BIHAĆKE URBANE LEGENDE, Ibro Selmanović: Život u pjesmi, pjesma u životu

Bihać je grad koji u sebi nosi stotine priča, od šapata s Une, preko legendi što se prenose među generacijama, pa sve do glasova koji su obilježili jedno vrijeme. Jedan od tih glasova, koji i danas ima snagu probuditi sjećanja i emocije, jeste Ibro Selmanović. Njegov muzički put započeo je tiho, u avlijama i sobama gdje se sevdalinka pjevala iz srca, da bi kasnije prerastao u bogat opus snimljenih ploča, festivala, suradnji s najvećim imenima i pjesama koje i danas žive.

U razgovoru za feljton Bihaćke urbane legende, Ibro Selmanović otvara vrata svog svijeta, od djetinjstva u kojem se pjesma prenosila s roditelja, preko festivalskih pozornica i suradnji sa zvijezdama, pa sve do današnjeg mirnijeg života u kojem muzika i dalje pulsira kao srce svakog dana. Priča o njegovim počecima zapravo je i priča o mu­zici Bosne i Hercegovine, o sevdalinci kao vječnoj niti koja povezuje generacije. Donosimo razgovor u kojem Selmanović iskreno govori o svojim korijenima, uspjesima, susretima s muzičkim velikanima, ali i o ljubavi prema porodici i Bihaću, gradu iz kojeg je sve krenulo.

KRAJINA: Ibro, kako kreću tvoji muzički počeci?

Ibro: Kao i većina onih kojima je pjesma postala život, i ja sam od najranijeg djetinjstva volio zapjevati, sam za sebe ili pred članovima familije. Vjerujem da sve polazi od unutarnjeg osjećaja i ljubavi prema onome čime se čovjek želi baviti, pa i ja da nisam imao taj unutarnji glas koji mi je signalizirao da zapjevam, možda sada ne bismo o ovome razgovarali. Ljubav održava sve pa inas, ona je ta koja čini život ljepšim, ovakav kakav živimo, pa sam i ja zbog ljubavi prema pjesmi, počeo i pjevati pjesme koje sam slušao od rahmetli oca i mame. Oni su voljeli pjevati, otac kada bi se iz grada vraćao kući, pa onako pomalo teturajući po dvorištu, zapjevao bi: “Nit’ ja spavam, nit’ ja drijemam, nit’ ja sna imam”. Bila je to prva pjesma koju sam od njega čuo, a od rahmetli Zehre Deović volio je zapjevati: “Znaš kad sam ti ljubav darivala”, “Evo ovu rumen ružu” od rahmetli Zaima, sve su to naše sevdalinke, ona je “ušla” u muzičke škole, postoje obrade “Kad ja pođoh na Bembašu”, pa “Emina”, dakle sevdalinka je naš bosansko­he­­rcegovački evergreen. To je pje­sma koja nikad umrijeti neće, mi ćemo svi nestati, doći će neki drugi ljudi, ali ona će trajati. Ljudi kažu da na mlađima svijet ostaje, ali ja se potpubno ne bih s tim složio, svijet se jako promijenio, pa i neki mladi ljudi možda nisu dorasli da na njima svijet ostane, to je neko moje promišljanje. Među­tim, u muzi­čkom “svijetu” ima mla­dih pjevača koji su izuzetno talantirani i uvijek mi je drago kada čujem mladog izvođača da pjeva sevdah, da održava i da neke pjesme još žive. Sevdalinka je muzika jednog naroda, naša bo­sansko­hercegovačka, ona zaslužuje veliku pažnju i njegovanje, jer to je naš izvor i naš život. Sevdalinke su prevedene i snimane ina druge je­zike. Pa, ako govorimo o vrhuncu obrade sevdalinke, onda svakako moram istaknuti “Što te nema” koju je izvodio Himzo Polo­vina, a koju je pokojna Jadranka Stoja­ković vrhunski izvela