INTERVJU: MIRSADA HODŽIĆ, PREDSJEDNICA UDRUŽENJA RODITELJA DJECE I MLADIH SA POSEBNIM POTREBAMA “RADOSTI DRUŽENJA” USK

Otvaranje centra za djecu i mlade s poteškoćama u razvoju i dalje mrtvo slovo na papiru

– Kada se radi o podršci nadležnih institucija za samostalan život mladih ljudi iz ove populacije, koji bi za taj korak u životu bili spremni uz malu asistenciju trećeg lica, toga nema u našoj lokalnoj zajednici. Imamo jedino u slučaju smrti roditelja, ili kada se roditelj više ne može brinuti o svom djetetu, pa ono ostane samo, nezbrinuto, naš Centar za socijalni rad im pronalazi smještaj u nekim specijaliziranim zavodima, ustanovama. Međutim, većina roditelja se ne slaže s tim jer znamo da svi zavodi koji su van našeg Kantona i nisu adekvatni. Manje, više javnost je i upoznata s radom nekih od njih, gdje djeca korisnici dosta pate.

Prijatelji iz Njemačke – bajkeri velikog srca pro­šlog mjeseca posje­tili su Udruženje rodi­telja djece i mladih sa posebnim potrebama “Radosti druženja” u Bihaću. Ovom prilikom su uručili vrijednu novčanu dona­ciju za kupovinu kombija za prijevoz djece koja svakodnevno uče­stvuju u radu radionica i drugim aktivnostima koje se za njih prire­đuju u Udruženju. O funkcioniranju Udruženja razgovarali smo sa predsjednicom Mirsadom Hodžić.

KRAJINA: Iako su se domaći i strani donatori uključili u akciju kupovine novijeg kombija za prijevoz djece potrebna suma još nije prikupljena. O kom iznosu je riječ?

Hodžić: Nabavka novog kombija nam je prijeko potrebna jer ovaj koji sada koristimo za prijevoz djece je dotrajao i dosta rasho­dovan. Zato smo prije četiri mje­seca pokrenuli projekat s namjerom da kupimo noviji kombi za prijevoz djece isključivo zbog sigurnosti. Do sada smo od naših privrednika i sugrađana prikupili 12.500 KM. Za nedavne posjete bajkera iz Njemačke, tačnije to su eurobajkeri koji putuju svijetom i pomažu svima kojima je pomoć potrebna, s tim da se više baziraju na neke manje organizacije gdje njihova pomoć dobro dođe. Ovom prilikom su nama donirali 13.690 KM za kupovinu kombija. Potre­bno nam je još negdje oko 5.000 KM kako bismo kupili bolji kombi. Trenutno se cijene novijeg kombija kreću oko 30.000 KM i više pa koristim i ovu priliku da pozovem ljude dobre volje da daju doprinos ovoj akciji a za dobrobit naše djece. Nadamo se da ćemo u tome uspjeti do septembra, do početka naše nove školske godine, kako bi djeca imala redovan i suguran prijevoz od kuće do Udruženja i nazad. Radionice su svakodnevne. Naš vozač ide po djecu i vraća ih kući. U Udruženju je ukupno 40 djece ali prijevoz koristi njih 17. To su uglavnom djeca čiji roditelji nisu u mogućnosti ih svakodnevno dovoziti u Udruženje.

KRAJINA: Koje aktivnosti s djecom tokom dana provodite?

Hodžić: Imamo dvije dobne skupine. Što se tiče odraslih s njima puno toga možemo da radimo. Pripremamo i pozorišne predstave gdje naša djeca nastupaju i predstavljaju se publici. Imamo kuha­rske radionice gdje djeca uče da sami skuhaju čaj, kafu, pripreme neka jednostavnija jela. Kroz te radionice ih jednim dijelom pripre­mamo za samostalniji život u lokalnoj zajednici. Većina djece su starija od 15 godina i mi ove radionice realiziramo dosta dugo, nije to sad novina, tako da oni dosta toga već znaju. Drugi cilj je da na neki način i pomognu roditeljima koji su već u poznijim godinama kada je i njima potrebna mala pomoć. Stoga moramo tražiti načina kako dalje s tom djecom, kada danas – sutra ne bude rodi­telja ili ne budu u stanju brinuti o tim mladim ljudima.

KRAJINA: Kakva su zakonska uređenja po tom pitanju?

Hodžić: Kada se radi o podršci nadležnih institucija za samostalan život mladih ljudi iz ove populacije, koji bi za taj korak u životu bili spremni uz malu asistenciju trećeg lica, toga nema u našoj lokalnoj zajednici. Imamo jedino u slučaju smrti roditelja, ili kada se roditelj više ne može brinuti o svom djetetu, pa ono ostane samo, nezbrinuto, naš Centar za socijalni rad im pronalazi smještaj u nekim specijaliziranim zavodima, ustanovama. Međutim, većina roditelja se ne slaže s tim jer znamo da svi zavodi koji su van našeg Kantona i nisu adekvatni. Manje, više javnost je i upoznata s radom nekih od njih, gdje djeca korisnici dosta pate.

