti naprednog radničkog pokreta. Silazeći putem ka Boračkom jezeru, grupa je susrela dvojicu žandara. Odlučeno je da ih pobiju ako im budu pravili probleme. Svi u grupi imali su revolvere. Kad su ih žandari pitali kuda idu, odgovorili su da su pošli kupiti maslo za ramazan (muslimanski mjesec posta).

Žandari su dvojici naših drugova pogledali propusnice, pozdravili se i svako je krenuo svojim pravcem. Po dolasku kod Vinka, nakon kraćeg razgovora, on je grupu odveo kod Nikole i Save Draganića u selo Jezero. Grupa je upoznata sa situacijom na terenu, a ona je domaćinima saopštila zadatak koji joj je postavila Partija za dizanje ustanka u tom kraju. Izvršen je izbor ljudi s kojima će razgovarati u susjednim selima, tražiti njihovu podršku za dizanje ustanka i pristupanje u partizanski odred.

Članovi grupe dobili su pratioce mještane i sutradan rano razišli se u susjedna sela Borke, Kulu, Cičevo, Cesim i druga. Nakon obavljenih razgovora sa više uglednih seljaka, dva dana kasnije, grupa se ponovo sastala sa Savom, Nikolom i Vinkom. Oni su došli do zaključka da postoje svi uslovi za ustanak i da će ga većina naroda prihvatiti i podržati. U Mostar se upućuje Savo Sarić Banović, seljak iz zaseoka Dolovi, sa pisanim izvještajem za Mjesni komitet o situaciji na terenu i sa zadatkom da dovede grupu komunista, koja je već bila odabrana i pripremljena za odlazak u partizane.

Savina veza u Mostaru bila je porodica Salke Fejića, koja je stanovala na Carini, gdje je sretno stigao. Savo je iduće noći izveo grupu u sastavu: HASAN BUBIĆ, REMZIJA DURANOVIĆ, AZIZ KOLUDER, HUSEIN MASLIĆ, MUHAMED MOMlĆ – HODŽA, SAĆIR PALATA, NIJAZ ŠARIĆ i DRAGO VUKOVIĆ KOSTRIJEŠ.

Grupa je iz Mostara izišla iznad Bijelog polja, a zatim se preko Zijemalja i Bahtijevice spustila kroz Boračku dragu na Boračko jezero, stigavši 7. septembra kod Draganića kuća. Uglješa je, nakon dobijenog izvještaja, sutradan krenuo iz Mostara vozom u Konjic, gdje ga je na Željezničkoj stanici sačekao Safet Alagić i odveo svojoj kući, gdje je prenoćio. Rano izjutra Uglješu su kod Draganića na Boračko jezero doveli Nail Lugić i Ahmet Grčić. Po dolasku Uglješa se, nakon kratkog odmora, povukao u obližnju šumu i primio detaljan izvještaj od Fejića i Sabanca.

Donesena je odluka da se održi konferencija sa uglednim mještanima Srbima iz susjednih sela i da im se saopšti odluka o dizanju ustanka u tom kraju. Konferenciji, koja je održana 8. septembra 1941. kod Draganićevog mlina na Boračkom jezeru, prisustvovalo je oko 30 seljaka iz okolnih sela, svih 12 Mostaraca i desetak mještana, koji su prišli našoj grupi prvih dana po njezinom izlasku na Boračko jezero.

Nakon izlaganja o opštoj situaciji i razvoju ustanka u ostalim krajevima Jugoslavije Uglješa je, po sjećanju preživjelih boraca, na toj konferenciji postavio sljedeće glavne zadatke: — borba protiv okupatora i njegovih slugu, ustaša, — čišćenje terena od neprijatelja i, kao prvo, likvidacija žandarmerijskih stanica i razoružanje neprijateljski raspoloženog stanovništva, — formiranje partizanskih četa i stalna briga o njihovom omasovljavanju, — izgradnja i učvršćenje bratstva i jedinstva Srba, Hrvata i Muslimana, — razbijanje okupatorske i ustaške vlasti/’ Na skupu je saopšteno da će se odred zvati Boračko-jezerski partizanski odred, da treba formirati tri partizanske čete i da se za komandanta Odreda postavlja Salko Fejić a za komesara Esad Šabanac.

Svi prisutni mještani odobravali su Uglješino izlaganje i složili se sa zaključcima. Datum konferencije registrovan je i kao dan’ formiranja Boračko-jezerskog partizanskog odreda. Na tom terenu niko od mještana nije bio član KPJ. Vinko Previšić je primljen u Partiju nakon nekoliko dana. Sutradan je Štab Odreda obavio konsultacije sa Uglješom o realizaciji postavljenih zadataka, strukturi Odreda i komandnom kadru budućih četa.