u svojoj obradi. Ona je tako lijepo tu pjersmu izvela, da ima sve umjetničke i kulturne nijanse u njenoj izvedbi, a od instrumenata samo klasičnu gitaru na kojoj je svirala. Imao sam čast i priliku da Jadranku Stoja­ković i upoznam, ona je trebala da za mene uradi neku pjesmu za ploču koju sam tada snimao za sarajevski Saraje­vodisk. Sreli smo sebaš tamo u računovodstvu, došla je svojim, ja svo­jim poslom. Tu je bio i moj plakat, zajedno sa Hankom Paldum, Sejom Pitićem i drugima, ali i njen. Vidjela je to i pitala me ko me je slikao, ja joj odgovorio da je za to zaslužan Kemo Hadžić, da bi ona rekla da je i njenu sliku uradio. Razgovarali smo malo, dogovorili da bi moglo doći do suradnje, ali meni je tada nedostajao “dobar tekst”. U međuvremenu sam razgovarao sa rahmetli Fadilom Toskićem, on je trebao trakođer nešto da radi za mene. Došao sma kod njega u njegov frizerski salon, bila je tu još jedna frizerka koju je poslao kući, da bi nas dvojica probali neke naše pjesme na kojima smo radili. Fadil je uzeo svoju gitaru i počeo svirati svoje pjesme. Pjesma po pjesma, pa je na red došla i “Penelopa”. Kaže meni Fadil da ju je ponudio Šabanu Šauliću, ali da je on već pripremio materijal za LP, pa je odsvira za mene. Ja poslušam pa ga pitam ko je taj tekst pisao, on kaže da je autor Slobodan Āurasović. A Slo­bo­dan je tada bio profesor u Četvrtoj gimnaziji na Grbavici i bio recenzent za mnoge pjesme koje je izvodio Zdravko Čolić u nekadašnjim Ambasadorima, pa Ismeta Krva­vac, Indexi, a njegov je tekst i pjesme “Dođi u pet do pet, sigurno ću doći ovaj put”.To je hit koji će trajati i kada sve prođe. A tekst “Penelope” glasi ovako: “Ostani u plavilu oka i tako kreni sa mnom, jer dugo će tvoja ruka na povratak moj da čeka, sutra krećem k’o Odisej tom dalekom stazom svijeta, ti me čekaj, ja ću doći, budi moja Penelopa, a kad dođe naše vrijeme i prestanu putovanja, nježno će rasti naše sjeme, više nećeš biti sama Penelopa”. Kažem tada Fadilu da nisam čuo bolji tekst, na šta je on odgovorio da ću tu pjesmu i snimiti. Ostala je ta pjesma kod njega, nikad je nisam snimio. Bilo je to možda 1986. godine, davno je to bilo, ali nekim čudom ja sam taj tekst zapamtio, meni je sad 66 godina, puno je vremena od tada prošlo. Sjećam se čak i melodije na koju je Fadil tu pjesmu pjevao, ali za ono vrijeme kako je on to zamislio, ona je aranžmanski bila malo teže zamišljena, neki brži ritam. Ja sam od takve “Penelope” napravio baladu koju je radio gitarista Goran Zafirovski iz Beograda, ona je završena i trenutno je kod Gero­nima, tako da ja od nje nisam odustao. Ta pjesma zaslužuje da bude “puštena”, da ode u svijet. Ona baš na poseban način ukazuje na iskonski odnos mu­škarca i žene, koje turbulentna vre­mena uvijek iskušavaju, ali njihova ljubav uvijek pobijedi, kao i ono što porodicu čini onim što ona jeste. Gero­nimo sada zavšava rad na pje­smi sa svojom ekipom, a radi se na još jednoj pjesmi koja se zove “Crni labud”, autor je Ljubiša Mitrović iz Beograda. Te pjesme će biti snimljene, neće to biti klasični album, naći će se na YouTube, kasnije na CD-u, stavit ću i pjesme koje sam radio sa Geronimom.

