ENERGETSKA POLITIKA: Srbija gradi novi naftovod, a mi po starom, još uvijek u fazi rasprave

Srbija gradi novi naftovod prema Mađarskoj, dok BiH još čeka ključne plinovode. Šta to znači za energetsku sigurnost, EU i gasifikaciju Krajine?

Beograd traži novi pravac za snabdijevanje naftom, dok Hrvatska postaje sve važnija energetska kapija prema Evropi, a Bosna i Hercegovina još nije riješila ni osnovnu dilemu kako osigurati alternativne pravce snabdijevanja plinom. U toj priči posebno je zanimljiva Krajina, koja na gasifikaciju čeka gotovo dvije decenije.

Dok se Evropa suočava s novim temperaturnim rekordima, sušama, požarima i sve skupljom, odavno zacrtanom planiranom prilagodbom klimatskim promjenama, Balkan ulazi u novu fazu energetske infrastrukture koja baš i nije u skladu s tim.

Srbija planira gradnju oko 113 kilometara dugog naftovoda od mađarske granice do Novog Sada. Vrijednost ugovora je oko 14,5 milijardi dinara bez PDV-a, što je oko 123,7 miliona eura, s predviđenim kapacitetom oko 5,5 miliona tona sirove nafte godišnje.

Novi pravac trebao bi Srbiji omogućiti da se poveže s mađarskim sistemom i preko njega dobije pristup evropskoj, a po svemu sudeći ruskoj naftnoj infrastrukturi, čime bi, kako ističu, smanjila sadašnju ovisnost od pravca preko JANAF-a (Jadranskog naftovoda – nekadašnjeg ponosa i dike SFRJ, kojeg su pored zagrebačke Ine gradili sarajevski Energoinvest i novosadski Naftagas).

Radovi bi, prema sadašnjim najavama, trebali početi do kraja ove godine, a izgradnja trajati oko dvije i po godine. To znači da bi novi pravac mogao biti operativan tokom 2029.

Za Beograd to nije samo infrastrukturni projekat. To je pitanje energetske sigurnosti.

I tu počinje mnogo zanimljivija priča.

Srbija traži drugi pravac, BiH još nema prvi

Srbija danas ima rafineriju u Pančevu čiji rad zavisi od dopreme sirove nafte preko hrvatskog JANAF-a. Dodatnu neizvjesnost donijele su američke sankcije NIS-u (Naftnoj industriji Srbije), zbog ruskog vlasništva, pa je pitanje sigurnosti snabdijevanja postalo i pitanje međunarodne politike, što je Beograd netjeralo na alternativni pravac dobave.

Bosna i Hercegovina, međutim, još uvijek pokušava riješiti bazični problem: kako uopće doći do alternativnog izvora prirodnog plina, jer kod nas se situacija usložnjava ne samo zbog toga što je jedini plinovod kojim teče ruski plin upitan iz više razloga, već i zbog toga što vlasnik entiteta Republika Srpska svako malo zavrne ventil kada mu nešto nije po volji, a nema dana da mu nešto nije po volji.

Južna interkonekcija zamišljena je upravo kao jedan od ključnih odgovora na taj problem. Projekt predviđa pravac od Zagvozda preko Posušja, Tomislavgrada, Šuice, Kupresa i Bugojna prema Novom Travniku/Travniku, uz odvojak prema Mostaru i dodatne odvojke prema Livnu, Gornjem Vakufu i Jajcu. Prema planskim dokumentima, riječ je o približno 168 kilometara plinovoda, vrijednom oko 185 miliona eura.

Ali umjesto da vidimo kako što prije izgraditi infrastrukturu koja će građanima ali i ovako nekonkurentnoj privredi omogućiti sigurnije snabdijevanje energentima, u Bosni i Hercegovini se godinama vodi politička bitka oko toga ko će tom infrastrukturom upravljati.

Južna interkonekcija kao politički plijen

Tu se opet nameće HDZ BiH koji svojim odnosom “uvrijeđene mlade” stalno i iznova dodaje neke nove političko-politikantske uvjete na ionako naherenom plastu želja i ucjena.

Zakon o Južnoj interkonekciji, koji je Parlament FBiH usvojio krajem 2024. i početkom 2025. godine, kao investitora određuje BH-Gas. Zakon istovremeno predviđa da upravo taj operator nakon izgradnje osigurava siguran rad sistema i prihvat gasa iz različitih izvora.

HDZ BiH, međutim, godinama insistira na drukčijem modelu. Dragan Čović je i početkom ove godine otvoreno govorio o potrebi izmjene zakona i mogućnosti uključivanja koncesionara, odnosno drukčijeg modela upravljanja projektom.

I upravo se tu otvara pitanje koje je mnogo šire od međustranačkog prepucavanja.

Ako je gasna infrastruktura od strateškog značaja za državu, treba li njena izgradnja i upravljanje njome biti predmet političkog nadmetanja između entitetskih, etničkih i stranačkih interesa, koji su nerijetko samo lični interes, bolje reći lična frustracija?

U februaru ove godine Ustavni sud FBiH nije prihvatio povlačenje zahtjeva za ocjenu ustavnosti postupka u kojem je zakon donesen, dok je u međuvremenu Federacija nastavila s izmjenama zakona.

A gdje je u svemu tome Krajina?

Za Unsko-sanski kanton priča je još zanimljivija. Jer Krajina ne čeka Južnu interkonekciju.