Konstatovano je da su svi komunisti iz Mostara Muslimani, a jedini Srbin Drago Vuković Kostriješ nije organizovan, što je činilo poteškoćekadrovskim rješenjima komandi četa i Štaba Odreda.

Uglješa je obećao da će poslati nekoliko Srba komunista iz istočne Hercegovine za starješine. Pratnju Uglješinu činili su Aziz Koluder, Alija Delić, Panto i Milosav Sarić. Oni su krenuli preko Česima i sela u Gornjem nevesinjskoim polju u selo Fatnicu, odakle se pratnja vratila na Boračko jezero.

Olga Previšić je napravila petokrake crvene zvijezde i crvene trake. Borci su na kape prisili zvijezde, a trake vezali na rukave kaputa i vindjaka. U to vrijeme mnogi su mještani imali bradu i brkove i nosili trobojke na kapama. Formirane su partizanske grupe u selima Borci — Jezero i Kula — Cičevo, koje su se u nekoliko narednih dana, nakon pristupanja mještana partizanima, pretvorile u čete: Prva četa na Borcima i Jezeru sa komandirom Dragom Simićem i komesarom Nijazom Šarićem i Druga četa u Kuli i Cičevu sa komandirom Hasanom Bubićem i komesarom Remzijom Duranovićem. Stab Odreda smjestio se u planinsku kuću na Jezeru. Na putu Jezero — Glavatičevo 12. septembra Mirko Bjelica sa Milanom Glogovcem razoružao je i lično ubio žandarmerijskog podnarednika Filipa Didića, po zlu poznatog ustašu, koji je učestvovao u hvatanju i odvođenju Srba i s ostalim ustašama terorisao stanovnike tog kraja. To je bio prvi ustanički pucanj u neprijatelja u tom kraju. Mirku su ustaše već ranije ubile dva brata, Milana i Radu, a otac mu Božo zakleo je Mirka da ih kad-tad osveti. Iz Konjica su tih dana došli Zvonko Belša Nono i Muhamed Harno Pirkić, upućeni od partijske organizacije, jer su bili kompromitovani u ilegalnom radu. Pirkić je donio trubu, koja će postati velika radost u Odredu i pratiti svog vlasnika do njegove smrti na Sutjesci. Pirkićeva pjesma i truba smjenjivale su se za vrijeme odmora. Do sredine septembra iz Mostara izlaze u Odred još dvije grupe boraca, u kojima su bili: OMER BAJGORIC, NEĐO BITANGA, BRANKO BOŠNJAK SELO, DŽEMAL DRAGNlC, EŠREF FEJlC ETA, ESAD GREBÖ, OSMAN GREBO OSA, NEDŽAD HAĆAM, MUHAMED HOJLAS, MEHMED HUSNlĆ, FAHIR IBRULJ FAJO, EKREM JUSUFOVIĆ, DRAGO KNEŽIĆ, LUKA KNEŽIĆ, ISMET KRESO, ROSA KRESO, OMER PAŠlĆ, AHMET ŠEHOVIĆ i MUHAMED TASLAMA – BEG.

Na Boračko jezero oni su iz Mostara dolazili preko Zijemalja i Bahtijevice ili vozom preko Konjica. Sa novodošlim drugovima izvršena je popuna četa i brojnost boraca iz Mostara i mještana koji su stupili u Odred bila je gotovo izjednačena. Borcima iz prve četiri grupe pripada počasno mjesto u istoriji formiranja Boračko-jezerskog partizanskog odreda. Oni su se istakli svojom smjelošću, hrabrošću i komunističkim drugarstvom, progrmjeli su najteže ustaničke dane, kad su bili malobrojni i slabo naoružani, a neprijatelj, neuporedivo jači. Oni su sa prvim borcima mještanima počeli kovati bratstvo i jedinstvo i razvijati zastavul slobode. Većina će u toku NOR-a položiti svoje živote.

Buduće generacije Mostara i konjičkog kraja treba da se ponose njihovim imenima i djelima i da im služe kao primjer odanosti narodu i revoluciji. Žandari u Glavatičevu dobili su naređenje svoje komande u Konjicu da izvide šta se desilo sa Filipom Didićem. Njih šest krenulo je izjutra 15. septembra na Boračko jezero, došli su u Dom prijatelja prirode, gdje su ih Vinko i Olga dočekali »kao prijatelje« i ugostili rakijom i sirom, pozijvajući ih da ostanu na ručku koji će uskoro biti gotov. Kad je Vinko izvijestio Stab Odreda o dolasku žandara, odmah je upućena grupa boraca na čelu sa Azizom Koluderom. Oni su upali u kafanu Doma i sa uperenim puškama pozvali na predaju žandare, koji su već bili pripiti, raskomotili se i odložili oružje. Olga je raširenih ruku poletjela prema žandarima da ne bi došlo do pucnjave. Naši borci pokupili su puške a žandare zatvorili u jednu omanju sobu i postavili stražu.5 Puške, pištolji, municija i ručne bombe odmah su podijeljeni nenaoružanim drugovima.