KRAJINA: Iza tebe je jako bogat muzički opus, koliko si albuma ukupno snimio?

Ibro: Imam 6 LP-a, CD-ova desetak, mnogo je toga, kad odem na YouTube nađem čak neke svoje pjesme na koje sam gotovo i zaboravio. Ali, pored “Penelope” i “Crnog labuda” koje radim sa Gero­nimom, radim i na pjesmi “Kahar”. To je pjesma Nine Muja­gića, on i Priki Rahmanović su sada najjači tim na estradi, rade i za Mariju Šerifović i tu je doslovce sve rečeno, jer ako rade za najveću estradnu zvijezdu na Balkanu, jasno je koliko i oni vrijede. Do pjesme “Kahar” sam slučajno došao, nju je pjevao Jasmin Hadžisadiković iz Cazina, bio je u grupi Dede Putra. Svirao je na klaviru, postavio pjesmu na Facebook, a kada sam je čuo, sve mi se činilo da je pjeva Al Dino, takav glas Jasmin jednostavno ima. Pjesma je bila “ u ponudi”, pa je moj sin kontaktirao Ninu Mujagića i tako smo došli do toga da pripadne meni, kada su provjerili da nije već ranije neko je rezervirao. Onda sam im i dočarao kako ja žeim pjevati tu pjesmu, i ona je zamišljena kao balada. Mene je oduševila, nadam se da će se dopasti i drugima. Inače, u zadnje vrijeme više sam sklon baladama, shodno mojim godinama, sada radije se odlučujem za “mirnije vode”.Nije da ne mogu više pjevati brže pjesme, ali da “zakivam” kao nekad Tifa, mislim da radije biram mirnije tonove. Ali, kad spomenuh Tifu, on je po mom mišljenju, jedan od najboljih rokera, kao što su ustvari i Bebek, pa Alen Islamović. To su prave “rock face”, naprosto su stavili pečat na taj žanr, to su činjenice. Kao i u svemu u životu, možemo mi nešto voljeti ili ne voljeti, ali kada govorimo o kvaliteti, kada evo pričamo o rock muzici i kada oni koji to znaju i ocjenjuju to, prava istina se ne može izbjeći. Dakle, ova tri rokera, Alen, Tifa, Bebek su najjače face u tom žanru i tu stavljam tačku. Evo, da napra­vim komparaciju, neda­vno sam gle­dao dokumentarac o Terezi Keso­viji, da li uopće trebam o njoj nešto dodati. Moja mama ju je uvijek slu­šala, Tereza je dio moga djetinjstva, bila u među­vremenu i velika zvijezda u Fra­ncuskoj. Kada si zvijezda u Francuskoj, onda si to i u Italiji, Španiji, Njemačkoj. U tom dokumentarcu je prikazan njen životni i umjetnički put, ja sam naprosto uvjeren da tako nešto neće postići niko više u Hrvatskoj zadugo. Ona je u tom muzičkom žanru naprosto neprevaziđena, tako su u rokerskom smislu, Tifa, Alen i Bebek “kraljevi” koje dugo niko neće nadmašiti. Ja sam klasični narodnjak, ali ja prije svega imam sluha, ja slušam muziku. Nije meni strano slušati ni Novogodišnji koncert Bečke filharmonije, muzika je ono što ja živim, moj sluh je apsolutan, istančan i znam slušati. Ja volim lijepu muziku, onu koja ne para moje uho, na primjer “Divlje Jagode”, pa uz dužno poštovanje svima, Toni Janković, moj komšija. Ehh, kada su oni snimili “Jedina moja”, tada je i rahmetli Hasan Abdagić Hrle sa grupom “Pro­blermi sa Miljacke” snimio album. I ja kupim njegove ploče i donesem ih kod mog strica u lokal Nevada, tada je tu bio džuboks. Dakle, ja kao klasični narodnjak kupujem ploče rokera, a kasnije album snima i Mirza Alijagić s Mirzinim jatom – “Apsolutno tvoj”. I tu sam ploču do­nio da je slušamo u džu­boksu. Tada neka­ko ploču snima i Mu­stafa Redžić Hodžin, pa sam ja njih sve “sabrao” i pa uz sve njih koje sam nabrojao imali smo i i Ahmeta Bajrića, Emira Dedića, svi su već snimili ploču, ja tek planirao da to uradim. Tako jednog dana prolazi Toni pored moje kuće i stričeve kafane. Pozovem ga da uđe, kažem mu da pjevam i da želim snimiti ploču. Toni predloži da odemo kod Zele u stan, imao ga je tamo iznad sadašnjeg kafića Vuk. Ne mogu se sjetiti jesmo li baš tamo otišli ili negdje drugo, ali divni Toni Janković je osoba kakvu ćete rijetko sresti u životu. Pa, kad sam već spomenuo te “izuzetke” kada se govori o izvedbi neke pjesme, nezaobilazno je reći da ono kako je Toni otpjevao Jedina moja, Patkica, Potraži put..mogu to mnogi izvesti, pa i ja sam to radio, ali kao Toni niko. Ili, kako Alen pjeva Motore, on je to doslovce kako mi kažemo “zavario” i onako kako ta pjesma izvorno zvuči, to niko više ne može postići. Ono što je prvotno, izvorno, to je tako i neka ostane tako. Meni je pomalo da ne ispadnem grub, čak i smiješno slušati te neke “nove zvijezde” koje nemaju svoju pjesmu, a žive od izvođenja tuđih. Doslovce žive od tuđeg djela, valjda su to sad takva vremena.

KRAJINA: Tvoja karijera je bogata, reci nam nešto o suradnjama koje su na nju utjecale?