KRAJINA: Prije par godina ste pokrenuli peticiju za otvaranje takve ustanove u Unsko-sanskom kantonu. Dokle se stiglo u realizaciji?

Hodžić: Jeste, mi smo pokrenuli peticiju za otvaranje takvog centra u našem Kantonu kako naša djeca ne bi morala ići u druge gradove, kantone. Međutim kao i mnogi drugi projekti koje smo pokretali, tada su svi uz nas, svi će raditi na tome ali na kraju to bude mrtvo slovo na papiru. Tako ni od ove peticije do sada nismo imali znača­jnije rezultate. Mi kao roditelji smo zaista razočarani takvim odnosom prema ovoj djeci i smatramo da naš Kanton, odnosno čelnici, ne daju dovoljno pažnje ovoj populaciji. To su uglavnom mladi ljudi koji su, kako sam rekla, uz djelomičnu podršku sposobni za samostalan život. Mi smo pokušavali i preko Saveza SUMERO da nešto odra­dimo po tom pitanju, da mladi ljudi koji mogu voditi brigu sami o sebi uz minimalan nadzor, da njih dvoje-troje samostalno žive u jednoj stambenoj jedinici, ali ni to nije do sada uspjelo. Oni su voljni da pokrenu takav projekat u Unsko-sanskom kantonu ali još nije došlo do dogovora sa Vladom i resornim ministarstvom o konkretnoj realizaciji.

KRAJINA: Kao Udruženje puno ste toga u proteklom periodu uradili. Na neki način zaokružili ste svoj rad, od vlastitog prostora, rada stručnih lica sa djecom, prijevoza, ali niste osigurali stalan izvor finansiranja. Kako uspijevate pokriti sve troškove, koji sigurno nisu mali?

Hodžić: Tako je. Imamo svoj vla­stiti prostor u kojem svakog dana po nekoliko sati boravi do 20 djece i mladih. Radionice traju i po pet sati. Imamo i radionice za manju djecu, od četiri do 15 godina. S njima radi defektolog i nastavnik razredne nastave. Rad je organiziran onako kako je to projektom predviđeno, jer mi sve radimo kroz projekte. Mi nemamo stalnog donatora. I naše ministarstvo kada raspiše javni poziv mi apliciramo pa ako prođemo, prođemo. Od Grada Bihaća imamo stalna sredstva u iznosu od 5.000 KM godišnje. Međutim kada sagledate kolike troškove imamo, taj iznos je baš mali ali opet kažem stalan je i nešto na što suigurno možemo računati. Nas je osam koji ovdje radimo svaki dan. Kuća je velika, održavanje košta, režije, trošak za gorivo za prijevoz djece. Mi jesmo zaokružili rad Udruženja, ali finansije su stalna borba i problem. Ipak nekako uspijevamo se snaći. Međutim za otvaranje specijaliziranog centra za djecu s poteškoćama u razvoju to je izvan našeg domena i iza takvog projekta moraju stajati institucije. Nažalost uvijek se nešto ispriječi na tom putu. Troškovi boravka djece, primjera radi, u Zavodu Pazarić u kojem je smješteno 37 djece iz Unsko-sanskog kantona, po jednom djetetu dnevno iznose 60 maraka. Da ne govorim o tome koliko su ta djeca zbog udaljenosti uskraćena za posjete najbližih ili češći dolazak kući, što svakako ostavlja traga u njihovom razvoju i budućem životu. Većina roditelja uopće ne posjećuje djecu u tim zavodima zbog lošeg socijalnog stanja. Zato je naš cilj da u našem kantonu imamo takav jedan centar kako bi djeca bila bliža porodici i obrnuto. S druge strane svaki roditelj, upravo zbog velikih troškova, učestvuje u plaćanju smještaja djeteta u tim ustanovama, mora obezbijediti još neke potrebe djeteta tako da većina i ne može sebi priuštiti da ode i posjeti dijete. To je veoma tužno i tu je država zakazala kada se radi o ovoj djeci. Direktorica Zavoda Pazarić je pokrenula inicijativu da se u našem kantonu otvori jedan njihov ogranak gdje bi se djeca s ovog područja vratila iz Pazarića u Unsko-sanski kanton i gdje bi naravno mogla i ostala djeca, ovisno o potrebi, boraviti. Svi oni bi zasigurno imali više pažnje od svojih porodica, prijatelja i bili bi u toplijem okruženju. Svaki roditelj bi petkom sigurno došao po svoje dijete i proveo vikend s njim. Ovako je to neizvedivo.

