PETO GODIŠNJE DOBA: Sanjala sam Zmajeve da lete

PIŠE: Niha Džanić

Zmajevi su letjeli pa sletjeli, a ja im šaljem najljepše želje da se bore koliko mogu i da nam poklone ono malo radosti koliko nam treba da na trenutak zaboravimo zlopaćeništvo u koje nas, ničim krive, gurnuše nekakve spodobe koje ni nakon decenija grabljenja nisu uspjele zasititi apetit. Ima ljudi koji bi, da mogu, stavili pod hipoteku i posljednji komad neba iznad naših glava, pa nam ga iznajmljivali po tržišnoj cijeni. Ima tome prekonekoliko kako sam kroz šalu slušala priče da će  odavde, nas Krajišnike, zamijeniti nekim drugim ljudima. Sve mi je to tada ličilo na poglup scenario kakvog zombi filma B-produkcije, onog što ga gledate iza ponoći pa se smijete specijalnim efektima od dvije marke. Al’ brajo… brajo… Kad ono, scenario prošao konkurs, dobio budžet i krenuo u realizaciju. Krajišnici odoše u pečalbu, a u Krajinu stižu raznorazni „stručnjaci“, „eksperti“, „savjetnici“, „koordinatori“, „supervizori“ i ostala čeljad sa diplomama koje su izgleda rasle na granama kao šljive. Ljudi iz rodnih sela neveselih postadoše odjednom kadrovska elita. Jučer nisu znali gdje je kancelarija, danas upravljaju institucijama. Bravo, bravisimo! Tako se jedni zamjenjuju drugima, kao rezervni dijelovi na polovnom traktoru. Do izbora su ostala još četiri mjeseca. Sasvim dovoljno vremena da jahači magle, politički kaskaderi i profesionalni obećavači uhvate posljednji zalet. Treba još poneko uhljebljenje završiti, još koju fotelju popuniti, još kojeg rođaka, kuma, stranačkog jarana ili prijateljevog prijatelja spasiti od strašne sudbine da mora tražiti posao na tržištu rada kao običan smrtnik. Jer kod nas funkcija više nije posao. Funkcija je stanje svijesti. Čovjek može ostati bez kuće, auta, zdravlja i živaca, ali bez funkcije nikako. Za funkciju se gine, kumuje, svađa, miri, kleči i preskače vlastita sjena. Samo da negdje piše direktor, pomoćnik direktora, savjetnik pomoćnika direktora ili barem vršilac dužnosti vršioca dužnosti. Znamo mi sve te rabote. Znamo ko je koga zaposlio, ko je kome šta obećao, ko je preko reda preskočio red i ko je odjednom postao stručnjak za oblast za koju do jučer nije znao ni kako se piše. Ali junački i glasno šutimo. Toliko glasno da se ta šutnja čuje do Brisela. Pravimo se da se snima film. A možda se zaista i snima. Samo što producenti nikako da razmontiraju scenografiju. Ostala kulisa rata, ostala kulisa tranzicije, ostala kulisa ugroženosti, ostala kulisa velikih nacionalnih priča. Sve stoji na istom mjestu već trideset i kusur godina. Samo se farba osvježava pred izbore. Mijenjaju se glumci, ali uloge ostaju iste. Jedni odlaze sa scene uz ovacije vlastitih stranačkih horova, drugi ulaze pod reflektore i odmah počinju izgovarati isti tekst. Nekad ga samo čitaju drugim naglaskom. Narod je statistička masa. Kad treba, arlauče. Kad treba, aplaudira. Kad treba, maše zastavicama. Kad treba, služi kao kulisa za predizborne fotografije. Poslije se uredno vrati u red za biro, ambulantu, šalter ili autobus za Njemačku. A Krajina? Krajina i dalje čeka svoje glavne uloge u vlastitoj priči. Dok čeka, drugi joj pišu scenario, biraju glumce i prodaju karte za predstavu. I tako iz godine u godinu, iz izbora u izbore, iz obećanja u obećanje, živimo u tom našem petom godišnjem dobu. Nije ni proljeće, ni ljeto, ni jesen, ni zima. To je sezona predizbornih čuda u kojoj se preko noći otvaraju radna mjesta, asfaltiraju putevi koji vode do biračkih kutija i rađaju stručnjaci brže nego gljive poslije kiše. Ustvari, putevi za Nigdjezemsku.  A kad izbori prođu, čudo prestane djelovati. Do sljedeće sezone. Krajino, nekad ljuta, izbacili su nas  sa svakog auto-puta. Ali, da ne bi priča ova bila tema političkih raspredanja, ja sam  samo sanjala Zmajeve da lete…