Za nju je ključna Zapadna interkonekcija BiH–Hrvatska, odnosno plinovod od Rakovice preko Tršca do Bosanske Krupe, s odvojcima prema Bihaću i Velikoj Kladuši.

Prema planovima, prva faza trebala bi obuhvatiti oko 80 kilometara gasovoda. Druga bi povezala Bosansku Krupu, Sanski Most i Ključ, dok bi treća obuhvatila pravce prema Bosanskom Petrovcu i Bužimu. Ukupna planirana mreža za zapadni dio Federacije procjenjuje se na približno 197 kilometara.

Plinifikacija bi, napokon otvorila mogućnost za razvoj industrije, toplinarstva i drugih potrošača, a istovremeno bi Krajina dobila pristup plinu preko hrvatske mreže i evropskom tržištu, uključujući LNG terminal na Krku.

Federalno ministarstvo je ove godine navelo da bi prva faza mogla biti završena do 2030. godine, dok su se u međuvremenu rokovi u različitim dokumentima pomjerali.

Vlada USK (virtualna i stvarna) najavljuje (barem je najavljivala) aktivnosti na projektu gasifikacije, ali pored naše “ažurnosti” sama struktura projekta pokazuje koliko je dug put od političke odluke do stvarne infrastrukture, što našim političarima kao da odgovara. Jer to su stvarni problemi našeg stanovnišrtva, a njima se o tome baš i ne da razmišljati.

I onda dolazimo do Evropske unije

Ovdje se pojavljuje možda i najzanimljivija kontradikcija.

Evropska unija s pravom insistira na smanjenju emisija stakleničkih plinova, obnovljivim izvorima energije i smanjenju ovisnosti o fosilnim gorivima.

Iako prirodni gas nije isto što i obnovljivi izvor energije, on je ipak daleko prihvatljivije rješenje od korištenja nafte i/ili šume za toplinsku energiju stanovništva.

Da ne govorimo o činjenici da u odnosu na ugalj može predstavljati gorivo s daleko manjim emisijama CO2 i, što je za zemlje poput BiH možda još važnije, prelazno rješenje prema čišćem energetskom sistemu.

Dodamo li ovome da se moderna gasna infrastruktura može projektovati tako da dugoročno prihvata i druge plinove, uključujući biometan i toliko hvaljeni vodik, a da se u planskoj dokumentaciji Federacije Bosne i Hercegovine novi plinovodi već označavaju kao infrastruktura spremna za vodik, onda je jasno u kojem smjeru moramo ići.

Evropa se zagrijava, ali infrastruktura i dalje kasni

I upravo ovdje klimatska priča postaje vrlo konkretna.

Svjetska meteorološka organizacija navodi da je zapadna Evropa u junu 2026. imala najtopliji juni otkako postoje mjerenja, dok su toplotni valovi nastavili i tokom jula i augusta. Copernicus (službeni program Evropske unije za promatranje i praćenje stanja našeg planeta i okoliša.) je period juni–juli u zapadnoj Evropi označio kao najtopliji takav period u historiji mjerenja.

Evropska agencija za okoliš istovremeno upozorava da se Evropa zagrijava dvostruko brže od globalnog prosjeka i da rastu rizici od toplotnih valova, požara, suša i drugih ekstremnih događaja.

To više nije udaljena priča o klimatskim modelima o kojima ne moramo razmišljati. Mi tu promjenu doživljavamo danas, kada se sedmicama “kuhamo i pržimo” na temperaturama preko 35 stepeni Celzijevih i svjedočimo sve češćim i puno razornijim požarima.

To je naša svakodnevica.

A u takvoj Evropi energetska politika ne može biti samo pitanje toga koliko brzo ćemo zatvoriti jednu elektranu ili zabraniti jedan energent.

Mora biti i pitanje čime ćemo ih zamijeniti, kako ćemo transportovati energiju, gdje ćemo je skladištiti i šta ćemo učiniti kada dođe energetska kriza.

Šta bi mogli i trebali uraditi?

Prvo, prestati posmatrati gasnu infrastrukturu kao pitanje jedne stranke, jednog naroda ili jednog entiteta. To je strateški važno pitanje za sve nas u Bosni i Hercegovini, ma kako je zvali i na nju gledali.

Drugo, ubrzati Južnu, Zapadnu i Sjevernu interkonekciju kao dijelove jedinstvenog sistema, a ne kao međusobno konkurentske političke projekte.

Treće, razvijati skladištenje gasa. U planskim dokumentima Federacije već postoji ideja podzemnog skladišta u Tetimi kod Tuzle, procijenjenog kapaciteta oko 60 miliona kubnih metara. Takvo skladište ne bi bilo samo komercijalni objekat nego i važna sigurnosna rezerva.

Četvrto, paralelno ulagati u obnovljive izvore, energetsku efikasnost i elektrifikaciju grijanja tamo gdje je to ekonomski i tehnički opravdano.

I peto, gasnu infrastrukturu graditi tako da ne postane nova dugoročna ovisnost, nego most prema energetskom sistemu koji će za desetljeće ili dva izgledati potpuno drukčije, ekološki totalno prihvatljivo, a sve to da generacijama koje dolaze, a o kojima se danas apsolutno ne govori, ostavimo, ako ne slične, onda barem podnošljive uvjete za život.

Osman Delić

biometan Južna interkonekcija nafta plin