Ibro: Na mojoj prvoj ploči ton-majstor je bio čuveni Paša, kojeg spominju i u seriji “Lud, zbunjen, normalan”, pa se svodi na to, da ako si snimio kod Paše, onda si uspio. Kod njega su snimali Halid Bešlić, Halid Muslimović i drugi, a s njim je snimao Zoran Redžić iz Bijelog Dugmeta, inače porijeklom iz Bihaća. Kada sam spomenuo Halida Bešlića, ne mogu a da mu i na ovakav način ne poželim brz oporavak i prenesem sve najbolje želje. Naravno, suradnju sam imao sa mnogim muzičarima, tekstopiscima i općenito umjetnicima u svakom smislu, ostala su lijepa sjećanja na to vrijeme, ali sve drage ljude koji su dali svoj pečat baš tom vremenu. I kad govorim o toj mojoj prvoj ploči, želim reći da je na njoj radio baš Zoran Redžić, pa Bodo Kovačević iz Indexa gitarista, Fadil Redžić bass gitara, a Sinan Alima­nović je radio aranžmane. Prije njih sam surađivao sa “Južnim vjetrom” s kojim su Dragana Mi­rković, Mile Kitić pa i pokojni Luis radili i ostvarili sjajne rezultate. Radio sam sa eminentnim muziča­rima, među njima Perica Simo­nović koji je radio albume i Hanki Paldum i Halidu Bešliću, a bio je prvi harmonikaš “Rokera s Mo­ravu”. Bilo je zaista velikih muzi­čara , tri ploče sam radio u Beo­gradu tri u Sarajevu, na mom putu sam upoznao i surađivao sa muzi­čkim veli­kanima jednoga vremena, koji još uvijek traju.

KRAJINA: Ti si bio jako uspješan i kao festivalski izvođač?

Ibro: Kada sam saznao da ću 1983. godine pjevati na festivalu na Ilidži, mislio sam da sanjam. Prvu sam ploču snimio, na njoj je bila i pjesma “Indira, Indira, zbog tebe nemam mira”, nju je radio Halid Muslimović. A kad nešto hoće, Slobodan Āurasović kojeg sam spo­menuo je došao u Sarajevodisk gdje smo se i sreli. Trebala mi je recenzija za neke pjesme, uzme on papir, šara nešto po papiru, završi i samo kaže, “evo, ovo ćeš pjevati”. Osim što je bio izuzetan muzički talenat, bio je i nadaren i za fudbal. On mi je tako uradio recenziju za nastup na Ilidži. Taj festival je održan pod palicama tadašnjih najvećih muzičkih doajena, pa su upravo takve zvijezde uradile i pjesmu “Hej, hej, ljepotice”, s kojom sam debitovao na Ilidži. Tu noć su između ostalih pjevali i Mile Kitić, rahmetli Muhamed Mujka­nović koji je i pobijedio s pjesmom “Emina”. Istina, ja sam prve festivalske večeri imao najviše glasova publike, ali na kraju je pobijedio Mujkanović, moj dragi prijatelj. Bilo je to moje prvo veliko festivalsko iskustvo, a na Ilidžu se vraćam 1986. godine i opet tu nastupaju velike muzičke zvijezde toga vremena. Na festivalu u Lukavcu odnosim pobjedu, bilo je finih dana, o lošim ne bih, to sam davno potisnuo i prisjećam se samo onoga što je moj život ispunilo ljepotom. Dio svačijeg života su i lijepe i manje lijepe uspomene, na nama je da ih sve prihvatimo kao naš put. Sada živim i radim koliko ja to želim, nisam se povukao, pjevat ću dok god to mogu, ali kao što sam već rekao, sada to radim u mirnijim lukama. Mnogo sam posvećen svojoj porodici, posebno mom unuku koji živi u Sloveniji i trenutno je moj najveći obožavatelj. Iako su mu tek tri godine, on već na prve tonove prepozna moju pjesmu, a ja kao i svaki djed, sav srećom se obasjam kada on kaže “dido, dido to pjeva”. Uživam u popodnevnim šetnjama sa mojim psom, nastojim biti u toku svih dešavanja koliko je to moguće. Vama hvala za ovaj intervju, kada i mi koji smo na neki način obilježili ovaj grad i život u njemu na specifičan način dobijamo priliku da govorimo o tome, o vremenima kada jeste sve bilo drugačije. Mladima bih poručio da ne odustaju od bilo čega čemu se posvete, neka u tome istraju, ali još jednom želim i na ovaj način pože­ljeti svako dobro dragom prijatelju Halidu Bešliću, i dodati da je jedan od mojih dugogodišnjih suradnika naš Bišćanin Dilvad Dado Felić, na čijem sam Festivalu ljubavi dobio plaketu za životno djelo, a ne bih da ne kažem i da sam posebno obra­dovan načinom na koji radi Saša Vuk Mireković, to je izuzetno ozbiljan muzičar, nadam se dobroj sura­dnji, naravno i Geronima kojeg također cijenim kao uspješnog i kvalitetnog muzičara. Bihać jeste bio i jeste rasadnik talenata, što muzi­­čkih, što generalno umjetni­čkih, i moja želja je da mlade generacije nastave promovirati naš grad, ali i njegovati ono u čemu su najbolji. Tako će ovakvih priča biti i u budućnosti.

Razgovarala: N.Džanić

Objavio: usn krajina

Bihać MAGAZIN