PETO GODIŠNJE DOBA: Društvo na rate i zakon očaja

PIŠE: Niha Džanić

Nekad smo imali skandale. Danas imamo raspored. Afera ujutro, zaborav popodne, nova normalnost do večeri. Svešto bi nekad treslo temelje društva sada jedva da izazove uzdah. Ne zato što je bolje, nego zato što smo oguglali. Navikli smo se na nenormalno kao na vremensku prognozu: nije lijepo, ali šta ćeš, obuci se i izađi. To je možda i najopasnija promjena, ne ono što se dešava, nego ono što više ne primjećujemo. Jer kad nestane granica šoka, nestane igranica odgovornosti. U takvom ambijentu rađaju se ideje koje bi nekad bile nezamislive. Pojavi se prijedlog nekakvog “narodnog zakona”, brzog, jednostavnog, brutalnog kao da je pravda fast food, a ne temelj društva. I umjesto da se takva ideja raspadne pod težinom vlastitog apsurda, ona dobije publiku. Dobije podršku. Dobije ozbiljnu raspravu. To je trenutak kad treba stati i zapitati se, ne šta je s tim prijedlogom, nego šta je s nama. Jer nijedan “zakon očaja” ne nastaje u vakuumu. On je proizvod sistema koji se trideset godina raspada u slow motionu. Sistema u kojem institucije postoje na papiru, a pravda u teoriji. Gdje se problemi guraju pod tepih dok tepih ne postane brdo. Gdje ljudi godinama gledaju nepravdu bez epiloga, pa na kraju počnu tražiti prečice. A prečice u pravdi uvijek vode u provaliju. Ali umjesto da se suočimo s uzrokom mi se bavimo simptomima. Umjesto da popravljamo sistem, mi izmišljamo zakone koji zvuče kao osveta, a prodaju se kao rješenje. To nije snaga naroda. To je umor naroda. I tu dolazimo do druge bolesti, života na rate. Ne živimo više samo na kredit, nego i na odgodu. Sreća na rate, planovi na rate, dostojanstvo na rate. Sve nešto čekamo, bolju priliku, bolju državu, bolji sistem. A u međuvremenu, pristajemo na sve lošije verzije stvarnosti. Naviknemo se. Naviknemo se da pravda kasni. Naviknemo se da odgovorni ne odgovaraju. Naviknemo se da je nenormalno — normalno. Jer društvo koje traži brzu pravdu zapravo govori da je izgubilo vjeru u bilo kakvu pravdu. A kad se ta linija pređe, više nije pitanje zakona, nego smjera u kojem idemo. I zato je najopasnija rečenica koju danas možemo izgovoriti: “Ma dobro je.” Nije dobro. Samo smo se naučili živjeti tako kao da jeste. I dok god budemo krpili stvarnost improvizacijama, dok god budemo pristajali na minimum kao maksimum, dobijat ćemo sve bizarnije ideje koje zvuče logično samo zato što je sve drugo odavno izgubilo smisao. Nije problem što neko predlaže “zakon očaja” ili ako baš hoćete nekakav “hadžijin zakon”. Problem je što ga neko sluša i pomisli da to ima smisla. A to se ne dešava u zdravom društvu. To se dešava u društvu koje je predugo živjelo na rate, pa je na kraju odlučilo da i razum otplati u ratama.