Saslušavajući žandare, naši su dobili obavještenje da su u Zandarmerijskoj stanici u Glavatičevu dvojica žandara i nekoliko naoružanih mještana, kojima su ranije podijelili oružje. Stab Odreda donio je odluku da iduće noći napadne stanicu 2. četa iz Kule i Čičeva. Nakon razoružanja žandara Stab Odreda je naredio da se zatvori put za Konjic i da se bez propusnice nikome ne dozvoli odlazak u grad’. Iz Konjica su se vraćali i stigli na Borke četvorica kiridžija iz Konjičke Zupe, od kojih su dvojica bili naoružani puškama. Kiridžije su razoružane i pod patrolom upućene u Štab Odreda na Jezero. Istog dana krenula je iz Konjica grupa od 17 ustaša i 5 žandara pod rukovodstvom ustaškog logornika Zvonke Jerkovića, studenta ekonomije, i njegovog zamjenika Drage Kamarića, studenta teologije, nesuđenog fratra, O odlasku grupe Stab Odreda je obavijestila partijska organizacija u Konjicu po Simi Sariću, koji je tog dana bio u Konjicu. Izvršena je priprema Boračko-jezerske čete, ojačane sa nekoliko boraca iz čete na Kuli i Čičevu. Pripremljena je zasjeda ustašama i žandarima u klancu na putu sa Boraka na Jezero.

Ustaše su poslale kurira na Borke da upozori narod da se ne boji i ne bježi jer su samo na prolazu» Mještani su se ipak sklonili u šume. Ustaše su pred klancem krenule prečacem i time izbjegle našu zasjedu. Kad su naši vidjeli kuda idu, krenuli su kroz šumu za njima. Po dolasku u selo Jezero ustaše su otpočele hvatati iznenađene seljake. Uslijedio je vrisak žena i djece, praćen dernjavom ustaša. Mještani su mislili da će naša četa napasti ustaše na Borcima. Savo Mićević, Dušan Mićević i Savo Siniković vraćali su se iz Štaba Odreda, gdje su predali razoružane kiridžije, i pred selom Jezero susreli se sa ustašama. Iznenađene, obje strane su zapucale, i naša patrola se sklonila u šumu. Ustaše i žandari ubrzo sU se skupili i, bojeći se da ih ne napadnu jače snage, u sumrak su krenuli nazad prema Konjicu.

Naša zasjeda, koja je išla za njima, vidjevši da se ustaše povlače, krenula je nazad i sačekala ih u klancu^ Od prvih naših plotuna ubijen je jedan ustaša, a nekoliko ih je ranjeno. Ustaše su prihvatile borbu sklanjajući se uz strme stijene.

Pri tom su ubile Saćira Palatu, građevinskog radnika iz Mostara. Saćir je bio prva žrtva iz sastava našeg Odreda, predratni član KPJ, izuzetno dobar drug i hrabar borac za radnička prava, koji se isticao u demonstracijama u gradu. Nastavljena je pucnjava. Bačene su i ručne bombe, koje su se zbog preranog bacanja na strmoj padini kotrljale niza stranu i imale mali efekat. Borba je trajala do mraka.

Naši su pozivali ustaše na predaju. U toku noći, sve do zore, povremeno je trajalo prepucavanje. Ustaša Smajo Pirkić pod’ zaštitom noći uspio je da pobjegne u Konjic.

U zoru, uvidjevši bezizlaznost svog položaja, ustaše su se predale. Teško je ranjen Cedo Dragić, seljak iz Bijele, koji je kasnije umro od gangrene. Ustaše i žandari su, vezani po dvojica, izvedeni pred okupljeni narod, gdje im je 16. septembra sudio prvi narodni sud, čiji je predsjednik bio stari Tomo Sarić, a članovi Hasan Bubić i Simo Sarić.

Među zarobljenim ustašama bio je i Sveto Ćurić, Srbin iz Polja kod Konjica, koji se branio da su ga ustaše mobilisale, što je opovrgao logornik Jerković. Stari Tomo je podviknuo Ćuriću: »U suru, mumine«, što je značilo da se priključi svojoj ustaškoj bratiji.