KRAJINA: Pominje se kao jedno od mogućih rješenja objekat u Borićima u kojem su boravile migrantske porodice a koji je prije nekoliko mjeseci zatvoren. Kakve su šanse da taj objekt bude centar za smještaj djece s poteškoćama u razvoju?

Hodžić: Istina, bila je priča da bi Borići mogli biti rješenje. Gradona­čelnik je bio saglasan s tim, kao i naše resorno ministarstvo. Mislim da su svi saglasni, međutim došlo je do neke kočnice, ni mi ne znamo o čemu se radi. Nezvanično, s tim u vezi na potezu je Vijeće ministara BiH. O čemu je konkretno riječ ne znam, kao ni hoće li od toga biti išta u budućnosti. Mi čekamo da se neko konačno oglasi po tom pitanju, roditelji od nas svakodnevno traže informaciju, nažalost mi odgovor nemamo. Sve su to stariji ljudi koji bi bili sretni da za svoga života zbrinu dijete u centar koji bi se nalazio u ovom gradu ili kantonu. I mi se nadamo da će se to u najskorije vrijeme desiti. Mi se uvijek nečemu nadamo, ali naše nade rijetko budu uslišene.

KRAJINA: Ko vam je u svakodnevnom radu najveća podrška, neko na koga se uvijek možete osloniti kada je najteže?

Hodžić: Mi trenutno imamo jednu organizaciju SELF, koja nam unazad tri godine finansira rad sa malom djecom, plaća nam telefon, vodu, struju i smeće. Taj projekt traje do kraja augusta ove godine. Da li će oni nastaviti s tim projektom dalje, koliko i hoće li uopće, to ne znamo. Da nas iko stalno finansira, osim onih 5.000 KM što na godišnjem nivou dobijemo od Grada Bihaća, to ne. Od Vlade USK na godišnjem nivou imali 3.000 KM. Za prošlu godinu smo dobili 6.500 KM , ali iskreno na 40 djece i mladih i za osam lica koja rade i brinu za njih svakodnevno, na go­dišnjem nivou to je premalo. Ali bez obzira na sve mi ne sjedimo i ne čekamo kada će kanuti koja para, mi stalno pišemo neke projekte, gdje god da se raspiše kakav javni poziv, mi se javljamo. Negdje pro­đemo, negdje ne prođemo ali smo uporni iako su u pitanju većinom projekti koji traju od tri do šest mjeseci. Ali dobro, važno da ne prekidamo s radom.

KRAJINA: Rad sa ovom populacijom je zahtjevan i traži svako­dnevni angažman i stručnih lica i porodice. Ipak uspijevate kroz razne aktivnosti uključiti ih u brojne aktivnosti lokalne zajednice. S Vaše tačke gledišta kako budu prihvaćeni od strane svojih vršnjaka, sugrađana uopće?

Hodžić: Kako sam pomenula s djecom pripremamo razne predstave s kojima se oni onda predstave na nekim događajima. Organizirali smo sa starijom djecom i modnu reviju gdje su naši sugrađani bili u prilici vidjeti ih u takvom izdanju. Sa Islamskim pedagoškim fakultetom imamo izuzetnu saradnju. Oni nas podržavaju stalno u tim našim aktivnostima, a i sami imaju neke projekte na fakultetu u koje uključe i našu djecu što nama puno znači, a naravnoi i njima. Svake godine oni dolaze kod nas na praksu jer oni na fakultetu imaju Odsjek za socijalni rad i duhovnu skrb pa samim tim im je rad sa ovom populacijom dio budućeg poziva.

KRAJINA: Kada su u pitanju zakonska rješenja, da li ovdje važi pravilo da je sve dobro napisano ali u praksi teško izvedivo?

Hodžić: To je obično tako, ne samo kada su prava ove populacije u pitanju. Uvijek je jedno na papiru, a drugo u stvarnosti. Moram da kažem da unazad par godina federalni ministar rada i socijalne politike, Adnan Delić stvarno se puno trudi kada su prava osoba s invaliditetom u pitanju. Donesen je i zakon za roditelje da dobiju status staratelja, da imaju status zaposlene osobe i to je jedan veliki plus za nas. Ono što ja želim istaći kao problem je što se u svim segmentima budžetskim sredstvima finansira puno udruženja, a malo se ta udruženja obilaze i malo ili nikako ne upoznaje sa njihovim radom. Ovo udruženje se bavi životnim pitanjima i svakako da nam je bitno da se oni koji daju novac upoznaju s onim što mi radimo i koliko radimo, kao i da na licu mjesta dobiju uvid u koje svrhe se troši novac koji daju. Mi primjera radi realiziramo jedan projekt preko UNDP, a riječ je o projektu “Mali koraci, veliki uspjesi” koji traje od marta do jula ove godine. Mi svaki mjesec imamo monitoring rada. Zašto Ministarstvo zdravstva ili neko ko već finansira neka udruženja, ne bi uveli tu praksu. Pa neka dođu i vide šta i kako ko radi. Apsurdno je da u ovom gradu postoji i radi ovakvo udruženje, a da resorni ministar niti jednom ne dođe i ne posjeti nas, šta reći više. To je minus i za njih i za nas.

KRAJINA: Da li udruženja ovog tipa postoje i u drugim gradovima/općinama Kantona?

Hodžić: Postoje. Grad Cazin ima i radi dobro, Općina Ključ također radi dobro ali imamo općina gdje djeca nemaju nikakvu mogućnost za ovakav vid pomoći kao što je slučaj kod nas i pomenutim općinama. Mi smo bili osnovali u Bužimu jedno udruženje, ali nije uspjelo. Teško je biti u udruženju i biti aktivan. Većina ljudi ako nije adekvatno plaćena neće se maksimalno anagažirati. Ja sam u ovom udruženju od 2000. godine. Do danas ja nisam tu zaposlena, ja nemam ovdje dana radnog staža u udruženju a dolazim na posao kao da radim u državnoj firmi. Ali opet kažem, ja imam dijete s poteškoćama zbog kojih je već više godina smješteno u ustanovi u Fojnici, pa sam se mogla posvetiti radu u udruženju. Uvijek sam se vodila time ako nisam u mogućnosti pomoći svom djetetu, mogu pomoći drugima. Međutim teško je to, teško je sam raditi, kada nemaš podrške sa viših nivoa koju bi trebali imati. Ja se nekako uvijek oslanjam na to Ministarstvo zdravstva, na Centar za socijalni rad jer su to institucije koje treba da malo više obrate pažnju na ovu djecu, na roditelje djece s poteškoćama i određenim invaliditetom, pa i na udruženja ove vrste. Nažalost, naši se ministri svako malo mijenjaju. Dok upoznamo jedne s našom problematikom već dođe neko drugi i opet hajde ispočetka. I tako se godinama vrtimo u krug. Zato ističem tu potrebu stabilnog i kontinuiranog finansiranja. Tada nas ne bi trebalo brinuti ko će i koliko dugo biti ministar. Mi bi recimo trebali biti na budžetu kao što je Centar “Duga” koji ima stalni prihod, a mi već godinama funkcioniramo od projekta do projekta. Iskreno se nadam da će se to promijeniti i da će neko uvidjeti važnost postojanja ovog udruženja i njegove dobrobiti za djecu i mlade kojima je pomoć neophodna. Rad sa malom djecom je izuzetno zahtjevan. Mi imamo dosta djece s autizmom, što je najteže. S njima se ovdje radi svakodnevno. Radi se individualno ili u grupama, po dvoje- troje djece, ovisno opet o njihovom stanju. I dosta toga s njima postižemo. Imamo dobru saradnju sa školom, tačnije poveznicu škola-roditelj-dijete i naravno naše udruženje. Mi imamo defektologa, našu Zejnu, koja je cijeli radni vijek radila sa školskom djecom s poteškoćama, ali ne može stići jer je sve više djece koja imaju problem. Djeca, osim u ovom udruženju idu i u Centar za razvoj inkluzivnih praksi u Žegar, idu u školu i opet je to nedovoljno za njihov napredak. Zato kažem da je potrebno puno više stručnih lica za rad s djecom. Udruženje kao udruženje ne može osposobiti dijete za samostalan život, možda u nekim slučajevima gdje je potrebna manja podrška. Ono što je važno naglasiti je da nam većinom dođu djeca poslije osnovnog obrazovanja, koji su već stariji i tu je teško nešto značajno napraviti na njihovom osamostaljenju. Ako bi recimo neko htio da se zaposli preko Federalnog zavoda za zapošljavanje roditelj se boji da bi izgubio određena prava koja su mu zagarantirana kao staratelju. S druge strane do sada se pravila greška tako što se djeci s poteškoćama u razvoju, kada navrše 18 godina, ukidala radna i poslovna sposobnost a takva osoba ne može biti na birou rada. Tu dolazimo onda do problema ako hoćemo osobu iz ove populacije, preko bilo koje institucije zaposliti ona mora biti prijavljena na birou, a djeci je to ranije bilo uskraćeno oduzimanjem radne i poslovne sposobnosti. Nadam se da se takve greške ubuduće neće ponavljati. Ima djece kojima se zbog općeg stanja mora oduzeti radna i poslovna sposobnost, ali većina djece koja dolaze kod nas u Udruženje je radno sposobna za određene poslove. Njima se nije trebalo oduzeti pravo na rad. Takav je nažalost bio zakon koji je mnogim našim korisnicima nanio veliku životnu nepravdu.

N.Piralić

Radosti druženja