Na saslušanju je logornik Jerković plakao moleći za život, govorio je čak da je bio »komunista« i obećao da će ostati s nama. Kao da bi se mogla zaboraviti ustaška orgijanja po srpskim selima, odvođenje i ubijanje brojnih Srba iz konjičkog kraja pod njegovim rukovodstvom! Kod Jerkovića je pronađen spisak sa 36 mještana, koje su namjeravali pohvatati i otpremiti »na rad u Liku«, kako su ustaše u Hercegovini nazivale odvođenje Srba na stratišta. Sud je zarobljene ustaše i žandare iz Konjica osudio na smrt. Strijeljani su u Boračkoj dragi.

Sud je dvojicu oslobodio jer do tada nisu pravili zločine. Od 6 zarobljenih žandara iz Glavatičeva četvorica su puštena na slobodu po zahtjevu naroda, jer nisu činili zločine, a dvojica su osuđena na smrt i strijeljana. Likvidacija Jerkovićeve ustaške grupe bila je prva veća uspješna akcija, u kojoj je zaplijenjeno 20 pušaka, 2 puškomitraljeza, nekoliko pištolja i ručnih bombi i preko 1.000 metaka.

To je bila akcija mladih grada i sela, zbratimljenih u borbi za slobodu. Akcija je odjeknula u svim selima, naši ljudi su se njome ponosili, a neprijatelju je unijela strah u izdajničku dušu.6 Napad na Zandarmerijsku stanicu Glavatičevo izvršen je prije zore 16. septembra, ali nije uspio. Tom prilikom poginuo je Đorđe Smrkić, seljak iz Kule.

Neki mještani, koji su se protivili dizanju ustanka govoreći da ništa nećemo napraviti, osim što će ih vlast pobiti i popaliti im sela, i da ne možemo uspjeti protiv tolike vojničke sile i države, i nesvjesno su išli naruku propagandi neprijatelja.

Naši komunisti i mlađi mještani su im odgovarali da je bolje časno poginuti u borbi protiv neprijatelja nego sramno živjeti čekajući da ih ubiju.

Pojedini stariji ljudi govorili su da će Muslimani komunisti iz Mostara uvaliti Srbe u nevolje i belaj, da je ustanak ustaška ujdurma kako bi vlast popalila srpska sela i pobila stanovništvo. Crv sumnje tinjaće kod nekih staraca, da bi se prenio i na njihove sinove koji će, kasnije, krenuti u četničku izdaju. Saznavši za likvidaciju Jerkovićeve grupe i razoružavanje žandara iz Glavatičeva, ustaške vlasti u Konjicu bile su obezglavljene. Na svim nadleštvima osvanule su crne zastave.

Partijska organizacija u Konjicu i Jablanici i njeni simpatizeri proturali su vijesti da su na Borcima stotine dobro naoružanih partizana koji se nikoga ne boje, što je unosilo demoralizaciju i strah među ustaške simpatizere, a mnoge Muslimane i Hrvate otrijeznilo da ne pođu stazama Pavelićeve Nezavisne Države Hrvatske, rođene u okupaciji fašističkih hordi. Tih dana Salko Fejić se nepažnjom ranio i dužnost komandanta Odreda preuzeo je Hasan Bubić.

Salko je uz pratnju dvojice boraca otišao na liječenje u Mostar. Iz istočne Hercegovine. 21. septembra, Uglješa Danilović šalje u Odred manju grupu Srba Mostaraca: Vaska Gnjatića, Gavrila Ilića Gašu, Peru Lažetića, Boru Rađana i Boru Zurovca. S njim su došla i dvojica španskih boraca: Jakov Baruh, novinar iz Sarajeva, i Ante Sarić zvani Rade Spanac, radnik iz Livna. Tada je izvršena izmjena u Štabu Odreda, koji su sačinjavali: HASAN BUBIĆ, vršilac dužnosti komandanta, JAKOV BARUH, politički komesar, NIKOLA DRAGANIĆ, zamjenik komandanta, VASK O GNJATIĆ, zamjenik političkog komesara, i ESAD SABANAC, sekretar partijske organizacije.

Štab Odreda ponovo donosi odluku da Zandarmerijsku stanicu u Glavatičevu likvidira 2. četa iz Kule i Cičeva, ojačana vodom 1. čete sa Boraka i Jezera. Pred zoru 23. septembra krenuli su partizani na stanicu u pratnji većeg broja nenaoružanih seljaka. Kad su žandari primijetili partizane, pobjegli su bez ikakvog otpora u Bjelimiće, a nekoliko mještana je pripucalo i u panici se razbježalo svojim kućama. U kasarni je zaplijenjena vojnička oprema i nešto hrane. Stab Odreda odmah upućuje jedan vod na čelu sa Vašom Kilibardom, bivšim žandarom, da likvidira Zandarmerijsku stanicu Bjelimići, koja se nalazila u selu Odžaci. Odbjegli žandari iz Glavatičeva unijeli su paniku među bjelimićke žandare.

Objavio: usn krajina